[gard group=”3″]

Ljudi žive od uobraženja, divljenja i osjećaja. Dijete se kreće u mnoštvu iluzija i ne voli da mu ih kvare. Kako je draga dječaku njegova fantazija! Kako su mu drage priče o vitezovima i bitkama! Kakav je junak i on sam dok živi sa svojim junacima!

Svijet se vrti, žagor života se nikada ne utišava. Svuda po svijetu karneval i maskenbal dostižu vrhunac. Prekidati to bio bi bezobrazluk. Fascinacije vrlo dugo traju …

Društvo ne voli da mu skidaju masku. Ljudi u svakom životnom dobu žrtve su iluzija. Djecu, mladiće, odrasle i starce podjednako vodi jedna ili druga besmislica. Joganidra, boginja iluzije, Proteus, ili Momus ili gilf – jer ta sila ima mnogo imena – jači su nego Titani, jači nego Apolon. Malo je onih koji su prisluškivali bogove, koji su prozreli njihovu tajnu […]

U iluziji ima toliko jastuka koliko u mećavi pahuljica. Budimo se iz sna da uđemo u san. Naravno da su igračke različite, a stupanj njihove profinjenosti razmjeran je vrijednosti onoga koji se da varati. Viši intelektualac traži lijep mamac; budale je lako zabaviti. Ali svako se opija svojom vlastitom ludošću i parada se nastavlja u svako doba, s glazbom, barjacima i dekoracijama.

Usred te vesele trupe koja se odaje huki i grajanju, pojavljuje se, s vremena na vrijeme, mladić nevesela pogleda, čijim očima nedostaje potrebna moć da se divi tom prizoru i koga nešto goni da svu tu svjetlucavu mješavinu […] svede na jedan korijen.

Žene su više nego itko predmet i carstvo iluzija. I same očarane, one i druge očaravaju. One gledaju stvari kroz čarobne pejzaže Claudea Lorena. I kako bi čovjek smio i kad bi mogao skloniti te kulise, scenske efekte i ceremonije od kojih one žive? Oblast ljubavi je odviše puna patetike i stradanja i njena atmosfera je uvijek sklona magli.

U tom carstvu iluzija željno grabimo za osloncima i temeljima, ali nema drugih osim poštenog postupanja i strogog odbacivanja svake neiskrenosti i obmane. Ma kakve igre da drugi igraju s nama, mi sami sa sobom ne trebamo igrati nikakvu igru; sami pred sobom moramo ostati krajnje pošteni i iskreni. Jednostavne i djetinje vrline poštenja i istinitosti smatram korijenom svega uzvišenoga u karakteru. Govori kao što misliš, budi što jesi, plaćaj svoje dugove sviju vrsta.

Više volim smatrati se pouzdanim čovjekom koji je sposoban vraćati svoje dugove, čija riječ vrijedi kao potpis i zalog i biti ono što se ne da preskočiti, rasturiti ili potkopati, više volim to nego sav sjaj i blještavilo u svijetu. Ta je stvarna osnova prijateljstva, religije i svega […] Na vrh ili na dno svih iluzija stavljam ono varanje koje nas još neprestano navodi da radimo i da živimo forme radi, iako u svim lucidnim trenucima vidimo da nam samo ono što stvarno jesmo vrijedi i kod prijatelja i kod stranaca, i u sudbini i u događajima.

Sudeći po razgovoru ljudi, mislio bi čovjek da su bogatstvo ili siromaštvo vrlo važne stvari; naša civilizacija ih i smatra vrlo važnim. Međutim, Indijanci kažu da im se čini kako bijeli čovjek, sa svojim zabrinutim čelom, neprekidno u poslu, uplašen i od vrućine i od zime, zatvoren u sobi – ne živi bolje nego oni.

Pojmovi ja jesam i to je moje, koji upravljaju čovječanstvom, samo su varke velike Matere svijeta. Razbij, o Gospodine svih stvorenja, onu sujetu znanja koja proizlazi iz neznanja. Blaženstvo ljudi započinje s oslobađanjem od zanosa.

Ralph Waldo Emerson
“Iluzije”, Upravljanje životom