Mi ne možemo dati Ljubav drugima ako je ne razotkrijemo u Sebi. I kao što Rumi kaže: “Vi ne trebate tragati za Ljubavlju, nego rušiti zidove koje ste izgradili oko nje”.
Drugim riječima, trebamo počistiti kamenje, cigle i drvlja programa i otpada koji ju je zaokružio. Prekrili smo Božansku silu u nama i stvorili iluziju da je moramo neprekidno tražiti negdje tamo.
Ne možemo istinski Voljeti ako se ne sjetimo našeg prapočetka što se krije u Tišini.
Zamislite da Sunce kaže “Volim te”! Kome bi ono to govorilo? Oko njega je beskonačan prostor, nema ničeg, tmina svemira u kojem Sunce sasvim spokojno već milijardama godina pluta.
Pa kome će Sunce onda kazati da ga Voli? Jedinom prisutnom, svom sjaju, svom Bivanju, Božanskoj prirodi kojoj se predao bez trunka sumnje.
Pokušajmo dalje zamisliti što to “Volim te” tada radi? Ono nema izbora nego pokrenuti sve što može, tu suštinu Sunčevu, jezgru iz njegove najdublje pažnje gurati ka površini i tamo burnim eksplozijama stvarati svjetlo, toplinu, energiju kojom univerzum osvjetljava.
Ono i Zemlju grije, na njoj život stvara, omogućuje nam sve ono što poznajemo. I što je to u njemu, u meni, da stvara život? Stvara ga svjetlo, njegova Ljubav, žudnja za postojanjem, za dosezanjem svih kutaka vlastitosti. Život je svjetlo i vibracija, ničega drugog nema!
“Volim te” je, dakle Stvoritelj, Božanska namjera za rasprostiranjem u Beskraj.
Kada kažete “Volim te”, vi dopuštate svom Svjetlu da se širi iz vaše Jezgre i putuje iz vas u svim pravcima prema svom Stvoritelju – Sebi. To je ustvari taj “Volim te” što projicirate prema drugima! To je vaš sjaj na njima, u njima!
Vi njima dajete život, grijete ih svojom Ljubavlju i toplinom. Stoga Ljubav nije u drugima, nego iz Sebe. Onda se iz Sebe odražava na svijet, na drugim ljudima, svemu što pažnju nam okupira.
Mi tada taj sjaj prepoznajemo kao naš i to tumačimo kao ljubav. Ljubav za kojom žudimo je dakle interpretacija neizrecivog u nama, obilja što kraja nema.
Kako je to samo ironično: halapljivo patimo za mrvicama, tek jutarnjoj izmaglici što svijet obasjava, a Sunce čuči u nama željno univerzumom putovati.
Zaokupirajmo se svojom Ljubavlju, to je jedini izlaz iz ropstva programa. Ničeg drugog i nema, jer ako zatomimo svjetlo ne možemo osvijetliti tu željenu sreću, mir, radost, zdravlje, život… Preostaje tek tapkanje u mraku i nadanje da ćemo na njih jednom možda nabasati.
Hafiz opet kaže: “Sunce nikad ne kaže Zemlji: duguješ mi!”
U Ljubavi ne može bit duga! Jer što nam može bilo tko dugovati, kada je svjetlo njihovo naše?
Nenad Ljubić, hooponoponotehnika.com / nenadljubic.com
