Emotivan status koji je doktorica iz Srbije, Nataša Kondić Šobot objavila na svom Facebook profilu, a koji je za kratko vrijeme podijeljen više od tisuću puta, natjerat će vas da se zamislite …

“Ulazim u rodilište … Na porođajnom stolu mlada osoba koja ima dvadesetak godina, mršava, upalih obraza, tamnih podočnjaka. Ne čuje se. Babica mi prilazi i kaže:

“Doktorice, žena je otvorena šest centimetara. Termin poroda je kraj sljedećeg mjeseca, a beba je baš mala”.

“Kako se zoveš”, pitam i prilazim ženi. “Milica”, kaže jedva čujno …

“Odakle si”, nastavljam s pitanjima. “Odavde”, kaže, “tu sam se udala”.

“Dobro Milice, što si tako mršava? Jedeš li ti uopće?”, pitam.

“Da”, odgovara kratko. “Dobro jedem. Znate doktorice, moj muž radi i zaradi, ne pije. Dobar je. Svaki dan imamo kruha i ponešto skuhamo. Lijepo živim, ne žalim se”, priča.

Ja se počinjem lediti … Shvaćam da je iskrena. Da je to stvarno tako. Ona stvarno jede samo jednom dnevno i misli da je to u redu.

“Milice, koga imaš? Brata, sestru?”, upitam.

“Samo sestru, ali ona je u hraniteljskoj obitelji. Znate mama je umrla, tata radi po cijeli dan i nije znao što će sa mnom. A bila sam vrijedna, čistila sam, kuhala. Odem na pijacu i uzmem zeleniš što bace. A bace dobru hranu. Kaže on meni, Milice našao sam ti muža. I doveo ga. Idi dijete s njim, bit će ti bolje nego ovdje. I tako sam se ja udala “, kaže.

“I, je l ‘ti lijep muž?”, pokušavam se našaliti…

“Dobar je”, prozbori i nastavlja šutjeti. Samo grimase na licu pokazuju da je boli. Mlada žena koja prihvaća realnost ma koliko bila teška, koja ne zna za bolje, mrtva u svojoj nemoći da bilo što promijeni.

Babica mi donosi njezine analize krvi. Bacam pogled na papir i steže mi se knedla u grlu. Teška anemija, hipoproteinemija.

“Znate”, nastavlja … “Ovo je djevojčica. Zvat ću je Anđela. Imam stvari. Sve sam oprala i složila, znate stvarno su ko nove. I pelene, imam i pelene. Nego, nemojte da se ljutite mislim da ću se napeti. ” “Napni se Milice”, kažem i gledam u babicu. Svi šutimo. Nemamo riječi, a iznutra nas steže, boli.




“Hajde Milice, najjače što možeš, napni se…”

Milica sluša, njezino mršavo tijelo daje svu svoju snagu.

I ona se porodi.

Beba mršava, ali lijepa, plače, crnokosa.

“Dušo, mama te je dočekala. Dušo, dajte mi je da je ljubim”, kaže.

Uzima je grli, ljubi i plače od sreće. “Dušo, ti si meni sve. Koliko je teška doktorice?”, pita.

“Evo samo malo, Milice, izmjerit ću bebu”, objasnim. Beba je teška 2200 grama. Terminska beba, beba gladne Milice.

“Lijepa je, stvarno je lijepa”. “Je, Milice, lijepa …”

Tjeram babicu da joj donese stvari, da je presvučemo. Babica obara pogled. Odlazi i donosi kesu, najlonsku, običnu i u njoj jedna stara spavaćica, jedna kesa uložaka i sapun.

“Milice, jesi li gladna, žedna?”

“Nisam, jest ću kasnije. Ne brinite, ne treba meni mnogo”. I prvi put Milica ima osmijeh. Izlazim iz rodilišta.

Čeka me nizak čovjek. “Ja sam Milicin muž. Je li Milica dobro?”

“Da”, kažem i gledam ga. Iznošena majica, ali čista, velika trenerka i poderane tenisice. Ruke, grube, ranjave. Porodila se i beba je dobro. Sretan je.

“Molim vas, dajte ovo Milici”, reče i pruža malu kutiju keksa i sok.

“Neka jede, treba dojiti, a ja ću doći sutra. Eto, krenulo mi, imam posao …”




Odlazim puna tuge. To je stvarnost. Tu oko mene.

Sutradan u viziti, dolazim do nje. Osmjehuje mi se. Miriše na sapun, oprane kose u spavaćici s poroda, koja je čista.

Shvaća moj pogled. Gleda me u oči i kaže. “Oprala sam je i osušila se. Toplo je. Vidite”, kaže i pokazuje na stolić kraj kreveta. Sokovi, napolitanke, čokolade.

“Dale su mi žene, nisam uzela … Kažu, jedi Milice vidi kako si mršava, a mi debele.”

Namještam osmijeh i gledam oko sebe … Ove divne žene iz sobe su osjetile potrebu da joj pomognu i donijele su joj od uložaka do hrane, a da je pri tome ni jednog trenutka nisu uvrijedile.

Dolazi dan otpusta. Pri polasku Milica dolazi da se zahvali …

“Hvala vam na stvarima za bebu. Nije trebalo…”

“Neka Milice, uživaj. Nije to ništa.”

“Hvala, hvala …”

A on ih čeka … Ljubi ih u kosu i daje Milici jednu ružu … Tako valja …

Gledam ih i mislim … Koliko je stvarno potrebno za sreću?

Zaista ne znam…

yumama.com

Prethodna objavaDnevni Jyotish Horoskop 14.10.2015.
Slijedeća objavaHoroskop do 22.10.: Blizina Venere i Marsa – eksplozija strasti i svađa!
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.