Zaljubljenost i roditeljska ljubav
Romantična ljubav je snažno iskustvo jer takav odnos nudi oslobođenje od stanja ukorijenjena straha i osjećaja nepotpunosti gdje pokušavamo pronaći svoj polaritet u drugome unatoč činjenici što ga nosimo u sebi. Na tjelesnoj razini, mi nismo cjelina i zato nastaje privlačnost između muškarca i žene gdje nastaje strast, ali iza toga se skriva želja da se pobjegne od odrastanja kako bi se povratili u stanje djetinjstva gdje smo se osjećali sigurnim u majčinom zagrljaju. Na najdubljem nivou, mi se želimo riješiti dualnosti i vratiti u stanje djetinjstva, a to se najviše manifestira kroz seksualnost kao najdublje iskustvo na tjelesnom nivou koje se ne uspijeva podignuti na nivo ljubavi. Međutim, seksualnost je dio naše prirode koja postoji u neafirmiranom stanju. Ona je potraga za jedinstvom u primitivnom obliku koja se koristi na negativan način. Ipak, potraga za jedinstvom je puno jača na psihološkoj razini jer se poistovjećujemo s umom koji nam neprestano govori o dualnosti i da smo nepotpuni.
Ego je stvorio um, strah je pravilo života, kao i osjećaj nedostatka. Ego misli da će uživanjem riješiti problem. Zaljubljenost egu daje mogućnost posjedovanja i time uništava samu zaljubljenost. Ako u odnosima doživljavate emocionalno povrjeđivanje, tada ste ljubav zamijenili vezanošću ega i ovisnošću o mazohističkim odnosima. Mi ne znamo da istinska ljubav nema suprotnosti. Većina ljubavi je snažna potreba ega za potpunijim i dubljim osjećajem vlastitog ja, potreba koju partner privremeno ispunjava. To je ono čime ego stvara trik koji izgleda kao spasenje. Kad se partner ponaša drugačije, on pokazuje svoju osobnost i tu nastaje prava ljubav, a ego se mora povući jer prepušta mjesto istini i stvarnosti.
Kada dođe trenutak da ego više ne može manipulirati svojim ovisnostima, osjetit ćete prijelazno stanje boli, a istodobno ćete partnera smatrati uzrokom tih osjećaja. Svaka ovisnost izrasta iz nesvjesnog odbijanja da se suočite s vlastitom boli i da prođete kroz nju. Svaka ovisnost počinje bolom i završava bolom. Izbjegavanje odnosa u pokušaju izbjegavanja bola, također nije odgovor. Bol je i dalje prisutna. Mi jedino u trenutku kada promatramo svijet i ne vežemo se za prošlost i budućnost, možemo isključiti um i dvojnost. Sve dok se vraćamo u dvojnost i um, mi osjećamo bol i tugu. Naše pravo biće, kada se spustimo u sebe, govori potpuno drugačije: ja sam ljubav i sve što trebam je u meni.
Koncept zaljubljenosti dugujemo našim roditeljima koji su naši najveći učitelji. Njihove lekcije nosimo utkane u podsvijest i naš su ego, a onda i zaljubljenost obojeni njihovim iskustvima. Ta iskustva su dublja od formalnog obrazovanja, čak i od tinejđerskih ljubavnih odnosa. Čovjek u ovom svijetu nema pravih uzora u svojoj okolini. S druge strane, ego je skriven u institucionalnim uzorima starih vrijednosti kao i moralom straha, a oni su arhaični i u slabom doticaju sa sadašnjošću. Zbog toga je čovjek prepušten roditeljskim doživljajima stvarnosti koji ustvari sprečavaju događanje ljubavi pošto njihovo odobravanje ili neodobravanje ljubavi ljude veže u doživotne lance. Da bismo napredovali u ljubavi i da bismo rasli, potrebno se suočiti s obrascima obitelji koji su vezani za izbjegavanje boli, a to je nevoljkost suočavanja sa istinom. Količina nesvjesnosti tj. egoizma koja nas okružuje je zastrašujuća. Kakvom se samo snagom ljudi bore protiv osvještavanja, gotovo je nevjerojatno. To je bijeg od boli i vraćanje u sigurnost života koja onda bude nagrizana svakakvim bolestima. Svjesnost da su veze put prema unutrašnjosti u kojima mirimo suprotnosti najveći je terapeutski doseg.
Nikola Žuvela, vedski-jyotish.net
