Kako izgleda Probuđeni roditelj?

Buđenje nije krajnje definiran entitet, nije odredišna točna. Svjesnost ili buđenje je proces kojem se posvećujemo, to je nešto čemu težimo iz trenutka u trenutak, ali u nekom idealnom svijetu, ako je baš potrebno definirati, Probuđeni Roditelj je onaj koji prepoznaje ne samo da je postao roditelj, već i da je dijete došlo njemu. To je dakle, uzajamno recipročni odnos u kojem oboje jedno drugoga uče kako rasti.

Roditelj ima jednaku obavezu učiti od djeteta i stoga treba promatrati svoje dijete kao suverenu dušu. Ne može promatrati svoje dijete kao nekoga koga će kontrolirati ili kime će upravljati. To je uzajamno recipročni odnos u kojem se  oboje odražavaju i uče jedno drugoga.

To je poziv svakom djetetu da uzdiže svog roditelja i svakom roditelju da uzdiže sebe kroz proces roditeljstva.

Najviše roditeljske tjeskobe dolazi iz straha

Htjeli mi to priznati ili ne, strah je primarna, sveprisutna emocija u životu i u svim odnosima. Kultura nas pokorava u sustave vjerovanja, koji su u osnovi predicirani na strahu. I naš cijeli život postaje temeljen na strahu. A tko su naši glavni vodiči i uzori od najranijeg postojanja – naši roditelji. A oni se vode strahom, oni su pokoreni tom kulturom koja je prožeta strahom i stoga je vrlo prirodno da ćemo i mi to apsorbirati.

I tako svi mi tragači, koji tragamo za dušom i budimo se, provodimo cijele živote pokušavajući prijeći iz straha u hrabrost. Ali što bi bilo kad bi to mogli prepoznati na samom početku i shvatiti da imamo izbor ne pokoriti se strahu kojim je prožeta ova kultura. Mi imamo izbor.

I stoga kadgod naše dijete dođe kući iz škole s ocjenom 3 i vidimo kako u nama raste strah, kojim postajemo paralizirani, imamo izbor razumjeti kako je to način na koji naša kultura želi od nas da se ukalupimo ili se možemo osloboditi tog straha. Naravno, djeci treba pomoći i podržati ih, ali ne smijemo biti prožeti strahom i taj strah prenijeti djetetu. Prvo je potrebno prepoznati da strah postoji, raditi na njemu u našem vlastitom životu, odmaknuti se od nametnutih sustava vjerovanja i odabrati put slobode.

To nije lako, jer gdje god da odemo priča se o ocjenama, nastupima, što djeca rade, koja su postignuća, priče o uspjehu itd. Sve se pritišće prema nekom izmišljenom krajnjem cilju života koji bi trebao biti sreća. I tako šaljemo svoju djecu kao ‘telad u klaonicu’, obećavajući im da će dostići sreću, ali znamo da na kraju te duge ne postoji sreća. I tako zavaravamo svoju djecu… ‘popni se na ovu planinu’, ‘popni se na drugu planinu’, nisi se još oženio, još nemaš djecu… i tako nas ta jadna djeca samo slijede i onda dođe do sloma, a nadam se da su ti slomovi dovoljno ozbiljni da se djeca napokon otvore i krenu dublje.

Ali zašto bi se trebali slomiti da krenu dublje? Zašto ne bismo djeci dali dar slobode koji je njihovo pravo? To nije lako pogotovo usred ove buke koju nameće kultura…

Ali to je put Probuđenog Roditelja – težak je, ali se isplati.

Je li roditelj vlasnik svog djeteta?

U roditeljskom putovanju, kao u nijednom drugom putovanju, postoji skrivena nesvjesna ideja vlasništva tih bića. Ne možemo kriviti roditelje, jer dijete izlazi iz njih i odgajaju ih od rođenja i tako je ta opsjena vlasništva vrlo laka za projiciranje prema djeci. Iz istočne mudrosti učimo kako jedna od najvećih patnji dolazi iz te opsjene vezanosti i vlasništva. I tako imate dijete i mislite da radite dobro sebi i svijetu, ali se odjednom nađete uhvaćeni u najveću moguću zamku ega. Roditeljstvo je najprimjereniji način da vam se to dogodi, jer vi na neki način ipak ‘posjedujete’ tu djecu ili ste zaduženi za njih i tako se identificirate s tom opsjenom vlasništva i gubite perspektivu, gubite nevezanost kojoj težite kako biste ostvarili duhovni razvoj.

Ali ako možete razvijati nevezanost i duhovnu perspektivu u roditeljskom odnosu, onda to možete napraviti u bilo kojem odnosu. I stoga postavljam izazov roditeljima da ne promatraju svoju djecu kao svoje produžetke, svoje lutke, svoje malce, već kao suverena bića koja dolaze kroz njih i na taj način roditelj ima priliku da ih odgaja njihovo dijete.

Zašto ne bismo preokrenuli paradigmu?

Kad god dođe do situacije da se dijete opire, da ih roditelj ne može definirati, kontrolirati, roditelj se treba zapitati koliko ovdje ima moje potrebe za kontrolom, koliko ovdje ima moje potrebe za superiornošću, kako se mogu okrenuti prema sebi i pronaći suštinu unutar sebe i ne koristiti svoje dijete da mi pruži taj osjećaj vrijednosti. Na taj način odgajamo sebe i svoje dijete kao duhovna bića.

Dr. Shefali Tsabary / atma.hr

Prethodna objavaMožda će vam Nebo otkriti nešto što do sada niste znali o sebi: U čemu vaš znak Zodijaka briljira?
Slijedeća objava08.04. Zagreb – Naša aura – gong zvučna meditacija
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.