Još jedna godina odlazi u nepovrat zatvarajući svoje ladice s događajima, situacijama i svim onim emocijama koje su obojile naše živote i izmijenile nas… neke više, a neke manje… i otvarajući svoja vrata novom, nepoznatom, neizvjesnom… životu.

Kako čarobno je to prelijevanje boja u dugi emocija koja se posljednjih dana ocrtava na nebu naših života budeći u nama, više nego ikada, pitanja o tome koji je smisao našeg bivanja OVDJE i jesmo li ga ispunili? Jesmo li pronašli svoju svrhu OVDJE? Jesmo li uspjeli drugome/drugima u posljednjih 365 dana života OVDJE donijeti barem malo radosti i svjetlosti? Pokloniti barem zrno ljubavi? Potaknuti da…? Nadahnuti za…? Jesmo li uspjeli odagnati tugu barem jednom čovjeku kojega smo sreli na našem životnom putu u godini koja je iza nas? Jesmo li uspjeli pobijediti vlastiti bijes i nerazumijevanje strpljivošću, razumijevanjem i prihvaćanjem i sebe i drugoga odgovarajući na neugodne nam događaje i situacije djelovanjem koje nije reakcija, već jednostavno, istinsko prihvaćanje i življenje u tom trenutku? Življenje bez straha i s povjerenjem da će dobro kojega smo dio, a koje je veće od svih nas i u čijem je središtu ljubav (Bog, Allah, Jahve, Buddha…kako god ga oslovljavao svaki od nas) usmjeriti naš put upravo onako kako je najbolje za nas?

atma.hr – 52




Jesmo li uspjeli postati barem malo bolji ljudi od onih kakvi smo bili kada smo zakoračili u novu godinu? Bolji u smislu samilosti, mirnoće prolaska kroz nemirne valove života, strpljivosti prilikom suočavanja s nepoznatim i neizvjesnim. Bolji u smislu sposobnosti voljeti i biti voljeni.

Vjerujem da svatko od nas, duboko u sebi, zna odgovore na sva ova pitanja. A mjera tih postignuća je mir. Mir koji pri promišljanju o svakom od ovih pitanja osjećamo u cijelom svojem tijelu, u svakoj njegovoj stanici, u svakom njegovom organu. U svojoj duši.

Hvala Ti Bože za LJUBAV koju sam primila od drugih, a koja me nadahnula za i potaknula na toliko toga, možda naizgled malenoga, ali za mene značajnoga. Hvala Ti i za onu LJUBAV koju sam kroz misao, riječ i djelo mogla dati drugima. Jer bez LJUBAVI, primljene i dane, moj kotač života bio bi nepomičan i zaglavljen u okovima straha.

Hvala Ti Bože za STRPLJENJE i VJERU u svim onim situacijama kada, osim biti u miru i vjerovati da se sve događa s razlogom i da je upravo i jedino tako moguće i ispravno, u svojim rukama i u svojim mislima nisam imala ništa čime bih mogla postići rješenje za kojim sam čeznula.

Hvala Ti Bože za svaku BOL i PATNJU koje su obojile moj život u protekloj godini. Jer one su, poput snažne ljetne olujne kiše, očistile s mene sve one korove i mrlje koje su toliko dugo vremena zaklanjale put svjetlosti i otvorenosti za primanje radosti i ljubavi. Pročistile moju dušu i odnijele sve one dijelove izrasle iz ega.

atma.hr – 52




Hvala ti Bože za svakog čovjeka kojega si mi stavio na put jer svaki je svojim prisustvom u mome životu, na svoj način i u svom obliku, ostavio trag u mome životu i dotaknuo me baš tamo gdje je bilo potrebno da spoznam, da otpustim, da oprostim, da narastem.

Hvala ti Bože za svaki, baš svaki trenutak u mome životu. Jer svaki je bio jedinstven i neponovljiv i donio mi je upravo ono što mi je tada bilo najpotrebnije – izazov, tišinu, tugu, radost, ljubav, nedoumicu, hrabrost… – da postanem barem malo bolji čovjek od onoga kakav sam bila…

Hvala ti Bože na svemu u ovoj godini koja je iza nas. Jer imala sam priliku biti OVDJE.

A u Novoj… samo jedno Te molim. Da mi dadeš mogućnost biti OVDJE i da gledaš kako se mijenjam, na bolje. A ja vjerujem, svim svojim srcem i svom svojom dušom da ću uspjeti barem jedan korak približiti se svrsi svoje duše i doći Ti bliže.

Napisala: Martina Setnik