Ljudi govore za mene da sam osobenjak zato što volim samoću. Ali, da nemam svoju samoću, kako bih inače čuo Božji glas? (Michelangelo)

Čovjek 21. stoljeća toliko žudi biti okružen zvukovima, svjetlima, stvarima, drugim ljudima i općenito svim vrstama podražaja izvana samo da ne bi došao u situaciju, a osobito ne u stanje bivanja sa samim sobom, bivanja u samoći. Jer tada, ako i ne svjesno, a onda podsvjesno, zna da će biti toliko blizu samome sebi, toliko blizu odrazu u ogledalu svoje duše da mu neće preostati drugo nego suočiti se sa samim sobom.

Pogledati se i vidjeti se onakvim kakav je doista. A to ne želi. Od toga bježi. Jer suočiti se sa samim sobom, pogledati sebe unutra i osvijestiti si sve one potiskivane i neprihvaćene, a mnogo puta i neotkrivene dijelove sebe, koji su toliko dugo bili skrivani pod debelim pokrivačima vlastite nutrine, nije lako. Osobito nakon godina i godina življenja bez sebe, nakon toliko vremena provedenog u bijegu od vlastitoga bića.

atma.hr – 52




Iz perspektive takvog čovjeka mnogo je lakše živjeti poput lista otpalog s drveta i upalog u rijeku što ga nosi. Pa gdje završi…jer tako živeći (ako je to doista ŽIVOT), ako i nije sretan…ako i nije ispunjen… odgovornost za njega je u „nečijim rukama“, ne u njegovima. I to mu je dovoljno. Bitno da on nije kriv. Bitno da on nije taj koji je odgovoran za…naposljetku… svoj vlastiti život.

No, kada bi si doista dopustio, kada bi se usudio pogledati u lice straha od samoga sebe i kročiti u prostor u kojemu nema ničega vanjskoga, u prostor u kojemu nema ničega i nikoga drugoga osim njega samoga u cjelovitosti njegovog bića, tada bi, otvarajući vrata po vrata prostorija svoje osobnosti, došao do središta svoga bića, do onoga mjesta s kojega mu se pruža pogled na onakvoga sebe kakvoga nikada do tada nije vidio. Iako mu se u početku ta tišina i, samo uvjetno rečeno, praznina mogu činiti zastrašujućima (jer je doveden pred gotov čin, pred sebe od kojega je toliko dugo i nemilo bježao), što dulje bude bivao u njima, to će one postajati sve glasnije i ispunjenije – zvukovima same njegove duše.

Nikad ne nađoh druga koji bi bio tako društven kao samoća (Henry David Thoreau)

O, da! I tada će spoznati da uvijek kada je sam sa sobom zapravo nije sam. Za razliku od onog svog dotadašnjeg življenja u kojemu je u gotovo svakom trenutku i na gotovo svakom mjestu bio okružen ljudima, a zapravo je veliki dio takvog svog življenja bio usamljen. Usamljen putnik u vozu svoga života koji je neprestano nekoga čekao nadajući se da će taj netko dati svrhu njegovom životu…ne shvaćajući da nitko drugi, osim njega samoga, ne može ispuniti njegovu vlastitu prazninu.

Ponekad su nam potrebna iskustva prožeta velikom boli i tugom, osjećajima odbačenosti, neshvaćenosti od drugoga/drugih, izgubljenosti u labirintima vlastitih ili možda tuđih očekivanja da bismo naučili znati biti sami sa sobom i pri tome se osjećati zaista živima, zaista ispunjenima. No, na koji god način to naučili i koliko god nam vremena za to (bilo) potrebno, u konačnici je važno jedino to da dođemo do tog „mjesta“ u sebi na kojemu ćemo se moći susresti sa samima sobom, pogledati se i vidjeti u svoj svojoj cjelovitosti takvima kakvi jesmo.

Čovjek je društveno biće. Da. I ne može ostvariti ispunjavajući život bez drugih. Čemu sva naša postignuća i dostignuća ako ih ne možemo dijeliti s drugima (i obrnuto). Naposljetku, svi mi potekli smo iz istog izvora, svi mi stvoreni smo iz istoga jedinstva. I, premda je svatko od nas unikatan, čitav svoj život (ovozemaljski, ali i sve one živote koje smo proživjeli, kao i one koji nas tek čekaju) živimo u tom jedinstvu. No, da bismo mogli smisleno živjeti s drugima i u tom suživotu ispuniti svoju jedinstvenu svrhu, najprije trebamo „naučiti“ upravo tako – smisleno – živjeti, bivati sa samima sobom.

atma.hr – 52




Tek kada osvijesti da je svemir u malome i da sve ono što postoji izvan njega i za čime čezne u vanjskome svijetu zapravo postoji i u njemu samome, čovjek postaje protočan čuti Božji glas. A za to mu je potrebna samoća kao put koji ga dovodi do samoga sebe. Jer samo u takvom istinskom bivanju sa samim sobom može doći do svog vlastitog vrela kreativnosti, do svojih vlastitih alata samoizražavanja i ostvarenja svoje suštine te zasjati u ovome svijetu u svom najljepšem svjetlu.

Za razliku od usamljenosti (u kojoj možemo bivati i kada smo okruženi stotinama i tisućama ljudi), samoća je fizička odvojenost od svih i od svega koja nam je potrebna da bismo u odsustvu svega izvanjskoga mogli suočiti se s vlastitom tišinom, čuti je, prigrliti što nam ima za reći i prihvatiti biti poput rupice frule kroz koju teče Božji glas.

Zato, prigrlite svoju samoću jer ona je put do vas samih. Put do onog blaga koje prvo trebamo pronaći da bismo bili spremni za druga velika otkrića, za onu iznimnost što kroz nas ima ući u ovaj svijet!

Martina Setnik

atma.hr – 52