Mizoginija se najčešće definira kao mržnja, prezir ili predrasuda prema ženama. No takva definicija nije potpuna ako izostavi strah. U mnogim slučajevima mržnja mizoginog muškarca može biti maska za ono što mu je teže priznati: duboki, nesvjesni strah od ženskog.
Na prvi pogled može zvučati neobično pa čak i proturječno, tvrditi da se muškarci boje žena. Muškarac je u prosjeku fizički snažniji spol, a kroz povijest je u većini društava držao veći dio formalne, političke, religijske i obiteljske moći. Zato se može činiti apsurdnim govoriti o muškom strahu od žene. Ipak, kada pogledamo mitove, religijske predaje, filozofiju, književnost, narodne običaje i antropološke zapise, pojavljuje se iznenađujuće dosljedan obrazac: žena se vrlo često prikazuje kao velika prijetnja muškarcu.
Ta prijetnja nije uvijek opisana istim jezikom. U nekim kulturama žena je opasna zbog svoje tjelesnosti. U drugima zbog seksualnosti. Negdje je prikazana kao moralna zamka, negdje kao duhovna opasnost, negdje kao biće koje muškarca odvlači od viših ciljeva, a negdje kao sila koja ga iscrpljuje, slabi i uništava. Oblici se mijenjaju, ali temeljna predodžba ostaje slična: žena je istodobno predmet muške želje i izvor muškog straha.
Američki lingvist i filozof George Lakoff u knjizi Žene, vatra i opasne stvari pokazuje kako u mnogim jezicima postoji duboka metaforička veza između riječi “žena” i “opasnost”. To ne znači da su žene doista opasne same po sebi, nego da su mnoge kulture u jeziku, slikama i simbolima pohranile nesvjesne strahove vezane uz ženski princip.
Ovaj tekst, nadahnut knjigom antropologa Davida Gilmorea Mizoginija: Muška bolest, istražuje antropološke, kulturne i psihološke dokaze koji upućuju na to da je muški strah od žene međukulturalni fenomen. Pitanje nije samo zašto neki muškarci mrze, omalovažavaju ili preziru žene, nego zašto se iza takvog odnosa tako često skriva strah.
Mizoginija se najčešće definira kao mržnja, prezir ili predrasuda prema ženama. No takva definicija nije potpuna ako izostavi strah. U mnogim slučajevima mržnja mizoginog muškarca može biti maska za ono što mu je teže priznati: duboki, nesvjesni strah od ženskog. William Shakespeare je u Antoniju i Kleopatri zapisao: “S vremenom mrzimo ono čega se često bojimo.” Upravo je ta misao važna za razumijevanje mizoginije. Ono što se na površini čini kao prijezir, često može biti obrambena reakcija na tjeskobu.
David Gilmore zato piše:
“…pod ‘mizoginijom’ mislim na nerazuman strah ili mržnju prema ženama koja poprima neki opipljiv oblik u bilo kojem društvu… Neki muškarci nisu mizogini. Ti su muškarci uspješno riješili svoje unutarnje sukobe oko žena… Ali većina muškaraca nije bila toliko uspješna… mizoginija nije zapadni izum niti je ograničena na moderna kapitalistička društva, kako su mnoge feministkinje i marksisti tvrdili dugi niz godina… mizoginija ne pokazuje korelaciju ni s jednim određenim oblikom društva; javlja se svugdje… mizoginija je doista blizu univerzalnosti, što će naši podaci obilato pokazati.” – David Gilmore, Mizoginija: Muška bolest
Nije pretjerano reći da je muška zaokupljenost ženskim tijelom jedna od najvećih opsesija u povijesti čovječanstva. No ta opsesija nije jednostavna. Muškarac žensko tijelo ne doživljava samo kao lijepo, poželjno i privlačno. U mnogim kulturama ono je doživljeno i kao tajanstveno, strano, nepredvidivo pa čak i opasno. Ta se dvostrukost — želja i strah — ponavlja kroz gotovo sve slojeve ljudske kulture.
U nekim društvima lovaca-sakupljača taj strah od ženskog tijela poprima oblik gotovo potpune fobije. Jedan od najizraženijih primjera nalazi se među aboridžinskim plemenima visoravni Melanezije, odnosno Nove Gvineje. Ta su plemena dugo ostala izolirana od vanjskog svijeta, sve do sredine i druge polovice 20. stoljeća. Kada su ih antropolozi počeli proučavati, primijetili su iznimno snažan spolni antagonizam i dubok muški strah od ženskog tijela.
Sažimajući antropološke studije tih društava, Gilmore piše:
“…doslovno sve publikacije započinju napominjanjem neobičnog stupnja spolnog antagonizma kao istaknute značajke, ako ne i najistaknutije značajke većine gorskih društava. Vjerojatno ne postoji mjesto na zemlji gdje muškarci imaju tako sveprisutan strah i prezir prema ženama… Nigdje drugdje u svijetu strah od ženskog tijela ne doseže tako strašnu, zapanjujuću razinu.” – David Gilmore, Mizoginija: Muška bolest
Prema vjerovanjima nekih aboridžinskih skupina Nove Gvineje, dugotrajan kontakt sa ženskim tijelom može ozbiljno naštetiti muškarcu. Smatralo se da takav kontakt može uzrokovati bolest, propadanje organa, slabljenje tijela i opći gubitak vitalnosti. Antropolog John Langness zabilježio je kako su starješine jednog plemena upozoravale mladiće da, ako budu provodili previše vremena u neposrednoj fizičkoj blizini žena, “njihova koža će biti ‘loša’, njihov rad će ‘poći po zlu’ i umrijet će mladi”.
Najintenzivniji oblik tog straha odnosio se na ženske reproduktivne funkcije i spolne organe. Menstrualna krv smatrala se jednom od najopasnijih tvari s kojima se muškarac može susresti. Vjerovalo se da bi i najmanja kap mogla ubiti mladog i snažnog muškarca. Ženski spolni organi nisu bili doživljavani samo kao potencijalno otrovni, nego i kao prolaz kroz koji zlonamjerne sile ulaze u svijet.
Ovdje se javlja dubok paradoks. Biologija iz koje se rađa ljudski život, ista ona biologija iz koje svaki muškarac dolazi na svijet, istodobno se prikazuje kao prijetnja njegovoj dobrobiti i opstanku. Žena je majka, izvor života, hraniteljica i njegovateljica, ali se u istom simboličkom sustavu doživljava kao biće koje nesvjesno privlači opasne sile.
Gilmore taj pogled opisuje ovako:
“Dakle, vjeruje se da žena putem svojih spolnih organa, čak i ako nenamjerno, djeluje kao stalni magnet za zle sile koje naseljavaju podzemno carstvo svijeta…” objašnjava Gilmore. “Žene privlače te zle sile, a da toga nisu ni svjesne, i time ozbiljno ugrožavaju i prirodu i društvo… Majka, supruga, sestra… nije važno; žensko tijelo je preteča sveg ljudskog zla.” – David Gilmore, Mizoginija: Muška bolest
Kao i muškarci u drugim kulturama, i aboridžinski muškarci Nove Gvineje žele seksualni kontakt. No istodobno se vjerovalo da ih previše seksa sa ženama slabi, iscrpljuje pa čak i može ubiti. Antropolog Raymond Kelly primijetio je da se u plemenu Etoro muškarci ritualno suzdržavaju od seksualnog odnosa sa ženama približno dvije trećine godine. Seksualnost se ondje ne doživljava samo kao užitak, nego kao opasna razmjena snage: muškarac gubi vitalnu esenciju, a žena je stječe.
Gilmore piše:
“Dio cijele planinske regije, muškarci zaključuju da žene traže seks upravo kako bi uhvatile spermu, poboljšale dobrobit, iscrpile mušku žrtvu i pritom ojačale sebe.” – David Gilmore, Mizoginija: Muška bolest
Važno je naglasiti da se ovakvi strahovi ne pojavljuju samo u društvima u kojima muškarci potpuno dominiraju nad ženama. Slična vjerovanja nalazimo i među matrilinearnim plemenom Crow, gdje žene kontroliraju značajnu imovinu i imaju relativno visok društveni status. Pojavljuju se i među Semaijima s Malajskog poluotoka, nenasilnim narodom koji je Gilmore opisao kao “najmanje seksističku skupinu ljudi na licu zemlje”. To pokazuje da strah od ženskog tijela nije ograničen samo na patrijarhalna ili patrilinearna društva.
Kako Gilmore primjećuje: “Ta uvjerenja nisu ograničena na ono što se naziva kulturama u kojima dominiraju muškarci niti na patrilinearna društva u kojima je položaj žena nizak.” – David Gilmore, Mizoginija: Muška bolest
No slični obrasci nisu ograničeni samo na aboridžinska društva. Paralelni strahovi od ženskog mogu se pronaći kroz cijelu zapadnu povijest. Razlika je u tome što su mnoga aboridžinska plemena opasnost žene smještala ponajprije u njezinu tjelesnost, dok je zapadni čovjek češće prikazivao ženu kao moralnu i duhovnu prijetnju.
Još u 7. stoljeću prije Krista starogrčki pjesnik Semonid napisao je: “Da, žene su najveće zlo koje je Zeus stvorio, a muškarci su im vezani rukama i nogama, nemogućim čvorovima od strane boga.” Kasniji grčki i rimski autori nastavili su razvijati slične motive. Žena se prikazivala kao izvor zla, nevolje i propasti, kao biće koje su bogovi stvorili da muči muškarce.
Gilmore navodi:
“Rimski pjesnici poput Ovidija, Hezioda i Juvenala pisali su duge traktate u kojima su prezirali i zlostavljali žene i sve što se na njih odnosilo te potičući muškarce da potpuno izbjegavaju seks i brak (Coole 1988).” – David Gilmore, Mizoginija: Muška bolest
Zapadna mitologija puna je slika opasne žene. U mitu o Pandori žena je ta koja otvara kutiju i pušta zlo u svijet. Taj motiv podsjeća na antropološka vjerovanja prema kojima su ženski spolni organi vrata kroz koja zlonamjerne sile ulaze u ljudski svijet. U starogrčkoj mitologiji susrećemo sirene, nimfe, lamije i furije — ženske likove koji zavode, mame, zarobljavaju i uništavaju muškarce.
Posebno je snažan motiv žene povezane s vodom. Mnoge mitološke žene žive u vodi ili izranjaju iz morskih dubina. One privlače muškarce ljepotom, glasom ili obećanjem užitka, a zatim ih odvlače u smrt. U islandskim mitovima žene su prikazane kao “rijeke otrova” u koje muškarci, poput muha privučenih medom, na trenutak okuse slatkoću, a zatim se utope.
Gilmore pritom navodi:
“Filozofkinja Dorothy Dinnerstein (1976.) smatra da je slika sirene ili sirene, ženskog morskog stvorenja koje se uzdiže iz tamnih morskih dubina kako bi povuklo muškarce, gotovo univerzalna u folkloru. U svojoj knjizi o čudovištima i demonima, David Williams (1996:187) naziva ovaj lik sirene najšire zastupljenim čudovištem kroz povijest, stavljajući žensko lice na užasno i groteskno za sva vremena.” – David Gilmore, Mizoginija: Muška bolest
Sirena je mitološki oblik onoga što će kasnije postati poznato kao femme fatale — zavodljiva, privlačna, ali smrtonosna žena. Taj se lik ponavlja kroz stoljeća. U 18. stoljeću engleski pjesnik John Gay zapisao je: “Muha koja srka melasu gubi se u slatkišima, tako da onaj koji kuša ženu, susreće propast.” U operama Richarda Wagnera božica Venera zarobljava muškarce u carstvu senzualnog užitka, odvraćajući ih od njihovih viših, herojskih nastojanja.
Žena je, u tim predodžbama, opasna upravo zato što je privlačna. Njezina ljepota nije prikazana kao nevina ili čista, nego kao maska. Privlačnost postaje zamka, a seksualna želja prostor u kojem muškarac može izgubiti sebe.
Gilmore sažima tu predodžbu riječima:
“Žene su zle zbog svoje seksualne privlačnosti, koja, prikrivajući svu tu obilnu zloću lijepom vanjštinom, muškarce dovodi u fizičku i moralnu opasnost od nemorala. Ta fizička privlačnost je, zapravo, strategija njihove izdaje i dvoličnosti, jer je upravo njihova privlačnost muškim osjetilima ono što vara, izdaje, obmanjuje. I tako su žene među najopasnijim stvarima na zemlji.” – David Gilmore, Mizoginija: Muška bolest
Zapadna filozofija i književnost također su pune izjava u kojima se žena prikazuje kao inherentno opasna. Arthur Schopenhauer tvrdio je da su žene, budući da su fizički slabije od muškaraca, razvile lukavstvo kao sredstvo preživljavanja i ostvarivanja svojih reproduktivnih ciljeva.
“One su prisiljene oslanjati se ne na silu, već na lukavstvo; otuda njihova instinktivna suptilnost i sklonost laganju” – Arthur Schopenhauer, O ženama
Friedrich Nietzsche iznio je sličnu ideju kada je napisao: “Što je istina ženi? Od početka, ništa nije bilo stranije, odbojnije i neprijateljskije prema ženama od istine – njezina velika umjetnost je njezina laž” (Friedrich Nietzsche, S onu stranu dobra i zla).
D.H. Lawrence također je izrazio izrazito oštar stav prema ženskom, govoreći o onome što je smatrao “kolosalnim zlom ujedinjenog duha žene koji šalje valove destruktivne zlobe koji izjedaju unutarnji život muškarca, poput raka” (D. H. Lawrence, Studije klasične američke književnosti).
Ove tvrdnje ne treba čitati kao istinu o ženama, nego kao svjedočanstva o muškim projekcijama, strahovima i kulturnim predodžbama. Kroz stoljeća se ponavlja ista slika: žena kao biće koje muškarca zavodi, slabi, vara, odvraća od duhovnog puta ili ga uvlači u propast.
Temeljni tekstovi i učenja velikih svjetskih religija također sadrže brojne tragove muškog straha od ženskog roda. Gilmore piše:
“U većini svjetskih mesijanskih religija… grijeh na svijet donose žene. Uvijek je Prva žena, nikada Prvi muškarac, ta koja, zbog urođenih karakternih mana, popušta đavoljim laskanjima.” – David Gilmore, Mizoginija: Muška bolest
U Knjizi Postanka Eva je ta koja podliježe zmijinim riječima, jede zabranjeni plod i nagovara Adama da učini isto. Posljedica je izgon iz raja i palo stanje čovječanstva. Teolog iz 4. stoljeća, sveti Ambrozije Milanski, zapisao je: “Žena je prva prevarena, i ona je prevarila čovjeka… Adam nije bio prevaren, nego je žena bila prevarena i bila je u grijehu.”
U biblijskim apokrifnim tekstovima nalaze se upozorenja o “pogubnoj moći koju žene mogu imati nad muškarcima”, kao i tvrdnja da je “Sva zloća samo mala u usporedbi sa zloćom žene.”
Srednjovjekovni biskup Marbod iz Rennesa otišao je još dalje, povezujući ženu s đavolskim zamkama. Napisao je:
“Bezbrojne su zamke koje je lukavi neprijatelj [đavao] postavio po svjetskim stazama i ravnicama: ali među njima najveća – i ona koju teško itko može izbjeći – je žena. Žena, nesretni izvor, zli korijen i pokvarena izdanak, koja rađa svaku vrstu skandala diljem svijeta… Žena ruši svijet; žena slatko zlo, mješavina saća i otrova.” – Marbod od Rennesa
I u islamu se mogu pronaći slični strahovi. Proroku Muhamedu pripisuje se izjava da je pri uzašašću na nebo vidio kako je “pakao bio naseljen prije svega ženama”. Na samrti je navodno rekao: “Nakon mog nestanka, neće biti većeg izvora kaosa i nereda za moju naciju od žena.” Marokanska sociologinja Fatima Mernissi u svojoj studiji o islamu ide toliko daleko da tvrdi kako se “cijela muslimanska društvena struktura može promatrati kao napad na i obrana od razorne moći ženske seksualnosti.”
Čak i u budizmu, mogu se pronaći tekstovi u kojima su žene prikazane kao moralno opasne, sklone obmani i odvraćanju muškaraca od duhovnog puta. Jedan tradicionalni budistički stih kaže:
“Zakon je prirode da rijeke vijugaju; drveće raste od drva i vrste; i, ako im se pruži prilika, sve žene čine nepravdu. Spol sastavljen od zloće i prijevare, nepoznat, nesiguran poput puta riba u vodi – žene smatraju istinu lažju, laž istinom!” – Andabhuta Jātaka
Budući da se muški strah od žene pojavljuje u različitim kulturama, religijama i povijesnim razdobljima, teško ga je objasniti samo društvenim strukturama, institucijama ili sustavima vjerovanja. Da je riječ samo o proizvodu jednog tipa društva, jedne religije ili jednog ekonomskog sustava, fenomen bi bio ograničen na ta područja. No on se javlja mnogo šire. Zato Gilmore zaključuje da njegovi korijeni moraju ležati dublje, u muškoj psihi.
On piše:
“…to je zato što je mizoginija toliko raširena i sveprisutna među muškarcima posvuda da mora biti psihogenog podrijetla, rezultat identičnih iskustava u muškom razvojnom ciklusu, a ne uzrokovana okolinom.” – David Gilmore, Mizoginija: Muška bolest
Razvojni korijeni muškog straha od žena mogu se pratiti do najranije faze života, kada majka zauzima središnje mjesto u djetetovu svijetu. Majka je izvor hrane, utjehe, sigurnosti i ljubavi. Ona je prvo okruženje, prvo utočište i prva figura kroz koju dijete doživljava svijet. U tom ranom majčinskom prostoru i dječaci i djevojčice nesvjesno odražavaju majčin rodni identitet.
Psihijatar Robert Stoller taj je najraniji identitet nazvao “proto-ženskim identitetom”. Eugene Monick piše:
“…najranije iskustvo dječaka o rodu zapravo nije srednjeg roda, već ženskog, što je odraz roda njegove majke.” – Eugene Monick, Kastracija i muški bijes
Stoller slično objašnjava:
“Ako, kako se sugerira, postoji faza na početku života i kod muškaraca i kod žena kada se osoba osjeća kao dio majke, to će uspostaviti žensku kvalitetu u identitetu. Iako je korisno za djevojčicu koja će postati ženstvena, to može ugroziti dječakovu sposobnost za muževnost.” – Robert Stoller, Simbioza anksioznosti i razvoj maskuliniteta
Budući da dječak u najranijoj fazi života formira identitet u dubokoj vezi s majkom, kasniji razvoj muškog identiteta zahtijeva psihološko udaljavanje od majke. On mora odbaciti ili prerasti proto-ženski identitet koji je nesvjesno oblikovan u najranijem djetinjstvu. Drugim riječima, dječak mora postati muškarac tako što se odvaja od prvog svijeta koji mu je dao život, hranu, ljubav i sigurnost.
Jedna indijanska poslovica kaže: “muškarci se rađaju od žena, žene ih njeguju i vole, žene ih štite i njima dominiraju, a ipak moraju postati muškarci”.
Gilmore nastavlja:
“…svi dječaci osjećaju ovaj nesvodljivi temeljni ženski identitet kao prijetnju svom muškom ja, unutarnju mekoću ili slabost, nedostatak koji vreba iznutra. Mora se odbaciti kako bi dječak kasnije mogao razviti mušku identifikaciju u skladu s kulturnim očekivanjima; to jest, dječak se u nekom trenutku mora ‘deidentificirati s majkom’ kako bi postao pravi muškarac kako je definirano konvencijom (Greenson 1978). Proces deidentificiranja s majkom…uključuje često nasilno odbacivanje svega ženskog, tako da se muževnost definira kao suprotnost ženstvenosti i distanciranje od nje.” – David Gilmore, Mizoginija: Muška bolest
No taj proces nije lak. Majka nije bilo koji objekt od kojeg se dijete odvaja. Ona je prvo iskustvo topline, sigurnosti, brige i bezuvjetne ljubavi. Erich Fromm u Umjetnosti voljenja piše:
“Majka je toplina, majka je hrana, majka je euforično stanje zadovoljstva i sigurnosti.” – Erich Fromm, Umjetnost voljenja
Dječak se zato ne odvaja od majke bez unutarnjeg otpora. Povijesno gledano, mnoga su društva razvila stroge obrede prijelaza kojima se dječaka simbolički ili doslovno odvajalo od majčinskog svijeta i uvodilo u svijet muškaraca. Ti su obredi često bili bolni, zastrašujući ili zahtjevni upravo zato što su trebali prekinuti dječakovu vezanost za majčinsku sigurnost.
U temelju tih obreda nalazi se prepoznavanje da u muškoj psihi postoji regresivna čežnja za povratkom u stanje djetinje ovisnosti o ženskom. Gilmore piše:
“Regresivne želje se čine kao povratak u iskonsko premaskulino stanje, u djetinjstvo – to jest, u stanje povezano sa ženstvenošću.” – David Gilmore, Mizoginija: Muška bolest
Kako dječak sazrijeva, osobito tijekom adolescencije i odrasle dobi, te regresivne želje postaju sve neprihvatljivije. Prepustiti im se značilo bi, u njegovoj nesvjesnoj logici, izgubiti muškost. Tako nastaje dubok unutarnji sukob. S jedne strane, muškarca privlači ono što antropolog Thomas Gregor naziva “putem natrag do spajanja s majkom i užicima djetinjstva”. S druge strane, on se tih impulsa boji, opire im se i prezire ih jer ih doživljava kao prijetnju vlastitom muškom identitetu.
Gilmore piše:
“…dječak, više nego djevojčica, ima snažno ambivalentan odgovor na ovu univerzalnu regresivnu želju. S jedne strane on to osjeća kao ugodnu simbiozu s majkom – ponovno osvajanje bezbrižnog, predlapsarijskog svijeta djetinjstva – ali s druge strane to osjeća kao opasno nazadovanje koje je jednako zastrašujuće koliko i ugodno, jer znači nestanak muškosti.” – David Gilmore, Mizoginija: Muška bolest
Kako bi se nosio s tjeskobom koju izaziva taj unutarnji sukob, muškarac je može projicirati na žene. Ono što je zapravo borba unutar njega samoga počinje doživljavati kao vanjsku prijetnju. Žena postaje ona koja ga zavodi, slabi, iscrpljuje, uvlači natrag u ovisnost, oduzima mu snagu ili ugrožava njegov identitet.
Tako nastaje paranoidni strah od žene, koji kod mnogih muškaraca poprima oblik mržnje, prezira ili omalovažavanja. U ekstremnim povijesnim trenucima, poput lova na vještice u Salemu, taj se strah može proširiti u kolektivne psihoze.
Gilmore objašnjava:
“…fobije su projekcije, pripisivanje drugima vlastitih potisnutih želja…fobije su ili projekcije potisnutih želja ili su pomjeranja kojima unutarnji sukobi pronalaze objektivizaciju u žrtvenim jarcima. Formiranje fobija je ono što psihoanalitičari nazivaju „obrambenim mehanizmom eksternalizacije“…mizoginija ima sve karakteristike tipične fobije, sa strahovima usmjerenim na ženu, koja je demonizirana kao neumoljivi, svemoćni neprijatelj.” – David Gilmore, Mizoginija: Muška bolest
Činjenica da muškarci projiciraju i želju za regresijom i strah od nje na žene pomaže objasniti zašto su njihovi osjećaji prema ženama tako često obilježeni snažnom ambivalentnošću. Muškarci se žena boje, ali ih i žele. Preziru ih, ali im se dive. Omalovažavaju ih, ali ih trebaju. Ta napetost vidljiva je kroz mitove, religiju, književnost i svakodnevne odnose.
Heziod je ženu opisao kao “lijepo zlo”, dok je Katul, pišući o svojoj ljubavnici, priznao: “Volim i mrzim.” Mitološki lik sfinge, napola zavodljive žene, napola čudovišne zvijeri, savršeno utjelovljuje taj spoj fascinacije i užasa.
Gilmore piše:
“…čini se posve jasnim da su mnogi, ako ne i većina, muških osjećaja prema ženama mješavina snažno kontrastnih impulsa, oštro kontradiktornih afekta i fantazija… Čini se da gdje god pronađemo mizoginiju, u jednakoj mjeri nalazimo i njezinu dijametralnu suprotnost: i to je ključ mizoginije.” – David Gilmore, Mizoginija: Muška bolest
Ako je ovo tumačenje točno, tada iz njega proizlazi važan paradoks: što muškarac snažnije mrzi žene ili ih se boji, to ih možda dublje želi i treba. Najglasniji mizogini stavovi mogu prikrivati snažnu nepriznatu čežnju, ovisnost i fascinaciju. Muškarac koji najviše osuđuje žene možda se najviše boji vlastite potrebe za njima.
Gilmore to sažima ovako:
“Ambivalentnost se javlja kada osoba istovremeno doživljava dijametralno suprotne emocije: pogođena osoba je privučena u suprotnim smjerovima, rastrgana nekompatibilnim emocijama. Osjeća tjeskobu jer ne može pomiriti sukobljene osjećaje… ovo stanje ispunjeno napetošću, a ne jednostavna mržnja ili želja za dominacijom, objašnjava muško omalovažavanje žena… Nije iznenađujuće da su muškarci koji najviše preziru i ne vjeruju ženama isti oni koji ih najviše dive, žele i trebaju.” – David Gilmore, Mizoginija: Muška bolest
Iako regresivni impulsi koji stoje u temelju muškog straha od žene potječu iz rane ovisnosti o majci, Gilmore ističe da odnos oca i sina ima važnu ulogu u oblikovanju dječakova kasnijeg odnosa prema ženama. Poziva se na komparativnu sintetsku studiju antropologa Jamesa Taggarta, koji je utvrdio da očevi koji su više uključeni u život svojih sinova “pomažu svojim sinovima da se odvoje od majke s manje ljutnje prema ženama”.
To je važan uvid. Zrela muška figura može dječaku pomoći da postane muškarac bez potrebe da prezire žensko. Ako otac ili druga stabilna muška osoba pokaže da muškost ne mora biti izgrađena na odbacivanju, strahu ili neprijateljstvu prema ženama, dječak lakše razvija zdrav odnos prema sebi i prema ženama. Problem nastaje kada takvo vodstvo izostane. Kada dječak nema prisutnog, emocionalno dostupnog i zrelog muškog uzora, odvajanje od majke može biti ispunjeno većom zbunjenošću, ljutnjom i nesigurnošću.
Kao i kod mnogih duboko ukorijenjenih društvenih problema, odgovornost u konačnici ne može biti prebačena samo na institucije, tradiciju ili okolnosti. Ona počinje u pojedinačnoj svijesti. Muškarac mora prepoznati da njegovi sukobljeni osjećaji prema ženama nisu samo reakcija na žene kao takve, nego izraz sukoba unutar njega samoga.
To zahtijeva dovođenje nesvjesnih impulsa u svijest. Regresivne želje — čežnja za sigurnošću, ovisnošću, majčinskom zaštitom i bezbrižnošću djetinjstva — ne moraju biti potisnute, negirane ili projicirane na žene. One se mogu priznati, razumjeti, integrirati i nadvladati. Muškarac ne mora odbaciti svaki trag nježnosti, ranjivosti, potrebe ili mekoće kako bi bio muškarac. Naprotiv, zrela muškost ne nastaje iz rata protiv ženskog, nego iz sposobnosti da se unutarnja podijeljenost prepozna i pomiri.
Gilmore zato piše:
“…muškarci koji mrze žene mrze sebe još više. Ono što oni zapravo mrze (i boje se) jest ‘ženstvenost’ u sebi.” – David Gilmore, Mizoginija: Muška bolest
Kada muškarac mrzi ženu, često zapravo mrzi dio sebe koji povezuje s ovisnošću, nježnošću, ranjivošću, potrebom ili čežnjom za zaštitom. Kada se boji žene, možda se boji vlastite unutarnje privlačnosti prema onome što je davno morao odbaciti kako bi postao “muškarac” u očima kulture. Zato oslobođenje od mizoginije nije samo društveni zadatak, nego i dubok psihološki i duhovni proces.
Samo ako više muškaraca prođe kroz takvu evoluciju svijesti, drevna podjela između muškaraca i žena može se početi iscjeljivati.
Robert Meagher piše: “Vrsta koja je sama podijeljena ne može opstati.” Rat između spolova nije neizbježan. On nastaje ondje gdje ljudi vlastite neosviještene strahove, rane i unutarnje rascjepe projiciraju na druge.
Gilmore zaključuje:
“Samo samospoznaja može osloboditi muškarce straha od žena, a samospoznaja u ovom slučaju znači prihvaćanje podijeljenog ja u njima… I samo kroz takvo prihvaćanje muškarci mogu cijeniti ljupkost, nježnost i ljepotu žena… Muškarci i žene tako ujedinjeni, mizoginija će sama od sebe nestati. I na toj dvosmislenoj noti završavamo.” – David Gilmore, Mizoginija: Muška bolest
Pitanje zašto se muškarci boje žena zato nije samo pitanje kulture, religije ili povijesti. To je pitanje ljudske psihe. Muškarac se ne boji žene samo zato što je ona drugačija. Boji je se jer ga ona podsjeća na ono što je u sebi potisnuo, odbacio ili nikada nije do kraja razumio. Ona u njemu budi sjećanje na majčinski svijet, na ovisnost, na ranjivost, na želju za povratkom u sigurnost, ali i na strah od gubitka vlastite autonomije.
Kada se taj strah osvijesti, žena prestaje biti neprijatelj, zavodnica, prijetnja ili simbol propasti. Može ponovno postati ono što stvarno jest: ljudsko biće, partnerica, majka, sestra, ljubavnica, prijateljica, nositeljica vlastite snage, nježnosti i dubine. A muškarac, kada prestane ratovati sa ženskim u sebi, može prestati ratovati i sa ženama oko sebe.
Tada odnos između muškarca i žene može prestati biti prostor projekcije, borbe i straha. Može postati prostor susreta, zrcaljenja, razumijevanja i rasta. Mizoginija se ne razrješava samo tako da se osudi izvana, nego tako da se razotkrije iznutra. Njezino najdublje sjedište nije u ženi, nego u muškarčevu strahu od vlastite podijeljenosti.
Zato je samospoznaja prvi korak prema iscjeljenju odnosa između spolova. Kada muškarac prihvati da u sebi nosi i snagu i ranjivost, i samostalnost i potrebu, i muško i ono što je naučio nazivati ženskim, tada više ne mora ženu pretvarati u prijetnju. Može je vidjeti jasnije, slobodnije i istinitije. A iz tog viđenja može nastati zreliji, skladniji i ljudskiji odnos između muškaraca i žena.
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
