Svjetove u kojima živimo moramo stvarati sami svojim duhom, svjetlom u nama i energijom naše vibracije, a onda se trebamo nastaniti u njima i živjeti ono što smo stvorili. Svjetovi drugih ljudi oko nas kreiraju i pravila njihovog funkcioniranja određuju njihovi kreatori. Ulazak u tuđe svjetove na pozvan ili ne pozvan način je uvijek nešto što je drugačije od onog što živimo i stvaramo svojim djelovanjem. Kako znati živimo li u tuđem ili svom svijetu i jesmo li u njemu zato što smo pozvani ili smo možda ušli na neki drugi način? Kako god ušli naše egzistiranje u njemu je upitno. Jer zajedničko funcioniranje svjetova ne događa se prelaskom, “slučajnim ulaskom” ili upadom u nečiju formu, bez obzira, koliko se pozvanim osjetili… Kada tako funkcioniramo onda osjećamo uvijek neku nedostatnost, jer to nismo izvorni Mi. Živimo nečiji tuđi doživaljaj, rješavamo neke tuđe problem, dnevno tražimo sebe u prostoru u kojem nas nema, jer mi nismo stvoritelji.
U vlastitom svijetu, koji možemo i znamo stvoriti kada dođemo do te spoznaje, osjećamo se ugodno,mirno i pozvano. Sve je na nekom “svom mjestu” , a zadovoljni smo i kad se “ništa ne događa”.
Znači li to da smo svi stvarno samo jedinke za sebe, da smo “sami” i tko je uopće s nama unutar te kreacije? Kako onda u to uklopiti svoju svakodnevicu i suživot s nama dragim ljudima, i kako naći način funkcioniranja s onima koji su tu, što god mi mislili o njima i podsvjesno želili ili ne njihovo prisustvo?
To su mehanizmi koje treba otkriti i primijeniti. Znam samo da ne možemo rasti u tuđem svijetu. Možda možemo samo neko vrijeme na bolji ili manje dobar način funkcionirati, dok ne potrošimo neke naše resurse. Onda se opet moramo vratiti u svoje svjetove i sebi, jer je tamo jedini pravi izvor našeg sebstava i ostvarenje. Znači li to da smo opet sami? U pravo sam taj odgovor tražila…
Razvijajući svijest o potrebi izgradnje “samo svojih “ svjetova ne odmičemo se od dragih ljudi, onih koje znamo i onih koje ćemo tek upoznati. Mi samo dajemo “pravo” sebi i njima da budemo i da budu svoji i da svoje sebstvo pretvaraju u samo svoju kreaciju.
A jedinstvo bića se postiže preklapanjem svjetova, vibracijama koje se traže i prepoznaju na nekoj drugoj razini i onda se nalaze ili ne ovisno o stupnju istosti. Svjetovi koji se pronalaze i preklapaju podudarnošću, ne predstavljaju nužno jedinstvo kako bi potvrdili kompatibilnost, već zadržavajući svoje sebstvo dodaju novu vrijednost spoju, koji to i nije na klasičan način.
Zato možemo i trebamo graditi samo “svoje svjetove” po pravilima naše Duše, i “pustiti” druge da grade svoje na način na koji to najbolje znaju i kako je njima potrebno.
Ulaskom ili življenjem tuđih svjetova ne rješavamo nikakve probleme niti možemo trajno napraviti dobru kreaciju, zato nam se događaju zastoji, prepreke i neki čudni događaji kojima ne znamo razlog. Koliko god se trudili čini nam se da smo uvjek u istom začaranom krugu, što je točno jer je to krug tuđeg života, za koji nismo pozvani da budemo kreatori i za to uz sav naš trud strpljenje, istrajanost i ne uspijevamo.
Pravi kreatori smo samo u svom svijetu. Tamo ima mjesta i načina za sva naša ostvarenje. Tamo unutarnjim svjetlom stvaramo sve što nam je potrebno… A , drugi? Drugi stvaraju svoje svjetove, ili ih ne stvaraju ili imaju nekog tko vrti njihove koncenrične krugove i dovodi ih uvijek do iste točke, sve dok se trajno ne umore…
Svjetovi se mogu samo preklopiti i povezati zato što je nit koja ih povezuje bitna za oba svijeta ili zato što ih povezuje ista vibracija ili zato da bi rasli svatko za sebe u svjetlu jedan drugog, a ne u sjeni ili …razloga je mnogo. Ali nikad ne postoji razlog za “pruzimanje kontrole” nad nečijim svijetom, makar sa “ pozitivnom”svrhom.U svima nama ima dovoljno snage za vlastitu kreaciju i ne trebamo biti “pozvano- nepozvani gosti” u tuđoj. Kada se ta kreacija, koja izlazi iz naše duboke nutrine i čijeg stvaranja, kad dođe do tog momenta, smo i te kako svjesni preklopi s drugim kreacijama, koje nisu nužno one očekivane, onda znamo kako svjetovi mogu zajedno funkcionirati.
Do tada je najvažnije dati slobodu i pravo sebi da budemo svoji kreatori i naravno “pustiti” druge da učine isto.
San duše
