Grupa bivših studenata, sada već uspješnih poslovnih ljudi, okupila se i posjetila jednog starog profesora s fakulteta. Razgovor je ubrzo prerastao u pritužbe o umoru, iscrpljenosti, stresu na poslu, u obitelji i na svakom životnom koraku.
Profesor ih je slušao s punom pažnjom i suosjećanjem. “Čini mi se da vam treba šalica dobre kave”, rekao je i povukao se u kuhinju. Vratio se s velikim loncem iz kojeg se pušila kava i cijelim asortimanom šalica.
Svaka je bila drugačija. Bilo je tu porculanskih, plastičnih, staklenih, papirnatih, kristalnih, keramičkih. Neke su izgledale skupocjeno, kao da su stigle s dvora posljednjeg kineskog cara, druge su izgledale sasvim obično, treće su bile okrnjene i polupane.
Profesor je rekao studentima da se posluže.
Kad su svi bivši studenti imali šalicu u ruci, primijetio je:
“Lijepe i skupocjene začas su planule. Na stolu su ostale nedirnute, ružne, obične i jeftine šalice. Za sebe želite samo najbolje, što vam je ujedno i izvor stresa. A ipak, izgled šalice ne doprinosi ukusu. Ljepša posuda obično je samo skuplja, a katkad i zamagljuje ono što ispijamo. Svima vam je u stvari trebala dobra kava, a ne šalica. Ipak ste posegnuli za najboljom.
A onda ste nastavili mjerkajući tuđe šalice.
Kad se uhvatite u vrtlog stresa i nezadovoljstva, sjetite se da je kava poput života. A posao, novac i položaj u društvu, poput šalice. Šalica ne definira, niti mijenja kvalitetu života koji živimo. Ponekad, koncentrirajući se samo na šalicu, propustimo uživanje u kavi.
Pijete kavu, a ne šalicu.
Najsretniji ljudi nemaju sve najbolje, oni izvuku najbolje od svega.
Žive jednostavno, govore ljubazno, vole velikodušno.”
nepoznati autor
