Još jedna godina odlazi u nepovrat zatvarajući svoje ladice s događajima, situacijama i svim onim emocijama koje su obojile naše živote i izmijenile nas… neke više, a neke manje… i otvarajući svoja vrata novom, nepoznatom, neizvjesnom… životu.
Kako čarobno je to prelijevanje boja u dugi emocija koja se posljednjih dana ocrtava na nebu naših života budeći u nama, više nego ikada, pitanja o tome koji je smisao našeg bivanja OVDJE i jesmo li ga ispunili? Jesmo li pronašli svoju svrhu OVDJE? Jesmo li uspjeli drugome/drugima u posljednjih 365 dana života OVDJE donijeti barem malo radosti i svjetlosti? Pokloniti barem zrno ljubavi? Potaknuti da…? Nadahnuti za…? Jesmo li uspjeli odagnati tugu barem jednom čovjeku kojega smo sreli na našem životnom putu u godini koja je iza nas? Jesmo li uspjeli pobijediti vlastiti bijes i nerazumijevanje strpljivošću, razumijevanjem i prihvaćanjem i sebe i drugoga odgovarajući na neugodne nam događaje i situacije djelovanjem koje nije reakcija, već jednostavno, istinsko prihvaćanje i življenje u tom trenutku? Življenje bez straha i s povjerenjem da će dobro kojega smo dio, a koje je veće od svih nas i u čijem je središtu ljubav (Bog, Allah, Jahve, Buddha…kako god ga oslovljavao svaki od nas) usmjeriti naš put upravo onako kako je najbolje za nas?
Jesmo li uspjeli postati barem malo bolji ljudi od onih kakvi smo bili kada smo zakoračili u novu godinu? Bolji u smislu samilosti, mirnoće prolaska kroz nemirne valove života, strpljivosti prilikom suočavanja s nepoznatim i neizvjesnim. Bolji u smislu sposobnosti voljeti i biti voljeni.
Vjerujem da svatko od nas, duboko u sebi, zna odgovore na sva ova pitanja. A mjera tih postignuća je mir. Mir koji pri promišljanju o svakom od ovih pitanja osjećamo u cijelom svojem tijelu, u svakoj njegovoj stanici, u svakom njegovom organu. U svojoj duši.
Hvala Ti Bože za LJUBAV koju sam primila od drugih, a koja me nadahnula za i potaknula na toliko toga, možda naizgled malenoga, ali za mene značajnoga. Hvala Ti i za onu LJUBAV koju sam kroz misao, riječ i djelo mogla dati drugima. Jer bez LJUBAVI, primljene i dane, moj kotač života bio bi nepomičan i zaglavljen u okovima straha.
Hvala Ti Bože za STRPLJENJE i VJERU u svim onim situacijama kada, osim biti u miru i vjerovati da se sve događa s razlogom i da je upravo i jedino tako moguće i ispravno, u svojim rukama i u svojim mislima nisam imala ništa čime bih mogla postići rješenje za kojim sam čeznula.
Hvala Ti Bože za svaku BOL i PATNJU koje su obojile moj život u protekloj godini. Jer one su, poput snažne ljetne olujne kiše, očistile s mene sve one korove i mrlje koje su toliko dugo vremena zaklanjale put svjetlosti i otvorenosti za primanje radosti i ljubavi. Pročistile moju dušu i odnijele sve one dijelove izrasle iz ega.
Hvala ti Bože za svakog čovjeka kojega si mi stavio na put jer svaki je svojim prisustvom u mome životu, na svoj način i u svom obliku, ostavio trag u mome životu i dotaknuo me baš tamo gdje je bilo potrebno da spoznam, da otpustim, da oprostim, da narastem.
Hvala ti Bože za svaki, baš svaki trenutak u mome životu. Jer svaki je bio jedinstven i neponovljiv i donio mi je upravo ono što mi je tada bilo najpotrebnije – izazov, tišinu, tugu, radost, ljubav, nedoumicu, hrabrost… – da postanem barem malo bolji čovjek od onoga kakav sam bila…
Hvala ti Bože na svemu u ovoj godini koja je iza nas. Jer imala sam priliku biti OVDJE.
A u Novoj… samo jedno Te molim. Da mi dadeš mogućnost biti OVDJE i da gledaš kako se mijenjam, na bolje. A ja vjerujem, svim svojim srcem i svom svojom dušom da ću uspjeti barem jedan korak približiti se svrsi svoje duše i doći Ti bliže.
Napisala: Martina Setnik
