Iako smo svjesni da je nedostatak osobne majčinske brige u našem modernom društvu sve alarmantniji otkad se i majke iz raznih razloga zapošljavaju s punim radnim vremenom, rasprava će u ovom tekstu biti usredotočena na posljedice fizičkog i emotivnog nedostatka očinske figure. U tzv. razvijenim zemljama broj djece koja žive samo s jednim roditeljem 1960. godine bio je jedno od deset, 1978. jedno od pet, danas svako četvrto dijete ne živi s ocem, a očekuje se daljnje smanjivanje te proporcije. Mnoga djeca koja i imaju sreću imati oba roditelja, odrastaju pored oca koji je samo fizički prisutan u domu u kojem više manje samo prespava, a koji može biti povučen, ravnodušan, bezosjećajan, odbojan, otac koji provodi malo vremena sa svojom djecom. Poznati ruski psiholog Mihail Labkovski je to lijepo sažeo: “Samo oni koji imaju ili su imali tatu, a ne oca, znaju kolika je to sreća!”

atma.hr – 78




Nekada su obitelji češće živjele u zajednicama i imale pomoć djedova i baka, teta i stričeva, koji su na sebe preuzimali udio u odgoju djece. Ima ona izreka kako je potrebno cijelo selo da bi se odgojilo dijete… Danas, tek mali broj djece ima podršku i sigurnost šireg kruga obitelji.

Čini se da su teškoće počele s industrijskom revolucijom i urbanizacijom društva. Dokle god smo imali pretežno agrarno društvo, lik oca je bio važan i pokretački čimbenik života u domovima i u razvoju djece. Kad je njegov posao bio smješten oko kuće, dolazilo je do češćeg kontakta s djecom, naročito kada su ona radila uz njega. Nije bilo razonoda kao što je televizija, što je značilo da su večeri bile više obiteljsko usmjerene i djeca su imala više prilika biti s ocem.

Danas su očevi obično zaposleni izvan kuće pa djeca rijetko imaju priliku vidjeti njihovo radno mjesto. Često i ne znaju što je otac po zanimanju i gdje radi. Susreću ga za vrijeme doručka ili večere, a ponekad ni tad. Mnogi očevi rade i prekovremeno, pa su neprestano izmoreni. Za svoju djecu oni kao da ne postoje. Prema nekim istraživanjima, prosječan američki otac provede manje od šest minuta tjedno u kvalitetnoj i utjecajnoj komunikaciji s djetetom. U većini slučajeva sve se uglavnom svodi na rijetku i površnu komunikaciju.

Dakle, činjenica je da mnoga djeca odrastaju pored oca koji je samo fizički prisutan u domu, u kojem više manje samo prespava, koji može biti povučen, ravnodušan, bezosjećajan, odbojan, otac koji provodi malo vremena sa svojom djecom. To je kao da djecu dovedete u slastičarnicu, ali im ne dajete priliku da se zaslade kolačima koje gledaju pred sobom.

atma.hr – 52




U članku pod naslovom Why Are Fathers Failures? (Zašto su očevi neuspješni?), Dr Paul Popenoe, bivši direktor Američkog instituta za odnose u obitelji, daje još jaču izjavu: “Zamisao da djeca mogu uspješno preživjeti u svijetu oba spola, opskrbljeni obrascima ponašanja od pripadnika samo jednog spola, vrlo je štetna. Od dječje dobi pa nadalje potrebno je imati obrasce ponašanja oba spola.”

U tehnološki razvijenim zemljama broj djece, koja žive samo s jednim roditeljem 1960. godine bio je jedno od deset, a već 1978. približno jedno od pet. Danas je situacija alarmantna, u SAD svako četvrto dijete ne živi s ocem, i očekuje se daljnje smanjivanje te proporcije.

Ovakve statistike su uznemirujuće. Još milijuni djece neće odrastati pod uravnoteženim utjecajem i muškog i ženskog roditelja. Tu će djecu emocionalni problemi i ožiljci pratiti u osobnom životu, braku i u roditeljskim dužnostima.

atma.hr – 75




Razdoblje odrastanja, od puberteta do zrelosti, je svakako razdoblje u kojem je utjecaj roditelja istog spola značajniji. U našoj kulturi u tom razdoblju djevojke obično imaju bliži odnos sa svojim uzorom ženske uloge (majkom), nego što dječaci imaju sa svojim uzorom muške uloge (ocem). Često je očeva ličnost teško dostupna ili potpuno uklonjena iz života sinova. Upravo zbog prisnijeg odnosa sa svojim roditeljem – uzorom ženske uloge, djevojke obično izgrade zdraviju sliku o sebi. Kada bi imali moć urediti neku društvenu pojavu, među prvim stvarima bilo bi ispravljanje problema odsutnog, ravnodušnog ili neuključenog oca. Ni jedna druga teškoća nije utjecala na naše društvo više od te.

Uzrok većine poremećaja

Dr Harold M. Voth, psihijatar i psihoanalitičar na Menninger Foundation, Kansas, SAD, u svojoj knjizi The Castrated Family (“Uškopljena obitelj”) napisao je sljedeće:

“Praktično svaki pacijent kojeg sam liječio ili čije sam liječenje nadgledao ili proučavao u raznim istraživanjima, imao je obiteljsko ustrojstvo, koje odstupa od uobičajenog. Najčešći je obrazac: obitelji u kojoj je majka bila nadmoćni ili nasrtljivi roditelj, a otac ravnodušni slabić. Neki od očeva bili su nasrtljivi i sigurni na svojim radnim mjestima, ali stidljivi i slabi u odnosu sa svojim suprugama. Zapravo u tim brakovima žene su ‘nosile hlače’. Drugi obrazac bila je slaba majka, koja se priljubljuje uz svoju djecu, i grubi otac, nesposoban da iskusi bliskost sa svojom ženom i djecom. Iako izgleda da je takav otac glava obitelji, u stvari najviše odgovornosti pada na leđa žene, osim možda u razdobljima, kada je očeva prisutnost praćena provalama gnjeva. Neke su žene prisiljene ispunjavati ulogu majke i oca, što nije dobro ni za nju ni za djecu.”

Roditelji su u nekim slučajevima neprijateljski raspoloženi, prezabrinuti, ponašaju se odbojno ili posjednički i tek sporadično ispunjavaju svoje odgovornosti. Neke obitelji nemaju nikakav izgrađen sustav vrijednosti. Svi ti uvjeti unutar obitelji utječu na razvoj djetetove ličnosti.

Očevi i majke su za dijete najutjecajnije osobe. Ako se oni međusobno vole i surađuju, ako imaju jasno određene uloge, djeca će se zdravo i skladno razvijati. Kada je taj obrazac narušen na bilo koji način, djeca doživljavaju razne emotivne poremećaje.

atma.hr – 39

Otac i djevojčica

Od treće godine do puberteta je razdoblje odrastanja, kada je značajniji utjecaj roditelja suprotnog spola. Kada djevojčica u predškolsko doba i nižim razredima osnovne škole, nema prisan odnos sa svojim ocem, topao, pun ljubavi i naklonosti, može postati žena s temeljnim nepovjerenjem u muškarce usađenim u njezinu osobnost. Možda neće ni biti svjesna da uzrok takvog nepovjerenja – u odnosu prema drugim muškarcima u njenom životu, ima svoje korijene u njenom odnosu s ocem.

Sljedeća teškoća, koja se kod žena može pojaviti je: neprijateljstvo prema muškarcima. Ponovo, ona ima svoje korijene u dubokoj ogorčenosti na svog oca, jer nije ispunio njene težnje kao djevojčice. To neprijateljstvo može biti nesvjesno.

atma.hr – 78




Treća je teškoća pretjerana težnja za naklonošću i pažnjom muškaraca. Nedostatak toplog, emotivnog odnosa s ocem za vrijeme razdoblja utjecaja roditelja suprotnog spola, može doprinijeti da žena ima nezasitnu žudnju da bude prihvaćena i da prima naklonost od muškaraca. Takve žene često imaju bračne i seksualne teškoće, koje ne mogu razumjeti ili ne mogu nadzirati. Čest je bračni problem da se žena emocionalno odnosi prema svome mužu kao da joj je otac.

U svakom braku dolazi do pojave djelomičnog prenošenja emocija na supružnika; onih i onakvih emocija, koje su prvobitno bile namijenjene roditelju suprotnog spola. Ovo predstavlja naročitu teškoću, kada žena potječe iz obitelji u kojoj je utjecaj oca bio nedjelotvoran. Ona je sklona da se emocionalno odnosi prema svome mužu kao da joj je tata, težeći da muž ispuni njene emocionalne težnje, koje otac nikada nije ispunio. Čest je slučaj da osjećaju privlačnost prema muškarcima dosta starijim od njih.

Stručnjaci nas informiraju da neke žene kažu kako imaju odbojnost prema tjelesnom odnosu s mužem, takvu, kao da im se njihov otac na taj način približava.

Nadalje, kako nas informiraju stručnjaci u ovom području, neke od tih žena, prije braka, bile su promiskuitetne u nastojanjima da ispune svoje težnje za naklonošću suprotnog spola. Prije braka, lišene osjećaja odgovornosti za obveze koje nameće zajednički život, njihove žudnje za naklonošću i pažnjom izazivaju njihovo slobodno seksualno ponašanje. Nakon ulaska u bračne vode, nepovjerenje i neprijateljstvo usmjereno prema ocu, sputava njihovu slobodu.

Žene izrazito promiskuitetnog ponašanja priznaju da njihovo ponašanje nije takvo zbog samog seksualnog čina, nego zbog gladi za naklonošću. Mnoge kažu kako su predavale svoje tijelo samo da bi stekle naklonost za kojom su žudjele.

Prema tome, neispunjene potrebe za očevom naklonošću iz djetinjstva, korijeni su uzroka promiskuitetnog ponašanja mnogih mladih žena danas. Obično djevojke, koje su iskusile zdrav, prisan odnos sa svojim ocem u okruženju doma, kasnije imaju zdraviju sliku o sebi i sposobnije su izbjeći zamke promiskuitetnosti.

Ako je odnos s ocem bio nefunkcionalan tada žena u odrasloj dobi:

  • Bira, održava i teško prekida odnose s pogrešnim partnerima (odnosno ostaje u nezadovoljavajućoj vezi unatoč mogućnosti odlaska)
  • Ima nisko samopoštovanje i samopouzdanje
  • Više vjeruje drugima nego samoj sebi
  • Bori se s usamljenošću i osjećajem praznine
  • Previše jede ili bježi u neku drugu ovisnost
  • Radi posao koji ju ne ispunjava
  • Neprestano je jaka ili slaba
  • Ima strah od odbacivanja i neprihvaćanja

Dva načina odnošenja prema kćeri

Postoje dva načina odnošenja prema kćeri u toj fazi razvoja – pretjerana krutost i prevelika ležernost (slabost). Iako većina očeva ima mješavinu ta dva stila u odgoju, ipak često puta jedan stil je više izražen od drugoga.

Slab otac

Ovakav otac nema u sebi razvijen unutarnji autoritet, uspostavljeni red i disciplinu kao ni razvijene zdrave granice. Upravo iz tog razloga ne može ni svojoj kćeri prenijeti te osobine i vrijednosti. Najčešće ovaj tip oca ostaje u ulozi „vječitog dječaka“. Oni su vrlo često kreativni i imaju veliki smisao za rad, no taj nalet euforije kratko traje jer nemaju dovoljno snage, ustrajnosti i volje završiti ono što započnu.

Slabost oca u odgoju djeteta može se očitovati na više načine, neki od njih su:

  • otac se ne može nositi s roditeljskom ulogom pa iako ostaje fizički prisutan, sve prepušta majci
  • potpuno napušta svoje dijete
  • ostaje prisutan, ali dijete ne dobiva očinski uzor jer je otac u nekoj ovisnosti
  • većinom ne mari za dijete jer mu je sva pažnja na njemu
  • ponaša se loše prema djetetovoj majci i prema djetetu

Ovdje je zanimljivo da takvi muškarci nađu ženu koja je potpuno suprotna od njega. Pronalaskom žene sa suprotnim osobinama, ovakav muškarac postaje cjelovitiji i tako nastavlja nesvjesno živjeti svoje poznato stanje. Žena koja odrasta uz ovakvog oca jako često ima majku koja je ambiciozna, teži perfekcionizmu i ima kontrolirajući stav. Takva majka je potisnula svoje ženske osobine kako bi mogla zamijeniti muškarca koji je „slabiji“. No, što se događa s djevojčicom koja odrasta u takvoj obitelji? S jedne strane ona želi biti poput majke koja „sve zna i sve može“ i nesvjesno bježi od slabosti svoga oca. U kasnijoj dobi na isti način bježi od svoje slabosti, odnosno bježeći od svog muškog dijela, bježi od sebe same.

Prestrog otac

Ovakvi očevi su pretjerano kruti, autoritativni, teški, hladni te ponekad ravnodušni. U odgoju naglasak stavljaju na poštivanje reda i discipline te na poslušnost, dužnost te poštivanje normi i pravila. Često puta osim riječima, znaju dijete i fizički kažnjavati. Vjerojatno se na isti način i u njihovoj obitelji sve rješavalo. Teško se nose s osjećajima, kreativnošću i spontanim izražavanjem jer vole sve „pod kontrolom“. Djevojčice takvih roditelja vrlo rano nauče odvojiti se od svoje osjećajnosti i spontanosti te odbaciti svoj ženski instinkt. Ovi očevi znaju imati visoka očekivanja. Djevojčica nauči da mora biti najbolja u sportu, školi, nikada ne smije pogriješiti, ukratko mora biti najbolja u svemu.

„Lakše je neprestano težiti savršenstvu, nego na trenutak osjetiti da bi mogli biti nevoljeni i odbačeni.“

U odrasloj dobi, ove žene će nastaviti biti iznimno stroge prema sebi, ali i drugima jer im je to poznato stanje na koje su navikle. Potrebno je puno energije da bi održavale uvjerenje „Ja sam uvijek dobro.“.

Strogi očevi najčešće odabiru žene koje su ostale u ulozi „vječne djevojčice“, koje ne mogu izraziti sebe i svoju žensku stranu u tom odnosu. Upravo iz tog razloga, njihovo dijete preuzme više očevih osobina, a majčinu nježnost, intuitivnost i osjećajnost potisne i nauči doživljavati kao slabost. Ako je otac u većini situacija na dječje suze reagirao neprihvaćanjem, vrijeđanjem ili ironijom, odrasla žena će na sve moguće načine pokušati pobjeći od svoje slabosti.

Ovisno o dominantnijem stilu ponašanja oca prema djevojčici u djetinjstvu, žena u odrasloj dobi zauzme životni stav „Borbene Amazonke“ ili „Vječite djevojčice“ te u skladu s tom ulogom organizira svoj život, veze, uspjeh, posao, vrijednosti, uvjerenja i sl.

Slab otac i vječita djevojčica

Kada je očev odgojni stil „preslab“ tada odrasla žena ostaje u ulozi vječite djevojčice. Otac može napustiti djevojčicu na više načina, tako da ga uistinu fizički nema ili da je prisutan u odgoju, no nema kapaciteta da bi usmjerio i vodio dijete. On  jednostavno nema u sebi postavljene granice, ustrajnost, mušku snagu i odlučnost.

  • Teško mogu reći ne i/ili se zauzeti za sebe
  • Rijetko postavljaju granice sebi ili drugima
  • Boje se neuspjeha, ali i uspjeha
  • Ostaju u nezadovoljavajućim vezama jer misle da same ne bi mogle živjeti
  • Češće trebaju tuđe upute ili usmjerenja
  • Puno puta započnu nešto, nakon čega odustanu od toga
  • Ponekad djeluju bespomoćno i pasivno
  • Znaju biti impulzivne
  • Imaju nisko samopouzdanje i samopoštovanje

Pošto su često slabe u odlučivanju i donošenju odluka, ponekad mogu biti sklone nekoj ovisnosti poput prekomjernog jedenja, rada, vježbanja, bježanja od osjećaja samoće, konzumiranja alkohola, tableta ili razvijanjem bolesti. Jednostavno kako drugima ne izgovaraju „ne“, ni same sebi ne mogu reći ne. Na neki način, one predaju drugima svoju energiju, gube vezu sa sobom te same sebe iscrpljuju.

Kako „borbene Amazonke“ znaju svoj prikriveni bijes usmjeravati prema muškarcu u obliku kritike ili napada, „vječite djevojčice“ također imaju potisnuti bijes, koji se najčešće manifestira kao manipulacija, laganje, nošenje osjećaja krivnje i žaljenje same sebe. Ova žena zapravo smatra da nije dovoljno dobra, da neće nikad ništa postići te da ne zaslužuje ljubav. Ponekad kao da živi u svom zamišljenom svijetu u kojem će se jednom ostvariti sve što ona želi. Česte misli su da će doći muškarac koji će ju spasiti i s kojim će sve napokon biti kako treba.

„Dok ne priznamo same sebi da je to iluzija, tražit ćemo savršene muškarce, a dobivati upravo suprotno.“

Vječne djevojčice najčešće privlače muškarce koji će ih moći voditi, pomagati im, usmjeravati ih te poticati u njihovim ciljevima. Najčešće traže u svojim partnerima mušku snagu koju su kod sebe potisnule. Međutim, kako to obično bude, to vođenje na početku veze možda i je poželjno za ženu, no kasnije joj muškarac može početi određivati sve, pa čak i njezin identitet. Na isti način ju može varati, ostavljati, naređivati joj, a da ona pritom ništa ne smije ili ne želi pitati jer vjeruje da tako mora biti.

Krut otac i borbena Amazonka

S druge strane, borbena Amazonka je žena koja je suprotna strana iste medalje. Ona je u sebi potpuno usvojila muška načela, ali pritom potisnula svoj drugi dio – ženstvenost i osjećajnost. Karakteristike ovih žena su:

  • Kruta, sklona pravilima i strogoj disciplini
  • Perfekcionist
  • Ima visoka očekivanja od sebe ili drugih
  • Moralna
  • Guši svoju ženstvenost
  • Često puta samokritična, ali upućuje kritike i drugima
  • „One sve mogu same“
  • Sposobne zaraditi novac i brinuti o sebi
  • Odbacuju osjećaje i bilo kakvu slabost
  • Intelektom skriva slabost

Ove žene najčešće odaberu partnera koji je „vječni dječak“ kojemu treba stroga mama koja ga može voditi i postavljati granice. Ona “zna” što je za njega najbolje i kako treba živjeti, isto kao što je njezin otac znao što je za nju najbolje. Međutim, ovakva žena odabire slabijeg muškarca koji je u ulozi „vječnog dječaka“ jer takav je muškarac jednim svojim dijelom jako emotivan i kreativan, kao i „vječna djevojčica“. No, borbena Amazonka je potpuno odsječena od svog središta emotivnosti pa pronalaskom takvog partnera ona ipak nesvjesno može biti cjelovita.

Kao da nosi na sebi zaštitni oklop koji ju drži zaštićenom. Kada bi oklop skinula, na svjetlo dana bi izašao njezin bijes i pobuna. Ponekad je taj bijes maskiran napadajima panike, anksioznošću, naglim ispadima bijesa ili u obliku depresije. Nerazriješen i potisnut bijes iz prošlosti, najvidljiviji je u odnosu sa partnerom. Tada su žene sklone nesvjesno napadati partnera, jako ga kritizirajući i pokušavajući „naplatiti“ dugove prošlosti.

„Ja znam što je najbolje za tebe i kako trebaš živjeti.“

„Moj put je ispravni put.“

„Ja moram sve sama.“

Iako ova žena zna kako zaraditi novac, ostati jaka i držati sve pod kontrolom, ispod svega toga ona ne zna kako vratiti strast u svoj život. Osjetiti istinsku slobodu i povezanost u sadašnjem trenutku, nešto je što tek treba otkriti. Potrebno je srušiti vlastitu iluziju sigurnosti i kontrole te se uputiti u otkrivanje nečeg novog i neistraženog.

Prihvaćanje sjene

No, bez obzira na stil koji očevi koriste u odgoju svojih djevojčica, poanta je jednaka. U slabom ili prekrutom odgoju djevojčice nauče odvojiti se od jednog svojeg dijela (muškog ili ženskog načela). Tokom života neprestano tragaju za tim potisnutim dijelom i pokušavaju ga vratiti.  Zapravo „vječita djevojčica“ i „borbena Amazonka“ su jednako ranjene žene. Ni jedna ni druga ne zna kako biti svoja i živjeti slobodno. S jedne strane je žena koja misli da ništa ne može jer je preslaba, a s druge strane žena koja misli da si ne smije dopustiti ni malo slabosti te da uvijek mora biti jaka. U nekim situacijama žena se može ponašati poput djevojčice, a već drugi tren poput borbene žene.

Da bi postala cjelovita, svaka žena mora osvijestiti, prihvatiti i prestati potiskivati svoju sjenu. Sjena je sve ono što smo potisnule da bi preživjele ili se zaštitile još u dječjoj dobi. Međutim, u odrasloj dobi ukoliko nismo svjesne svoje sjene, ona najčešće djeluje na naš život nesvjesno te se pojavi kada se najmanje nadamo.

Priznati svoje suze i ljutnju te ih polako puštati van i preobratiti u kreativnu energiju. Vrlo često ranjena žena se boji svoje vatre  i energije koja se nalazi u njoj. Ponekad suze znaju biti pomiješane sa bijesom pa se žena može čas ljutiti, nakon toga plakati i tako naizmjenično. Kao da nas nevidljiva sila vuče na dvije strane, a mi ne znamo što učiniti, što je uistinu ispravno. Jedno smo naučile, a drugo želimo. To je normalan proces kada smo u stanju konfuzije, zbunjenosti.

Ipak, potrebno je raščistiti sve te nagomilane i zapetljane osjećaje, misli i uvjerenja. I kada se to stanje konfuzije smiri, dio po dio našeg stvarnog, cjelovitog ja počinje izlaziti i nanovo se stvarati.

Paralelno se javlja i postavljanje granice: „Neću to više podnositi.“ Puštanjem van potisnutih osjećaja, javlja se ta zdrava težnja da brinemo o sebi i maknemo se od svega što nam šteti.

atma.hr – 75




Otac i dječak

Nedostatak toplog odnosa punog ljubavi i naklonosti na sličan način ima veliki utjecaj na život dječaka. Utjecaj se najviše zapaža u ono vrijeme rasta i razvoja, kada je neophodan upliv roditelja istog spola, počevši od puberteta, u kome je dječacima najpotrebniji muški lik autoriteta, kao uzor spolne uloge u budućem životu.

Dječak, koji s ocem nema pravilan i djelotvoran odnos odrasta s nerazvijenim i lošim osjećajem muževnosti. Nema povjerenja u sebe kao muškarca, teško mu je shvatiti: kako biti “muško”.

Većina muškaraca, rijetko ili nikada ne dopuste, da drugi spoznaju ovu vrstu nesigurnosti u njihovom životu. Mnogi od njih neprestano nose masku samopouzdanja.

atma.hr – 39

Dokazivanje muževnosti

Posljedica nedostatka muževnosti, čini muškarce nesigurnim, a često ih nagoni da sebi i cijelom svijetu dokazuju kako su stvarno muškarci. Na stotine načina oni pokušavaju sebe i druge uvjeriti da su muževni. Osjetljivi su na “mačo” mitove, koji prožimaju naše društvo: pravi muškarci su grubi, bezosjećajni, usmjereni na svoj nastup, uvijek samokontrolirani. Odrasli momci ne plaču! To je njihov moto!

Tako se muškarci, da bi dostigli “mačo” izmišljotine, naprežu – više nego žene – u borbi za statusne simbole, titule i stupnjeve obrazovanja. Trse se da dokažu svoju muževnost postignutim uspjesima, naročito na materijalnom području. Razmišljaju ovako: ako ja zarađujem više novca nego drugi muškarci, sigurno sam “bolje muško” nego oni. Natjecanje svako sa svakim, također služi za dokazivanje muževnosti: ako pobijedim tebe, bilo u šahu ili nogometu, očito je: pobjednik je “bolji muškarac”. Za mnoge dječake natjecanja su vrlo značajna pojava. Neki muškarci koriste seksualna osvajanja da bi pokazali “muško junaštvo”.

Posljednjih godina, ipak, možemo u nekim sredinama zapaziti pozitivan trend: muževnim muškarcem se smatra onaj, koji je čvrst i principijelan, ali pažljiv, obziran, nježan i pun poštovanja. Neki muževi i očevi žele imati takve osobine. Ova promjena pružila bi nadu za veliki broj muške djece, koja danas odrastaju. Da bi bili što uspješniji u razvijanju prave muževnosti, mnogi muškarci trebaju razumjeti i prevladati posljedice nedostatka roditelja u vlastitom djetinjstvu.

atma.hr – 78




Neprijateljstvo i strah od žena

Sljedeća poteškoća, koju često primjećujemo kod muškaraca iz obitelji bez oca je: neprijateljstvo prema ženama. Majka (ili osoba koja je zamjenjuje), nastoji nadoknaditi nedostatak oca ili njegovu ravnodušnost. Dječaci s deset ili jedanaest godina, umjesto majčinog odgoja i pažnje, spremni su za više muškog upliva. Događa se da, što majka više nastoji nadoknaditi nedostatak očeve pažnje, to dječak u sebi sve više izgrađuje neprijateljstvo i gorčinu (iako su majčine namjere dobre).

S druge strane, često, zbog dječakovog divljenja i poštovanja prema majci, on prema njoj razvija dvostruka osjećaje, odbijajući priznati svoj neprijateljski, ogorčen stav, prema toj istoj majci. On nikada ne bi htio da je povrijedi, ali želi pobjeći od njene pažnje, emocionalno i fizički. Kada dječak odraste, ovaj dječački bijes prema majci (kao i neprijateljstvo i gorčina djevojčica prema ocu), često se odražava u njegovom odnosu prema drugim ženama. Pojavljuje se strah od nadmoćnosti bilo koje žene u njegovom životu kada je već odrasla osoba. Takav se muškarac “zavjetuje” da “neće nikada dopustiti bilo kojoj ženi da njime upravlja”. Ovakav stav nije svjesno osjećanje, ali pokazuje se u izbjegavanju bliskosti, prisnosti sa ženom. Za takvog muškarca je erotska bliskost jedina u kojoj se osjeća sigurnim od vlastitog straha da žena bude nadmoćna. Kao suprug on postaje popustljiv i šutljiv ili ljutit i udaljen. Možda će neprestano započinjati tjelesni kontakt da bi bio “jača strana” u bračnom odnosu. Ovakva ponašanja imaju vrlo štetne posljedice po brak, veće, no što su mnogi u stanju shvatiti.

Česte su i neke druge posljedice odrastanja bez oca. Mnogi se muškarci odnose prema svojim suprugama kao prema mami, a oni sami ponašaju se kao da su sinovi tinejdžeri. Neke žene kažu da su im muževi poput još jednog djeteta, da čak izbjegavaju razgovarati o obiteljskim odgovornostima. Ženina traženja i podsjećanja im izgledaju poput maminih, pa se on prema njima odnosi na isti, otuđen način, kao kad je bio tinejdžer.

atma.hr – 39

Teškoće u muškim prijateljstvima

Još jedna poteškoća koju nalazimo kod muškaraca odraslih bez oca, je istovremena potreba i strah od sklapanja dubokih odnosa s muškarcima. Odnos otac-sin bi trebao biti uvježbavanje i poučavanje o prisnijim odnosima među muškarcima. Ako nikada ne iskuse takav odnos u obitelji u kojoj su odrasli, muškarci ih kasnije ne mogu razviti.

Suvremena istraživanja pokazuju da u našem društvu većina muškaraca nema pravog prijatelja s kojim bi mogli podijeliti životno iskustvo na prisan način. Herb Goldberg u knjizi The Hazards of Being Male (“Rizici muževnosti”) piše o izgubljenoj sposobnosti za pravo prijateljstvo među muškarcima. Nakon iscrpljenih diskusija o zajedničkim temama, kao što su sport, vrijeme, rast cijena, politički događaji i slično, muškarci više nemaju što reći jedan drugome.

Sljedeća kontroverzna teorija, tijesno povezana s ovim je ova: istraživanja govore kako je homoseksualizam kod muškaraca u većem porastu nego onaj kod žena. Potreba za odnosom s nekim tko će zamijeniti očev lik, uz podsvjesno neprijateljstvo prema ženama ili strah od njih, neke muškarce može učiniti prijemčivijima za homoseksualnost. Težnja za bliskošću s očevim likom, povezuje se sa seksualnim i emotivnim potrebama, koje neki mladići tada nastoje ispuniti u homoseksualnim odnosima.

Napominjemo, samo teorija.

atma.hr – 75




Krug se zatvara

Sve gore opisano je u našem društvu stvorilo duboko ukorijenjen ciklus: nadmoćne žene sklapaju brak s ravnodušnim i slabim muškarcima, a njihova djeca postaju nadmoćne žene i neizgrađeni muškarci. Zatim se opet tako nastavlja. Svaki naraštaj ulazi u sve veće teškoće, uz sve razornije posljedice. Danas je opće rasprostranjena bolest loše ili nezdrave slike o sebi i kod muškaraca i kod žena, koja svoje korijene vuče iz lošeg ili nikakvog uspjeha roditelja u odgoju djece u roditeljskom domu.

Ovo tumačenje psihijatar s Harvarda Armand M. Nicoli rezimira sljedećim riječima:

“Ako neki čimbenik utječe na razvoj i emotivnu uravnoteženost pojedinca, onda je to kvaliteta odnosa, koji su on ili ona iskusili u djetinjstvu s oba roditelja. Vrijedi i suprotno: ako ljudi, koji pate od emotivne bolesti imaju neko zajedničko iskustvo, onda je to nedostatak roditelja bilo zbog smrti, razvoda, preokupiranosti poslom ili iz nekog drugog razloga.”

Evidentno je kako je u našem društvu sve veći broj pojedinaca koji nisu imali zdrave uvjete za razvoj unutar obitelji. Sve je veći broj obitelji s jednim roditeljem i obitelji s oba zaposlena roditelja, a sve više djece odgajano je bez imalo pravilnog utjecaja roditelja oba spola. Ožiljci takvih nedostataka bit će duboko usječeni u sliku o sebi.

Poznati ruski psiholog Mihail Labkovski je to lijepo sažeo:

“Samo oni koji imaju ili su imali tatu, a ne oca, znaju kolika je to sreća!”

iz knjige: Josh McDowell (Josh McDowell), Slika o sebi/znakoviporedputa.com

Marta Kravarščan, praktičarka neurolingvističkog programiranja, life savjetnica, business coach