Moj je anđeo pažljiv… šalje mi pera pred noge. Pjesmu da čujem. Stih da pročitam. Da znam da je tu. A ipak mu baš svake večeri šapnem tiho, … ostani… I znam da nikuda nije pošao. Da mi kraj uzglavlja stoji. I čuva me od svih sila. Od mog razuma skrivenih. A činio bi to čak i da mu ne tražim. Ta molba je moje pero za njega. Da zna da sam zahvalna za svaki znak. Jer svaki predstavlja svjetlo mojih dana i noći. Putokaz za dobre misli i miran duh. Svjetlost koje najjače biva u trenu kada duša posrće pod pognutim ramenima.
Osmjehujem se. Duša mi se smije iako razgovor ne čuje. Al’ duši sluh ne treba. Njihovu radost osjeća. Od nje prijatno podrhtava cijelo moje biće.
Javi mi se… poželjela sam danas. Baš kao i svaki dan. Ili barem da osjetim lagan dah na koži mog vrata. Slučajan pogled na tri identična broja na mom satu. Bijelo pero na ulici nemarno ispušteno od neke ptice. Pravo pred moja stopala. Pjesmu koja miriše na njih.
Sve i da želim ne bih mogla zaboraviti one momente kada je mislio da neću primijetiti njegovo očigledno prisustvo. Kada me čist poput djeteta uzeo u naručje. I dozvolio da osjetim njegovu blizinu.
Tonula sam u san nakon postoperativnog buđenja. Reska bol je jasno pokazivala mjesto kuda je moj sin došao na svijet. A samo par godina prije i njegova sestra. Pokušavala sam se odvojiti od fizičkog osjećaja koji mi je kidao utrobu.
Bodrila sam samu sebe da je gotovo i da će svakim trenom biti sve lakše. Svaki dan manje boli. Da će moment kad ga donesu izbrisati patnju tijela koje bi se rado zgrčilo da je samo moglo da bira. Kao što nije.
Skupljanje koljena do brade samo bi izazvao dodatnu bol koju nisam bila spremna da prihvatim. A rado bih se sklupčala kao beba… isplakala. Od sreće što je gotovo. Što sam donijela živo i zdravo biće na svijet.
Od tuge što nema njegovih pokreta u mojoj unutrašnjosti. Jer nismo više jedno biće.
Zamišljala sam svog sina… znala sam da bi mi lakše bilo da su mi ga dali u naručje. Da ga privijem na grudi i mirisom novog života rastjeram sve suze iz duše. Sanjarila sam ne bih li utonula u spasonosan san.
Odjednom, na samoj granici između sna i jave, nevidljivo biće me uze u naručje. Kao bebu, tek rođenu. Bila sam kao bespomoćno biće kome treba toplina i ljubav. Prijala je ta toplina… o! kako je samo prijala…
U polusnu, postah naglo svjesna prisustva divote u čijem naručju zamalo da zaspim. Trgla sam se. Moj vid nije registrirao ništa. Kao što ni slijepac ne može vidjeti, ali poznaje toplinu zagrljaja i ljubavi koju prima. I ne sumnja niti jednog momenta da umišlja. Dodir. Zagrljaj. Toplinu. Ljubav. I to onu koja od ljepote tjera suze na oči.
Osjećaj se zadržao. Dovoljno dugo da um prihvati ono što je duša upravo doživjela. Da sam zaštićena i voljena. Da netko želi skloniti moju bol.
I da šapuće mojoj duši da će patnje tijela koje sam odabrala uskoro biti gotove. Da je dovoljno da sastavim trepavice. I umirim disanje.
Nasmiješila sam se razgovoru moje duše s anđelom. Skrivenom za sluh. Ali ne i za tanane poruke koje su lagano prijanjale za moje srce puno nade, želje, ljubavi i iščekivanja. Da upoznam produžetak svoj. Onaj kojeg sam prije samo dva sata donijela na svijet.
Bol je lagano otjecala…
Ne idi… molim te… izgovorih u sebi, najtiše što sam mogla. Molećivim glasom kao dijete koje traži još jedan zagrljaj voljene majke prije nego što zagrli omiljenu igračku. Tiho, tako da me samo oni biljke mogu čuti. I biće je ostalo tu. Da mi podari spasonosan san.
Onaj nakon kojeg sva jutra izgledaju svjetlija, a sutra ljepše od najljepše bajke. Zahvalna na ovom daru izgubila sam se. Duša se odvojila od potrebe svjesnosti da osvijetli i razjasni.
Da ukalupi ovaj doživljaj u realne okvire. One koji nam pomažu da ne izgubimo vezu sa svijetom na koji smo navikli. Svijetom oblika i boja. Zvukova i formi.. A onda sam nestala… U mraku s druge strane kapaka.
Niti jednog momenta se nisam pitala niti pokušala sebi objasniti što se to dogodilo u maloj sobi na intenzivnoj njezi. Da objasnim sebi. Stavim u okvire na koje sam navikla doživljaj koji se u njih ne može uklopiti. I nije me bilo briga. Neki momenti su toliko savršeni da nemaju potrebu za uklapanjem s bilo čim drugim.
Od tada je moj anđeo pažljiv… šalje mi pera pred noge. Pjesmu da čujem. Stih da pročitam. Da znam da je tu. A ipak mu baš svake večeri šapnem tiho, baš kao one noći nemoj otići… ostani… I znam da nikuda nije pošao. Da mi kraj uzglavlja stoji. I čuva me od svih sila. Od mog razuma skrivenih. A činio bi to čak i da mu ne tražim.
Ta molba je moje pero za njega. Da zna da sam zahvalna za svaki znak. Jer svaki predstavlja svjetlo mojih dana i noći. Putokaz za dobre misli i miran duh. Svjetlost koje najjače biva u trenu kada duša posrće pod pognutim ramenima.
Ne znam mu ime. Nije mi želio reći. Zna bolje od mene da zvuku u ušima ne bih vjerovala.
I da bih samu sebe uvjerila da se um poigrava sa mnom. Zato šuti.
Pošalje mi zgusnut zrak od kojeg se koža na leđima prijatno ježi. Biva i voli.
Čeka moju spremnost da bezuvjetno prihvatim svu divotu koju je samo za mene namijenio.
Tatjana Kuljača / tatjanakuljaca.me
