Jeste li ikada imali situaciju sa partnerom/icom nakon koje ste se osjećali loše i pitali se kako je moguće da se opet ponovila situacija nakon koje osjećate isti osjećaj kao i uvijek? Čak ste primijetili da vam se to ponovilo i u prethodne dvije veze. Ako jeste, vjerojatno vam je jako dobro poznat taj osjećaj. Svaki put kada se zapitate kako sam se opet doveo/la do ovog stanja ili osjećaja znajte da se radi o igri.
Svaka igra ima svoja pravila. Isto tako i psihološke igre u ljubavnoj vezi imaju svoja pravila po kojima igrači znaju točno kako igrati. Igru možete započeti vi sami ili ju može započeti vaš partner, a vi ju onda nastaviti igrati sa njime. Kako god bilo, problem sa psihološkim igrama u ljubavnim odnosima je taj što uglavnom ne doprinose razvoju svjesne veze već osobe održavaju svoju ugodnu zonu bez bliskosti i intimnosti. Za svaku igru je potrebno najmanje dva igrača, u ljubavnoj vezi to su partneri. Uopće nismo svjesni kada uđemo u igru te kako se ona odvija. Svjesni smo je tek kada završi i kada na kraju osjetimo dobro poznati osjećaj.
Kako znati da je neki obrazac ponašanja igra? Po Ericu Bernu (osnivaču transakcijske analize) postoje točno određena pravila prema kojima možete prepoznati psihološku igru. Igre se ponavljaju, nesvjesno ih igramo, nakon njih se uvijek osjećamo na isti, poznati način, uključuju moment zbunjenosti te imaju skrivene poruke u svom sadržaju.
1. Igre se ponavljaju.
Zamislite muškarca i ženu. Stupaju u vezu potpuno nesvjesni svoje ljubavne prošlosti. On nije bio u vezi dužoj od 5 mjeseca, a ona traži “onog pravog” iako iza sebe ima dvije duže veze u kojoj su nju ostavljali. Zaljubljuju se i nadaju da je to napokon to. Ipak jednom mora biti. Zar ne? Nakon dva mjeseca i početne zaljubljenosti, zajedničkog druženja i provođenja vremena, stvari se počinju mijenjati. Na početku su se satima čuli i nije bilo teme o kojoj nisu mogli razgovarati, no sada su se pozivi jako prorijedili. On se počeo udaljavati i odjednom mu je sve to previše. A ona ne zna kako mu prići i što učiniti da sve bude kao na početku. Zašto odlazi baš sada kada je opet dala sve od sebe, toliko se trudila da mu udovolji i činilo se da je napokon našla srodnu dušu? Na kraju on ipak odlazi ne dajući joj nikakvo objašnjenje i razlog. Samo odlazi i prestaje se javljati.
2. Igre se igraju nesvjesno.
Cijela ova priča se odvija nesvjesno i to za obje osobe. Čak i kada bi im netko rekao zar ne vide da im se stalno isto događa u vezi, oni bi to pripisali spletu nesretnih okolnosti. Jednostavno nemaju sreće u ljubavi.
3. Igre se uvijek završe tako da igrači imaju iste osjećaje.
Svaki put nakon završetka igre, igrači se osjećaju na poznat način. U ovom slučaju žena je osjetila tugu jer ju je i ovaj partner ostavio nakon što mu je toliko toga dala, dok je muškarac osjetio strah da postaju prebliski, da on ipak nije za vezu te da može naći boljega. Oboje su navedene osjećaje davno prije negdje osjetili te u nečijem tuđem prisutstvu.
4. Igre sadrže razmjenu skrivenih transakcija između igrača.
Iako se čini da se sve ovo događa slučajno, nije tako. Oba partnera šalju poruke (transakcije) na dvije razine. Jedna se zove socijalna, dok je druga psihološka. Na socijalnoj razini žena bi rekla: “Pa kako to da se meni ovo opet dogodilo?”, dok bi na psihološkoj razini poruka glasila: “Znala sam da će se i ovaj put isto ponoviti.” Mi najčešće čujemo poruke na socijalnoj razini, no pridajemo značenje ovima na psihološkoj razini. Iako ona govori da želi muškarca s kojim će moći ostvariti zdravu, svjesnu vezu, zapravo odabire muškarce s kojima može proigrati istu priču da bude odbačena.
5. Igre uvijek uključuju moment zbunjenosti ili iznenađenja.
Partnerica ostaje zbunjena što se odjednom dogodilo i zašto joj se više ne javlja. Ne može si objasniti kako se sve to dogodilo kada je tako dobro počelo. Ona nije svjesna da je njezin partner već unaprijed imao nacrtan scenarij prema kojemu će odabrati svoju partnericu i potvrditi si davno stvoreno uvjerenje da bliskost može značiti bol i povrijeđenost. Svaki put kada joj se ovo dogodi, partnerica ostaje zbunjena i preplavi ju osjećaj tuge, nemoći, panike i očaja.
Zašto se igramo?
Zanimljivo je da izabiremo partnere s kojima možemo proigravati stalno iznova iste igre. Ako pogledamo igru iz pogleda djeteta, vidimo da djeca koja dožive neku bol ili traumu, ponavljaju igru sve dok ne osjete da im je dovoljno te da nakon nekog vremena to mogu pustiti i nastaviti dalje. No kod odraslih je malo drugačije. Odrastanjem se toliko otuđimo od svojih osjećaja i svog unutarnjeg svijeta da ovaj proces iscjeljivanja postane ponavljanje i ponavljanje igre.
Widget not in any sidebars
Ponavljanjem igre zapravo potvrđujemo svoj skript. Skript je životni plan, odnosno scenarij. Još u djetinjstvu počinjemo pisati svoj skript u kojem se nalaze rano stvorena uvjerenja, roditeljske zabrane i dozvole. Kada razumijemo skript, lakše možemo shvatiti zašto se ljudi ponašaju na određeni način. Upravo da bi potvrdili svoje rano stvorene odluke mi ponavljamo igre kako u svakodnevnom životu, tako i u ljubavnim odnosima. Krajnji ishod skripta bi bio da dobijemo ono što nismo uspijeli dobiti u djetinjstvu te to pokušavamo postići na razne načine. Jedan od načina su i psihološke igre te nesvjesna manipulacija. Djeca žele zadobiti bezuvjetnu ljubav i prihvaćanje od svojih roditelja. Na isti način u odrasloj dobi ponavljamo iste dječje strategije kako bismo zadovoljili svoje potrebe za ljubavlju i prihvaćanjem.
Ako se vratimo na priču sa početka ovog teksta, nameće se pitanje: “Koju igru igra ovaj ljubavni par?”
Nakon što ju je i ovaj partner ostavio, žena potvrđuje svoje uvjerenje: “Svi muškarci koje volim me ostave.” te nadalje zaključuje: “Mene je nemoguće voljeti.”
Iako će mnogi pomisliti da je ovo ponašanje (igra) ovog para disfunkcionalno, njima je na jednoj razini taj obrazac potreban. U primjeru ovog para, obje strane nešto dobivaju. Ona dobiva potvrdu da ju je nemoguće voljeti, a on da mu je bolje samome jer sve veća bliskost znači i mogućnost da bude povrijeđen. U pozadini se skriva strah od bliskosti, istinskih osjećaja i sebe. Dok ne razriješe pozadinu, igra će se nastaviti odvijati.
Što bi se dogodilo kada bi stali sa obrascima koje ponavljaju?
Morali bi se suočiti sa osjećajima koje su davno osjetili u interakcijama i iskustvima sa svojim roditeljima. Dijete nikako ne želi osjetiti osjećaj očaja, anskioznosti kao i osjećaja da ga roditelji ne vole. “Jesam li nekada i u čijem prisutstvu najčešće osjećala/o ovaj osjećaj?”
Kada je bila mala, ova žena je pokupila neverbalne i verbalne signale da ju njezin otac odbacuje. Kada bi mu prišla za igru, savjet ili kontakt on bi ju odbio iz nekog svog razloga. U dječjoj glavi to izgleda ovako: “Tata me odbacuje i ne voli me, što znači da je problem u meni.” I to postaje dio životnog scenarija (skripta) – ja nisam ok, drugi su ok (Ja nisam ok, tata je ok.). Roditelji su u dječjim očima uvijek u pravu, oni su savršeni i moraju biti u pravu. Dijete tada zaključuje da ono nije u redu, te da je u njemu problem,dok su drugi ok. Ponekad bi se ova djevojčica rasplakala, naljutila, povukla u sebe ovisno o situaciji. Time je razvila niz dječjih strategija kako zadobiti tatinu pažnju. U odrasloj dobi, u svojoj ljubavnoj vezi, ona nesvjesno “stavi” tatino lice na lice muškarca s kojim je u vezi te se počne ponašati na isti način.
Iako očekuje drugačiji ishod svake nove veze, nije svjesna da zapravo svojim ponašanjem ponavlja bolne osjećaje i iskustva iz prošlosti. Već na početku veze toliko silno želi da ta veza uspije da doslovno može početi “proganjati” muškarca. Gladna ljubavi, pažnje, želi s njime povezanost i bliskost i to čim prije.
S druge strane, muškarac s kojim ova žena stupi u vezu, imao je iskustva u djetinjstvu koja su rezultirala time da se boji bliskosti sa ženom. Kao maleni dječak, često bi znao biti odbačen od majke te je on odrastanjem odlučio da se bolje neće s nikime povezivati i zbližavati jer bi to značilo da će opet osjetiti bol, povrijeđenost i patnju. Iz tog razloga on odabire odbacivati svaku ženu s kojom uđe u vezu kako ne bi sam ponovno bio odbačen.
Kako izaći na kraj sa igrama?
Kada znate kako prepoznati psihološku igru možete ju i lakše prekinuti. Iako to u praksi nije tako jednostavno. Za početak možete, ne dati se uvući u nečiju igru već na prvom koraku. Čim osoba baci “mamac”, možete ga prepoznati prije nego ga “progutate”. Kada ostane samo jedan sudionik, igra prestaje. Tada se druga osoba nema više s kime igrati. I tada možete sebe pohvaliti, što ste uspijeli osvijestiti da počinje isti obrazac.
Također se možete zapitati koju to nezadovoljenu potrebu djeteta u sebi pokušavate ostvariti igranjem stalno iste igre? Možete li si to ostvariti na neki drugačiji način, a da nije igranjem igara sa partnerom?
I najkorisnija metoda kako prekinuti igru je da pozovete drugu osobu u područje intimnosti i otvorenosti. Time možda morate probiti svoju zonu ugode i sigurnosti, no tim činom igra gubi svoju moć. Muškarac iz navedene priče mogao je svoju partnericu pozvati u intimnost rečenicom: “Primijetio sam da krećem sa istim obrascem – odgurujem te sve dok me ne odbaciš. Sada sam uplašen da ćeš me ostaviti, a zapravo želim da ostaneš sa mnom.” Ovime ne možete utjecati na drugu osobu, već ju samo pozivate na izlazak iz igre i razvoj bliskosti između vas. Sve navedno možete se primijeniti za sve naše odnose sa drugim ljudima u kojima izbjegavamo bliskost, a pribjegavamo igranju igara.
Literatura:
Ian Stewart, Vann Joines (1987.): TA Today – A New Introduction to Transactional Analysis.
Napisala: Marta Kravarščan, neurolingvistička praktičarka, life savjetnica, TA savjetnica.
Za sva pitanja, dogovor savjetovanja/psihoterapije možete me kontaktirati na mail:[email protected] ili na mob:091/935-6942.
Web stranica: www.psihoterapijasavjetovanje.com
Facebook stranica: Put Promjene – centar za osobni i poslovni razvoj
