Ova drevna Molitva srca je vrlo jednostavna i kratka, a u sebi sjedinjuje srž vjere i molitve. Ona vodi radosti srca, a radosnom čovjeku ništa nije teško jer je pun ljubavi. Kad se nakon nekog vremena umne molitve počne sama od sebe u srcu pojavljivati, bez vaše volje, preplavit će vas nevjerojatna, božanska snaga. Zato, večeras kada krenete na spavanje, obratite se Bogu ovim riječima, izgovorite ovu molitvu srca i vidjet ćete kako se iskrena sreća uvlači u vašu dušu i tijelo…
“Molitva srca“ je vrlo drevna molitva, nastala među prvim kršćanskim monasima na Istoku. Vrlo je jednostavna i kratka, a u sebi sjedinjuje srž vjere i molitve.
Jaka vjera u čovjeku neminovno izaziva i traži molitvu, a dugogodišnja jaka molitva, svakako, urodi ljubavlju. A cilj ljudskog života i nije ništa drugo nego kako očistiti svoje srce da ono propjeva radošću i ljubavlju prema Bogu. Molitva srca vodi radosti srca. A radosnom čovjeku ništa nije teško jer je pun ljubavi.
U današnje vrijeme kada je naš um slab i rastresen, ovaj jednostavni i kratki oblik molitve će pomoći našem umu da bolje i pozornije moli. Zlatno pravilo je ne misliti nikakve druge misli i odbaciti slike koje nam se mogu pojaviti. Jednostavno trebamo biti pozorni na riječi molitve i uroniti ili zatvoriti naš um u riječi same molitve. Molitvu treba izgovarati što je češće moguće, više ili manje neprestano.
S Božjom voljom, kada osoba napreduje u molitvi, tada molitva počinje djelovati sama u ljudskom umu. S vremenom nije više potrebno ulagati poseban trud, nego milošću Božjom, molitva je neprekidno s nama, čak i kada osoba govori, jede, hoda ili čak spava. Kada netko duhovno uznapreduje, onda Božja milost prenosi molitvu iz uma u srce. Tako um i srce postaju sjedinjeni i osoba počinje prevladavati unutarnji kaos te postiže duboku, smirenu snagu, tj. radost i mudrost koju daje Božja milost u zajedništvu s dušom.
Otac Tadej ili starac Tadej, poznati pravoslavni monah, iscjelitelj i prorok, rekao je:
“Trebaš se opustiti. Ne uzimaj previše na sebe brige ovoga svijeta, već čuvaj mir i živi sa Bogom. Neka ide kako ide.
Bog je svuda i pomaže svakome. I slabima i jakima, svakome kome je pomoć potrebna. Zato neprestano treba vježbati sebe da srce otvorimo Bogu.
I molitva je vježba. Ako stalno ponavljamo molitvu, ona prelazi u osjećaj. O tome su govorili Sveti oci. Mnogi ljudi na početku duhovnog života dobivaju blagodat, ali ona se, zbog naših grijeha, kasnije povlači, pa se opet javlja. Kad se netko od srca obrati Bogu umnom molitvom, postupno se na nju navikne i stekne radost i mir, koji nisu od ovoga svijeta. I ta radost se stekne, pa se povremeno izgubi. Ali, blagodatna molitva, molitva srca je neiskazana radost, koja se ne može usporediti ni sa čim od ovog svijeta.
Sveti oci kažu da svatko treba upražnjavati molitvu:
“Gospodine, pomiluj me”.
Kad ona počne sama da se tvori, bez tvoje volje, to je nevjerojatna, božanska snaga. Osjećaš neiskazanu radost. Sve ti je najdraže, sve ti je dobro, sve ti je sveto. To je Božanska milost koja se daje, ne ovisi od naše volje, želje; sama se kreće, kao neki motor. Čovjek koji ima tu molitvu, što god vidi, koga god vidi – raduje se. Zato je Sveti Serafim Sarovski, jedan od najvećih ruskih pravoslavnih svetaca i čudotvoraca posjetitelju govorio: “Radosti moja!”
On je vidio božansku silu u svakoj duši, i radovao se.
Najmanji trun smeta vidu, tako isto i najmanja briga smeta molitvi. Molitva traži apsolutno bezbrižno srce. Kad se izvježba čovjek da sve što radi, radi od srca, radi s voljom, onda će čovjek voljeti molitvu i sve će mu ići od ruke.
U molitvi prvenstveno trebamo imati pažnje. Ako se molimo bez pažnje, onda se ne molimo istinom, niti duhom. Kad je prisutna pažnja, mi znamo što tražimo i zašto se molimo. Kad se obratimo čovjeku da nam nešto učini i znamo da je on sposoban to učiniti, mi se obraćamo takoreći cjelokupnim svojim bićem i molimo ga: molim te pomozi mi, znam da si u mogućnosti da mi to učiniš.
Znači mi smo potpuno uvjereni i molimo ga. Ali mi se često puta molimo bez pažnje, reda radi i smatramo da smo se molili, a u stvari nismo bili prisutni u molitvi nego smo mislili na nešto drugo.
Riječi molitve treba izgovarati s vjerom da nas Gospodin gleda i sluša. A kad se za vrijeme molitve nešto dogodi u srcu, uhvatite to i držite, zadržite se na tome – stojte u tome.
Kad se to vježba svakodnevno, stalno, kad molitva počne sama bez tvoje volje, bez tvoje želje, kad ona prijeđe u naviku, to je nevjerojatna snaga – Božanska, osjećaš mir i radost, radost neiskazana. Sam se čudiš što je to, sve ti je milo, sve ti je dobro, hoćeš sve dotaknuti i što god gledaš, sve ti izgleda sveto. Eto Božanske milosti koja se daje čovjeku neovisno o njegovoj volji i želji, to samo po sebi ide.
Ništa u Svemiru ne postoji slučajno, bez smisla i bez dopuštenja. Sve što je plemenito i uzvišeno, djelo je Božje. Sve što vidimo kaotično, Bog zna zašto je tako dopustio i dokle je dopustio. Moramo gledati na sve znajući da je Bog svuda prisutan. Kada budemo tako živjeli, znači svuda, stalno u prisustvu božjem, svaki naš rad bit će od srca. Ne radimo ljudima, radimo Bogu! Svaki posao je Božanski, od Boga.”
Život je Božanska energija, sila koja potječe od Boga, Izvora života, odatle je svi dobivaju. Ta energija je stalno s nama.
Zato, večeras kada krenete na spavanje, obratite se Bogu ovim riječima:
Gospodine, pomiluj me.
Ako vam ovo uđe u naviku i srce svaki dan, vidjet ćete kako se istinski mir i radost uvlače u vašu dušu.
Kad se moli, čovjek treba misliti kako nikoga nema na ovom svijetu. Samo on i Bog, i on se obraća Bogu. Nikoga nema. U Svemiru nema nikoga, samo njih dvoje.
Molitva je dobivanje energije od izvora života, molitva je slavljenje, molitva je zahvala i razmjena najuzvišenije ljubavi.
Molitva je disanje duše.
ATMA
