Učili su nas da su svi drugi na prvom mjestu. Učili su sam nas da je potrebno pomagati, učiniti, prilagoditi se, ne reći, dati, oprostiti, prijeći preko svega, zatvoriti oči, ne obazirati se, ignorirati.
A nitko nam nikada nije rekao da bi trebali stati uz sebe onda kada ne staje nitko. Kada nam je potrebno da je netko uz nas a ispostavi se da smo ipak sami. I da bi se trebali okružiti ljudima koji će nas sačuvati kad je potrebno.
Jer samo bedemi od ljudi su nam prijatelji kad nas život stisne.
Niko nam nikada nije rekao da bi trebali imati prije svega milosti prema samima sebi, a tek onda prema svima drugima.
Jer bez milosti prema sebi sami sebi nanosimo bol, isto kao što šuteći pognemo glavu kada nam je netko drugi nanosi. A taj drugi nije netko nama nepoznat, to su uvijek ljudi s kojima se smijemo, jedemo, pijemo, provodimo vrijeme.
Nitko nam nikada nije rekao da postoje dvije vrste ljudi – oni koji će nas samo iskoristiti i oni koji će biti uz nas onda kada nam je potrebno. I da će u trenucima nama najljepšim isto kao i u onim najtežim, svi oko nas sami pokazati pravo lice. Samo ih treba pažljivo promatrati, pustiti neka se svrstaju u kutije i ne ometati ih u izboru.
Glavnu riječ vodi društvo kojemu je prioritet da sve svali na one koji to dopuštaju, zato nam na to nitko nije mogao niti obratiti pozornost.
I oduvijek slušamo kako su oni nedarežljivi, nepopustljivi, oni koji se ne guraju da budu na ruku svima, u stvari sebični.
Zato ti kažem, mi nismo dobri, mi smo prisiljeni biti dobri.
Naučili smo da ljubav kupujemo kroz zaklapanje očiju na nepravdu, kroz neizražavanje onda kada je to potrebno, kroz opraštanje onoga što ne bi trebalo biti oprošteno, kroz prelaske preko stvari koje nas povrijede, kroz ignoriranje i neobaziranje onda kada nas netko s kim smo bliski uvrijedi na najteži mogući način.
To nam je postalo mjerilo dobroga čovjeka, mjerilo poštenja. Mjerilo kojim nam društvo pridaje lažnu pripadnost.
I onda tamo u tridesetima-četrdesetima shvatimo da smo svoj život do tada davali uzalud i nepovratno na ljude kojima nismo važni, na one kojima smo samo kap u moru. One koji jedino vide darove koje nosimo.
I tada počinje tiho otvaranje očiju.
Počinjemo polako uviđati sve ono što nismo da tada.
A u tom polaganom skoku, u toj nježnoj promjeni perspektive uz novootvorenu jasnovidnost, počinje nas tiho prelamati krivnja. I opet ne prema drugima nego najčešće prema sebi.
Krivimo sebe što vidimo, što prepoznajemo, što čujemo i što osjetimo tu promjenu u samima sebi.
Krivimo se što nam sve polako postaje jasno kao svitanje zore nakon tamne noći.
I što sve što smo mislili da je, pada u bezdan jasnoće.
I dobro je ako si dopustimo gledati svijet tim novim očima, bez tog ružičastog vela histerično natrpane laži odjevene u najljepšu haljinu istine.
Jer tada počinjemo polako selektirati ljude oko sebe na jedan zdrav način, shvaćajući da naša livada života ne buja ako se cvijeće neprekidno samo bere.
Karmen Buneta/karmenbuneta.com
