Ono što godinama tražite, dok proklinjete nesretnu sudbinu, druge ljude, čudne okolnosti, bliže vam je nego što djeluje. Niste ni svjesni koliko puta ste se vrtjeli u krug. A sve što ste trebali napraviti jest zaviriti u sebe.
Ono za čim težite, ne skriva se u dalekim prostranstvima, ne pronalazi se u skupim destinacijama, bocama vina ili najskupljeg šampanjca. Ono što želite nije u tuđim rukama, kao niti u tuđim tijelima. Neće vam svitanje zore pod svilenim plahtama objekta vaše žudnje ispuniti tu prazninu koju nosite. Neće vam tuđe usne s tijela odnijeti svaki trag sumnje, izgubljenosti i bespomoćnosti. Neće ničije ruke grliti vaše nevolje, kao ni raspetljavati vaše konce. Jer, nisu stvoreni da bi vam tajnu otkrili. Nisu stvoreni da bi bili rješenje vaših problema, vjerni suputnici kao Sancho Panza.
Godine prođu u lažnim nadanjima, iskrivljenim percepcijama, lošim ljudima i svakodnevnim varkama. Teško se nosite s prošlosti, još teže dišete u ovome danas, a na sutra ni ne pomislite. Zašto je tako? Zašto ste toliko odmaknuli od sebe, da biste naposljetku shvatili da je svaki vaš odlazak od sebe obećavao skori, novi dolazak k sebi?
Tražeći istinu, oproštenje grijeha ili utjehu, vi ste tako rado i smjelo okretali leđa sebi, svojoj duši i miru. Mislili ste, valjda više Ja nema vašu adresu, ako ga zavarate s lažnom pozitivom i smiješnim mantrama, uvjerit ćete ga da istinski postojite i jeste.
Ne, ne postojite tako. Postoji samo vanjska ljuštura, očigledno kreirana kako bi drugima išla niz dlaku. Ona koja vas prezentira u najboljem svjetlu, kako biste skupa s drugima pili laži s njihovih izvora. Postoji ono što želite da budete, ali skrivate od cijeloga svijeta, jer niste dovoljno jaki da shvatite da ne smijete biti rob svijetu i njihovim riječima, normama.
Niste još uvijek toliko jaki da shvatite da ste otok sam za sebe, koliko god vam se činilo da djelujete zajedno, da pripadate. Ne pripadate ljudima. Pripadate svijetu, svemiru, zvijezdama, prirodi. Drugi ljudi su ovdje da s vama zajedno djeluju za više dobro. Ali, nisu tu da vam pripadaju, kao ni sve ovo opipljivo.
Jer, sve što možemo opipati, možda predstavlja tek bljesak imaginarne slike i stvarnosti, nešto što postoji samo kao naša projekcija, poslano nam na put kako bismo upečatljivije i bolje usvajali lekcije.
Duša je u toj projekciji, kako bi prošla i odradila željene lekcije. Ona ima svoj put, i ona zna kamo ide. Zašto ju onda skrivate? Zašto se okrećete od sebe i bježite od svega što se tiče spoznaje i istine? Znate li, propustite li ovaj vlak, drugu priliku ćete puno duže čekati, a može vam i promaknuti napredak.. Želite li zapeti na jednoj dimenziji, jer se niste usudili spojiti sve ono što trebate (mir) i ono što jeste (ljubav)?
Želite li ostati izgubljeni, jer se bojite razdvojenosti od svega s čime se poistovjećujete? Znate li, nema te osobe i nema te stvari koju istinski posjedujete. Nema toga što će vas učiniti kompletno sretnima sve dok izbjegavate sebe i svoju istinu. Nećete biti sretni sve dok izbjegavate pronaći i živjeti svoju svrhu, sve dok ne vratite društvu svoj dug.
Ono sve što vam na put dođe, a ne znate cijeniti i zahvaliti se na dobivenom, otići će od vas jednakom brzinom, kao ukleto. I ono što dođe uz zahvalnost, doći će tek toliko da vam najednom otvori oči da biste spoznali koliko ste u krivu kada kažete da zaista poznajete sebe. Tad, opet ćete naučiti da startate iz početka, i shvatiti da duša ima toliko slojeva, a vi si tek načeli prvi.
Tražite priznanje od drugih da vrijedite truda, emocija i poštovanja, a sebi i drugima isto uskraćujete. Ne cijenite one koje ste tražili da vam uđu u život, ni kada su tu, ni kada odu od vas. Ne poštujete svoje emocije, sebe kao jedinku. Ne poznajete što je ono što vas istinski sputava da živite svoju najbolju verziju. Jer, strah vas je priznati sebi koliko se ne poznajete u suštinu.
Strah vas je da ćete ondje spoznati koliko ste kao i vjetar skloni mijenama i da ćete sebe masu puta razočarati, jer danas jeste, sutra već vibrirate i želite nešto drugo. Skrivate se iza tuđih riječi, onih kojima ste činili lažne usluge, kako bi vas pohvalili, podigli vas u nebesa, dali vam taj eliksir samopouzdanja koji vam je potreban da biste sebe vrednovali kao uspješne i poželjne.
Vidite iskrivljenu sliku sebe u ogledalu. Vidite ono što drugi žele od vas. Trudite se uklopiti se u njihove ideale, njihove mjere, biti privlačni tek kako bi drugi poželjeli upiti vaš nektar kao posljednju kap vode. Kako biste vi drugima bili potrebni kao i zrak, a sebi niste. Jer da jeste brinuli biste više o tijelu radi zdravlja, jer vam je život dragocjeno iskustvo, jer želite proći što više lekcija kako biste naučili i odradili ono za što ste došli ovdje.
Priklanjate se kojekakvim religijama, veličate svoje bogove, a kada treba biti empatičan, pomoći drugima, svjesno i vrlo često okrećete leđa potrebitima. Zašto, pitam vas? Zašto je toliko bitno slijediti neku religiju, da biste sebi dokazali da nekome pripadate? Zašto dopuštate da vas drugi u ime tih istih bogova međusobno razdvajaju i potiču na mržnju?
Zašto si u ime vjere dopuštate krvoprolića nad nedužnima, pljačke i silovanja i opravdavate to kao nešto nužno kako biste preobratili ljude? Preobratili na što? Na nečije ideje, na zlo i nasilje, kako bi zavladali vama i svijetom u ime vjere? Kako biste ostali poslušne ovce, dok ti isti truju cijelo društvo, sa strane zgrću novac i rade ono što se kosi s njihovim načelima?
Zašto je važno koje smo boje, bijele, žute ili crne? Zašto ne možete gledati na sve istim očima, jer svi smo istog koda? Svi se vraćamo Izvoru i onom Stvoritelju čime ime je Svjetlost i Čista Ljubav.
Znate li, onaj koji vas je stvorio, morao je voljeti više vas nego li sebe. Jer, dopustio vam je da se igrate bogova, dopustio vam je da utječete na prekrasne krajolike, da uništavate staništa životinjama, onima koji su u svemu ipak svetiji od nas, jer svojim postojanjem nikoga ne kvare i ne uništavaju.
Znate, on vas je toliko volio da vam je dao slobodu izbora, dao vam je svijest. Koja nažalost mnogima od vas ničemu ne koristi. Postoji samo pak kao neka sporedna opcija. No, On ne kažnjava, ne! On ne govori što morate, što ne smijete kako biste došli u raj, a ne u pakao.. Jer, raj i pakao ondje gdje je On ne postoje. Ondje postoji samo Svjetlost i Ljubav.
On vam je dao najdragocjeniji dar, koji vi svakodnevno blatite, oskvrnjujete i bacate u nepovrat. I nakon svega, vjerujte, neće vam uzeti za zlo. Jer na vama je bilo samo da prođete sve one lekcije koje ste odabrali, da se sami sto puta izgubite, kako biste jednom pronašli iznova put doma.
A dom, dom je ondje gdje je Ljubav. Pakao i raj stanuju u nama, na ovom svijetu, u našoj svijesti. Sve ono što nam se dešavalo kroz godine, desetljeća, stoljeća – sve smo sami kreirali, mi smo jedini odgovorni za sve. Prema tome, ne bojte se onoga što će uslijediti gore. Trebate se bojati ovoga pakla koji svakodnevno stvarate tu gdje jeste, kao i skučenosti i zlobe vlastitog bića i uma. Također, čuvajte se i onih što vam se lažno smješkaju i tapšaju vas po ramenu, dok kuju planove kako vas uništiti, jer im to predstavlja jedinu satisfakciju.
Widget not in any sidebars
Trebate se bojati onoga čemu ste se pokorili. Bojati se sebičnosti, jer ona vas krade od vas samih, na put vam stavlja sve ono što mislite da želite, a oduzme deset puta više, jer ste na nečastan način uzeli nešto od života, misleći da imate potpuno pravo. Nemate.
Koliko god da možete dobiti sve što želite, nećete dobiti ništa osim ogromnih zabluda i karmičkih dugova ukoliko to saznanje koristite za ono loše. Vjerovali ili ne u karmu, ona će nastupiti kad tad. Ako ne u ovom, onda u idućem životu. Jer, kako smo došli ovdje, nijedan dug nije prošao nezapažen. Isto tako, nijedna lijepa riječ i lijep čin nije prošao od Izvora nezamijećen.. Nagrađen spoznajom da koliko god se trudili biti različiti i praviti se boljima, mi smo jednaki u suštini. Nagrađen mirom u nemiru.
Sve do jednog, svi smo izgubljeni većinu vremena, i kad znamo kamo težimo i kad podižemo svoju vibraciju i svoje mogućnosti. I onda, često, ne vidimo da se unutar nas skriva tajna, tajna i najveća istina. A tajna je, svi ćemo istom kraju otići. Kakvi god bili za svih života, mi ćemo se stopiti u međusobnoj ljubavi, kad naučimo ono što nam je potrebno da se pomirimo sami sa sobom.
Kad shvatimo da ništa ne možemo posjedovati, da ništa istinski ne možemo zadržati. Kad shvatimo da je sva ljubav koju smo dali ostala ondje negdje, transformirala nas i druge kako bismo svatko išli svojim putem. Kad shvatimo da emocije ne možemo vezati uz sebe, jer volimo taj osjećaj, kao što ne možemo vezati ni ljude. Putujemo, krećemo se prema naprijed bez njih, emocije se pretvaraju u nešto drugo, ostaju s nama kao podsjetnik zašto smo tu, kakvi smo bili i što trebamo nositi u srcu, koliku iskrenost trebamo gajiti i koliko sebe dati.
A kad dajemo sebe, jedino što se broji – broji se ono koliko puta smo iskreno, bez zadrške i bez očekivanja dali sebe. Sizifov je to posao, znate. Ostati tako neokaljani i čisti. Davati drugima cvijeće dok vam pružaju samo suze. Ali, spoznaja da ste se uspeli do te razine, kad zaista možete ne očekivati prihvaćanje i jednako vibriranje od drugih, milostiva je.
Mir je ono od čega cijeli život bježimo, tražeći nemir, nova iskustva, lude avanture, nešto sasvim neviđeno i za naš osobni razvoj štetno. Mir je nešto što nas asocira na dosadu. Onda kad život stoji na jednoj točki, a mi smo zadovoljni i nemamo više težnji. Zato ga se plašimo, a istovremeno toliko žudimo za mirom da nismo ni svjesni.
Uporno bježimo kroz život, od sebe i od drugih, pod izlikom da tražimo ljubav i mir, a zaista sve to odbacujemo, jer još uvijek nismo spremni na istinu. Istinu, da mir možemo postići jedino kad se lišimo svih želja, koliko god smiješno to zvučalo. Onda kad uspijemo doći do razine gdje nas neće dirati jesmo li ostavili trag, jesmo li dobili priznanja, jesmo li uspješni i poželjni.
Neće nas tad opterećivati ni vrijeme koje klizi kroz prste, godine, svi oni ljudi kojima smo poklonili dijelove sebe i iste nismo dobili nikada natrag. A taj mir, ako imamo sreće, postići ćemo tek ondje, kad budemo jedno. Ondje, gdje nema nikakvih drugih zakona osim zakona Ljubavi.
Ondje, gdje se ne gleda koje ste boje kože, koje religije, koliko imate na bankovnom računu, koliko priznanja ste pokupili i koliko lažnih ljubavi i prijateljstava ostvarili. Ondje, bit će bitno to da ste spoznali koliko ste promašili sebe. Koliko ste tragali za onim što je cijelo vrijeme bilo u vama, kao i u svima nama.
Ondje, shvatit ćete, ako bude sreće, da je život istinski dar. Da sve što imamo i posjedujemo je bila ova sekunda, koja prolazi. Ovo sad. Ovo srce da se dijeli, ove ruke da pomažu drugima. Ovo tijelo da bude zdravo kako bi moglo koračati do spoznaja i napraviti nešto za boljitak zajednice.
Tad, naučit ćemo biti pomireni sa sobom, tad neće biti bitno koliko materijalnog i emocionalnog smo potrošili, ni što su drugi mislili o nama. Jer, kreirani smo da bismo živjeli, mir i ljubav. Ne da bismo se uklapali u nametnute kalupe i propovijedali lažne istine.
Kad se maknemo od kritiziranja, sebičnosti, očekivanja, mi ćemo poletjeti poput ptica, željni ljubavi i svog Izvora. Duša će se maknuti iz postavljenih okova. Do tad, budite svjesni, ono što napravimo za života i nakon života ostavlja itekakav trag, svaki čin ima svoju posljedicu. A stvarni raj i pakao, skriva se u ovome što jesmo, te kako time raspolažemo.
Rađamo se kao djeca, nesvjesni i otvoreni za iskustva, takvi i odlazimo s ovog svijeta. Ni više, ni manje. Sa spoznajom da smo mogli bolje, i da još mnogo moramo naučiti, raširenih ruku čekamo nova iskustva, prije nego li zaslužimo vratiti se čisti u dom ljubavi i jedinstva.
Marija Lombarović
https://www.facebook.com/Lombarovic/
https://marijalombarovic.wordpress.com/
