Kad bi ljudi shvatili da se ne klanjamo različitim božanstvima, nego različitim odrazima istog Izvora, prestalo bi sve ludilo.
Religije su, u svojoj najdubljoj biti, različiti jezici jedne iste čežnje. Jedan govori riječima križa, drugi zvukom zvona, treći šapatom mantre, četvrti tišinom u kojoj Bog diše kroz prostor između dva otkucaja srca.
Ipak, jezici se prepiru, kao da je smisao u slogovima, a ne u svetosti koje svi pokušavaju dodirnuti.
Suludo je kako se ljudi, koji mole istom Nebu, svađaju oko oblika Neba. Kako se ruke koje su stvorene da blagoslivljaju, pretvaraju u prste koji upiru jedni u druge. Kako svjetlost koju svatko vidi postaje razlog da se drugome gasi njegova.
Sukobi među religijama su kao svađa valova na istom oceanu: svaki val misli da je jedini, da je zaseban, da mu pripada istina, i da mu je drugi val prijetnja.
A svi se, u stvarnosti, rađaju iz iste dubine, kreću se istim dahom, vraćaju u istu beskonačnost. Ne postoji val koji nije more. Ne postoji čovjek koji nije Bog u iskustvu čovjeka.
Sve podjele su projekt našeg uma – mentalna karta koju smo zaboravili propitati. Zaboravili smo da su granice samo crte u pijesku, koje jedan vjetar može izbrisati.
Zaboravili smo da Boga ne možeš zatvoriti ni u knjigu, ni u dogmu, ni u zid od kamena. Bog stanuje u bićima, ne u zgradama; u srcima, ne u zastavama; u tišini, ne u svađama.
Kad bi ljudi shvatili da se ne klanjamo različitim božanstvima, nego različitim odrazima istog Izvora, prestalo bi sve ludilo. Jer nitko se ne bori s vlastitim odrazom kad ga konačno prepozna.
Svađa među religijama zapravo je svađa snova unutar jednog istog Umjetnika. Iluzija da smo odvojeni, da smo drugi, da pripadamo “našima” i “njihovima”.
A istina je jednostavna, očišćena od svega: svi smo mi iskra jednog plamena, kap jedne rijeke, dah jednog daha.
Kad to shvatiš, vidiš da je svaka podjela samo sjena u svijesti koja još spava.
Alan Gott
