Većina ljudi nikad ne stane i stvarno ne pogleda pitanje: Tko sam ja bez partnera, bez djece, bez uloge spasitelja, bez toga da nekome trebam?
Zašto ljudi više ne znaju što žele
Danas vodim razgovore i tretmane s ljudima, i ono što se vidi nije da ljudi nemaju želje, nego da su se toliko dugo odvajali od sebe da više ne prepoznaju što je njihovo. Kao da je taj unutarnji kompas jednostavno utihnuo.
I onda umjesto da žive svoj život, počnu živjeti kroz druge. Briga za druge postane smisao, kontrola postane sigurnost, rješavanje tuđih problema postane zamjena za vlastito kretanje. Izvana izgleda kao da su aktivni i uključeni, ali unutra nema pravog pomaka.
Kod žene s kojom pričam je to baš čisto. Ona više ne postoji kao centar svog života, nego kao funkcija za druge. Kad ju pitaš što želi za sebe, njen sustav kao da to pitanje ni ne razumije. Odmah ide na druge, na njihovu sigurnost, na to da njima bude dobro, da oni nešto shvate.
To nije želja, to je strah koji se maskirao u brigu. Ako su oni dobro, ona je mirna. Ako nisu, ona gubi osjećaj kontrole i ulazi u nemir. Njen unutarnji mir ovisi o tuđim životima. Postavio sam joj pitanje što želi deset puta s naglaskom da isključi druge iz odgovora i jednostavno nije mogla.
Postojali smo prije drugih
I tu dolazimo do jedne jako važne stvari koju sam joj rekao, da je postojala i prije njih. Većina ljudi nikad ne stane i stvarno ne pogleda to pitanje. Tko sam ja bez partnera, bez djece, bez uloge spasitelja, bez toga da nekome trebam?
Kad ih dovedeš tamo, nastane tišina. Ne zato što nema odgovora, nego zato što je to dio njih koji dugo nisu dirali.
Kao da je zakopan ispod svih tih uloga koje su preuzeli.
Kad odnos nije izbor nego potreba
Isto vidiš i kod parova koji se stalno svađaju. Oni nisu zajedno zato što znaju što žele graditi, nego zato što ne znaju tko su bez tog odnosa. Treba im ogledalo, treba im dinamika, treba im drama da bi osjetili da su živi. I kad ih pitaš što žele kao pojedinci, nema odgovora. Jer njihov odnos nije nastao iz jasne želje, nego iz potrebe, nesigurnosti i navike.
Problem je što ljudi misle da žive svoj život, a zapravo samo održavaju uloge. Roditelj koji živi kroz djecu, partner koji kontrolira partnera, osoba koja pomaže svima, ali nikad ne stane i ne pogleda sebe.
I godine prolaze, a unutra nema stvarnog pomaka. Samo osjećaj umora i frustracije koji se s vremenom pojačava.
I kad ih pitam što žele za sebe, isto ne znaju. Zaboravili su. Utopljeni su u odnosu i pogrešno vjeruju da, iako ih odnos pretjerano definira, da će moći jedno drugome dati da znaju tko su. Naš sistem nije dizajniran tako. Nitko nam ne može dati nas same.
I nemaju osjećaj da imaju sebe i svoje želje, stoga se vrte u krug. Njihov problem nije druga osoba nego frustracija koja nastaje kada nemamo osjećaj sebe i izgradnje života u smjeru u kojem mi želimo- za sebe. I odatle osjećaj zarobljenosti u odnosu.
Želja naspram uloge
Postoji jedan jednostavan, ali dubok lom koji se tu događa. Želja ide iznutra prema van, iz tebe prema životu. Uloga ide izvana prema unutra, kao reakcija na okolinu. Kad živiš kroz uloge, gubiš kontakt sa sobom i onda više ne znaš što je tvoje. I zato dolazi onaj odgovor “ne znam”.
Ali “ne znam” nije kraj, to je početak. Ako netko stvarno ne zna što želi, dobar početak je da vidi što ne želi. Što ga umara, što mu smeta, što ga guši, gdje se osjeća prazno ili potrošeno.
To su već jasni signali. Kroz to se polako počne čistiti prostor i tek onda se može pojaviti nešto stvarno. Želja se ne stvara silom, ona se otkriva kad makneš sve što nije tvoje.
Krenuti od tijela kad nema jasnoće
Kad nema kontakta sa željama, često je najlakše krenuti od tijela. Tijelo nikad ne laže. Ono odmah pokazuje gdje si u disbalansu, gdje si umoran, stegnut, bez energije ili odsječen od sebe.
Ako je tijelo zapušteno, neaktivno ili kronično iscrpljeno, to direktno utječe na podsvijest. Šalje signal da nema kretanja, da nema snage, da nema sigurnosti u sebi.
Takvo stanje tijela stvara i određeno energetsko polje – teže, sporije, zatvorenije. U tom polju je jako teško osjetiti inspiraciju ili jasnoću. Um tada preuzima i vrti iste obrasce, a osoba se još više gubi.
Zato pokret, fizička aktivnost, snaga u tijelu, to nisu samo “zdravlje”, nego temelj za psihičku i unutarnju jasnoću. Kad tijelo oživi, počne se buditi i osjećaj sebe. A iz toga se puno lakše pojavi i prava želja.
Povratak sebi kao početak života
Zato je najvažnije vratiti čovjeka sebi. Ne kroz filozofiju, već kroz jednostavna pitanja i prisutnost. Samo ti, bez njih, bez uloga. Što osjećaš, što ti treba, što te vuče. U početku će biti tišina i nelagoda, ali to je normalno.
To znači da se prvi put nakon dugo vremena otvara prostor za nešto stvarno.
I tu se život počinje mijenjati. Ne zato što si riješio druge, nego zato što si se vratio sebi. I onda drugima imamo što dati. Svoje želje, snove, ciljeve. A drugi napokon vide tko smo, najviše pomažemo drugima našom vibracijom i primjerom. Ili odmažemo.
Maštaj
Sjedi i piši. Maštaj. Doslovno nema drugih prepreka nego onih u našem umu. Znam da imamo puno izgovora, ali pokret ne smije ovisiti samo o osjećajima.
Um je kao dijete, zahtjeva brigu, ali da mu se prepusti kormilo života, nije dobra ideja.
