Bol zbog razbijanja iluzije o tome tko smo je zaista neizbježna da bismo, ako to svjesno odlučimo, krenuli na putovanje povratka onome sebi koji jesmo u svojoj suštini.
Kada život teče lagano i glatko, kada imamo osjećaj da nam je sve na svome mjestu i kada nema oluja, vanjskih ili unutarnjih, koje bi naš brod bacale amo-tamo, tada mi samo idemo prema naprijed. Ali, ne rastemo! Jer nema onoga nečega što bi nas potaknulo da zaista izađemo iz svoje sigurice, iz svog uobičajenog toka. I uputimo se u neistraženo, daleko i duboko. Pa zašto i bismo?!
Uobičajenom čovjeku ljepše je biti u toj postojećoj i poznatoj lakoći bivanja koje samo teče, nego odvažiti se, ničime izazvan, iz čistoga m(h)ira, krenuti ka nečemu što mu nije poznato, vidljivo i što je izvan granica njegovih postojećih obzora svijesti.
Ipak, život (barem za neke od nas) nije zamišljen tako da dođemo OVDJE, samo budemo i odemo jednaki i nepromijenjeni kakvi smo i došli. I zato nam donosi situacije, odnose i okolnosti koje nas preoblikuju i mijenjaju sve ono u što smo do tada vjerovali da jesmo kroz rušenje starih obrambenih mehanizama i lažne sigurnosti, prisiljavajući nas da se pokrenemo (a ne da tek budemo nošeni rijekom života), da preispitamo sve ono što smo do tada mislili da jesmo i da u konačnici učinimo ono od čega sve vrijeme bježimo – da se vratimo sebi te da prihvatimo i zavolimo sebe.
„Da bi se čovjek ponovno rodio, prvo mora biti pretvoren u pepeo.“ – Alan Watts
Taj proces vrlo je bolan jer zahtijeva potpuno umiranje naše stare verzije kako bi se na istom temelju (naša duša) izgradila ona verzija nas koja je slobodna od svega onoga što nije autentično naše i slobodna za postati sve ono što je, točnije za vratiti se onome što je njezina suština.
„Bol je klesar koji nas oblikuje.“ – Kahlil Gibran
„Tamo gdje je tvoja bol, tamo je i tvoj napredak.“ – Carl Gustav Jung
Najsnažniji generator te boli dolazi iz susreta s onima koji su naša ogledala. Ti susreti započinju obostranom fascinacijom gdje na prvi pogled u onom drugom vidimo sve ono što smo oduvijek željeli, točnije trebali. Da nije tako – gotovo nestvarno, ne bi se ni privukli. I upravo u tome je ključ. Jer da nije tog prvotnog bljeska, zbog kojega vidimo samo zvjezdano nebo, ne bi ni bili privučeni da toliko blizu priđemo ogledalu – toj drugoj osobi.
A onda, kada mu se približimo toliko da bliže ne može… počinjemo vidjeti sve. Kroz postupanja te druge osobe prema nama počinjemo vidjeti pravoga sebe, tj. onoga sebe koji smo sa svim svojim potisnutim sadržajima – strahovima od napuštanja, nedovoljnosti, odbacivanja te nikada neprocesuiranim, a u tijelu duboko ukorijenjenim emocijama, tugama i ranama neiscijeljenoga djeteta.
Suočeni po prvi puta u životu sa samima sobom kroz tu drugu osobu, počinjemo istovremeno osjećati nemoć, tugu, razočaranje (prije svega samima sobom) i tešku, tešku beznadežnost – u to da ćemo ikada postati sretni (cijeli).
Postaje nam previše bolno gledati ono što je u ogledalu. I zato ga razbijamo.
Taj trenutak je prijelomni. Jer nakon njega se više ne možemo vratiti svojoj staroj verziji (onoj koja je na površini). Mislim, možemo pokušati (zato što nam se u prvi tren to može činiti lakšim i jednostavnijim za naš ego koji voli i prihvaća samo ono što je poznato, sigurno i predvidljivo). Ali, u tom slučaju ćemo kad-tad opet biti suočeni sa svime onime što u sebi nismo iscijelili i prihvatili, bilo kroz istu ili drugu osobu/situaciju/odnos.
I zato, ako smo već došli do tuda (a život nam nikada ništa ne daje slučajno niti više od onoga što možemo podnijeti), nije li mudrije odabrati vratiti se kući – svojoj pravoj suštini i jednom zauvijek prekinuti onaj začarani krug?!
„Morate proći kroz blato da biste došli do lotosa.“ – Thich Nhat Hanh
Taj put nije lagan. Ali je jedini koji nas vodi ka trajnom ispunjenju, onom osjećaju spokoja zbog potpunog prihvaćanja svih dijelova sebe. Na kraju krajeva, tek kada i ako dođemo do toga da zaista prihvatimo sebe u cijelosti, tek tada možemo prihvatiti i drugoga. Jer taj drugi, koji je preko puta nas, zapravo smo mi.
I zato je bol zbog razbijanja iluzije o tome tko smo zaista neizbježna da bismo, ako to svjesno odlučimo, krenuli na putovanje povratka onome sebi koji jesmo u svojoj suštini.
I onda, vjerujete li da ta bol vrijedi svakog trenutka i energije uloženih u to putovanje čiji je konačni cilj povratak sebi i potpuno prihvaćanje sebe (i drugoga)?
Martina Setnik
