Kada se moramo promijeniti kako se netko drugi u našoj obitelji ne bi morao mijenjati i kako bi nas odobravali i voljeli, osjećamo se loše. Ne osjećamo se voljenima zbog onoga što autentično jesmo. I krećemo u doživotnu potragu da budemo voljeni upravo onakvi kakvi jesmo, bez potrebe da išta mijenjamo… uključujući ono što je u nama nefunkcionalno. Ironično, krećemo u misiju da nesvjesno postanemo ono što nas je povrijedilo. Namećemo drugima istu povredu koja je naše roditelje učinila nesposobnima. I budući da nas ta povreda čini nesposobnima u odnosima s drugima, ljudima u našim životima nanosimo istu bol koju su naši roditelji nanosili nama kao djeci. Štetimo im svojom ‘nepromjenjivošću’.
Većina nas doživi odraslu dob s gorućom željom… da nas odobravaju, da nas vole i vole upravo onakve kakvi jesmo. Oni koji su odrasli u disfunkcionalnim obiteljima imaju tendenciju da se najviše bore upravo s ovom dinamikom. U disfunkcionalnim obiteljima (zapamtite da većina današnjih obitelji spada u neki spektar disfunkcionalnosti) roditelji ponavljaju ponašanja koja su štetna za njih same i za ostale članove obitelji. Ali, kada je u pitanju promjena tog ponašanja, oni su u otporu.
Ovo stavlja svakog člana obitelji u poziciju da ih nastavi pokušavati natjerati da to svoje ponašanje promijene i suoče se s posljedicama tog štetnog ponašanja ili da prihvate i prilagode se disfunkciji tako što će je omogućiti. Kada takvo ponašanje prihvate i omoguće, ostavljajući ovu osobu točno onakvom kakva je, za to dobivaju odobrenje i pozitivnu povratnu informaciju. Roditelj ili skrbnik se osjeća voljeno. Kao rezultat toga, svi članovi obitelji uče da je definicija ljubavi cijeniti osobu upravo onakvu kakva ta osoba jest i ne tražiti od nje da išta promijeni, čak i ako ono što radi šteti njima samima i drugima.
Kada se moramo promijeniti kako se netko drugi u našoj obitelji ne bi morao mijenjati i kako bi nas odobravali i voljeli, osjećamo se loše. Ne osjećamo se voljenima zbog onoga što autentično jesmo. I krećemo u doživotnu potragu da budemo voljeni upravo onakvi kakvi jesmo, bez potrebe da išta mijenjamo… uključujući ono što je u nama nefunkcionalno.
Ironično, krećemo u misiju da nesvjesno postanemo ono što nas je povrijedilo. Namećemo drugima istu povredu koja je naše roditelje učinila nesposobnima. I budući da nas ta povreda čini nesposobnima u odnosima s drugima, ljudima u našim životima nanosimo istu bol koju su naši roditelji nanosili nama kao djeci. Štetimo im svojom ‘nepromjenjivošću’.
Budući da je naša podsvjesna definicija ljubavi da cijenimo osobu onakvu kakva ona jest i ne tražiti od nje da nešto promijeni (čak i ako ono što radi šteti njima samima, nama i drugima), to je ono što tražimo. Tražimo da konačno budemo u poziciji u kojoj su bili naši roditelji s nama dok smo odrastali… Gdje imamo osobu koja pokazuje svoje odobravanje i ljubav prema nama tako što nas nikada ne osuđuje. I tako što nikada ne traži da nešto promijenimo.
Odlučili smo da tako znamo jesmo li podržani i voljeni. Želimo biti u vezi u kojoj se osjećamo dobro baš onakvi kakvi jesmo, čak i ako naše ponašanje ne vodi takvoj vezi. Želimo da se naš partner prilagodi kako bi s nama bio kompatibilan, čak i ako nam zapravo uopće nije kompatibilan. I često odlučujemo da je krajnji dokaz ljubavi ako je netko spreman trpjeti bol kako bismo mogli doživjeti baš ovo iskustvo.
S ovim obrascem, ta želja stoji na putu samorazvoja, osobnog rasta i unošenja nužnih promjena koje bi naše odnose i život učinile boljim. Ako želimo biti voljeni upravo takvi kakvi jesmo i bez bilo kakve naše promjene, opažanje bilo čega o sebi u negativnom svjetlu i posljedično mijenjanje bilo čega u sebi, čini se da nas vodi u suprotnom smjeru od onoga što stvarno želimo. Dakle, ostajemo takvi kakvi jesmo. A ostajući takvi kakvi jesmo, postajemo nova karika u lancu iste disfunkcije koja se proteže kroz vlastitu obiteljsku liniju. A naši odnosi postaju ponavljanje iste disfunkcije. Ovom obrascu je ljudima najteže stati na kraj.
Da biste bolje razumjeli ovaj obrazac, evo primjera. Brian je odrastao u domu s ocem koji je bio pasivan i koji je odgoj djeteta prepustio svojoj ženi. Brianova majka je u kući imala veliku kontrolu i sve je uvijek bilo po njenom. U njenom domu sve je moralo biti kako je ona htjela. To je uključivalo kako se Brian odijeva, ponaša, kada i kako se namiruju njegove potrebe i koje interese ima. Brian je zbog toga jako patio. Bio je gladan, ali nije mogao dobiti hranu ako bi njegova majka zaključila da nije vrijeme da jede.
Želio je pozornost, ali je nije mogao dobiti jer je njegova majka odlučila da mu je ne želi dati i nije uložila nikakvu energiju u pronalaženje osobe koja bi mu je mogla pružiti umjesto nje. Mrzio je elegantnu odjeću koju ga je majka tjerala da nosi. Bila mu je neudobna i uvijek bi je morao održavati čistom. Čeznuo je za nošenjem jednostavne odjeće. Volio je provoditi vrijeme istražujući, ali ga je majka stavila na strogi raspored. Volio je glazbu. Ali njegova je majka smatrala da je to beskoristan interes i upisala ga je na akademske studije, gdje se nije isticao.
Kada bi bilo tko ušao u sukobu s majkom, nije bilo pobjede, ona bi se jednostavno riješila osobe. Brian je gledao kako to radi s njegovim starijim bratom, koji je bio poslan od kuće u kamp za dječake za modificiranje ponašanja, svaki puta kada joj se njegovo ponašanje nije svidjelo. A to je dovelo Briana da počne izbjegavati sukobe i da se prilagodi onome što je njegova majka htjela. Osjećao je da nije voljen baš onakav kakav on jest. Ali, kao rezultat mijenjanja sebe, kako bi majci odgovarao, postao je zlatno dijete.
Svoju ljubav prema njoj iskazivao je odobravajući ju takvu kakva jest i mijenjajući sebe, jer je majka bila nesposobna za ikakvu promjenu sebe. Ona je smatrala da su njezina djeca dobra i da je vole ako rade upravo onako kako ona kaže.
Zbog svega toga, Brianova podsvjesna misija pronalaska ljubavi nije prava ljubav, nego je naučena disfunkcionalna definicija ljubavi. On ima misiju da bude voljen upravo takav kakav jest i da ne mora ništa mijenjati u sebi i svom ponašanju, čak i ako to drugoj osobi nanosi bol. Nedavno se Brian preselio kod svoje djevojke Sahare. A Sahara pati.
Postoje stvari koje Brian radi, a koje štete i njemu i njoj. Kada dođe do sukoba, on se odbija angažirati i napušta stan. Sve svoje slobodno vrijeme provodi slušajući glazbu i istražujući mjesta u gradu na kojima nije bio, umjesto da pronađe načine kako poboljšati njihovu financijsku situaciju, ostavljajući Saharu da primarno skrbi za njih dvoje. Ostavlja hrpe stvari posvuda po stanu a mrzi čistiti. Njegova odjeća ima rupe a on je nosi posvuda, čak i kada je to potpuno neprikladno. I prilično je sigurna da ne žele iste stvari u životu. Mnoge od ovih stvari ne štete samo Sahari.
Mnoge od ovih stvari zapravo sabotiraju Brianov uspjeh i sprječavaju ga da dobije ono što želi Ljudi ga ne shvaćaju ozbiljno niti ga vide kao profesionalca zbog toga kako se odijeva. Zaglavio je u lošoj financijskoj situaciji i u stanu koji mrzi. Ne može imati dobre odnose jer se ne nosi dobro sa sukobima. Rastresen je i neusredotočen zbog nereda posvuda i stalno gubi stvari. I umjesto da pronađe kompatibilan odnos sa Saharom, on jednostavno ostavlja stvari istima, što znači da emocionalna napetost u njihovoj vezi nastavlja rasti do točke u kojoj je veza uglavnom negativna.
Sahara je puna ljubavi prema Brianu i više u skladu s njegovim vlastitim interesima nego što je on to sam, prepoznajući da određene stvari koje Brain radi idu zapravo protiv njegovih interesa, i skreće njegovu pozornost na potrebu da ih promijeni . Ali Brian to odbija. U njegovoj glavi, da ga Sahara istinski voli, prestala bi stvarati sukobe, odobravala bi njegovo trošenje vremena na glazbu i istraživanja grada, prestala bi se uzrujavati zbog financija i zbog toga što stan nije čist (ili bi ga jednostavno sama pospremila), prestala bi mariti za njegovu odjeću i počela bi se usredotočivati na sve gdje su njih dvoje kompatibilni umjesto gdje su nekompatibilni.
Budući da se Sahara ljuti na njega zbog tih stvari, on se ne osjeća cijenjenim niti voljenim. On i dalje inzistira da ako ga cijeni i voli onakav kakav jest, ona ne bi tražila da on promijeni bilo koju od ovih stvari. Zbog toga se s njim ne može komunicirati i on odbija bilo što na sebi promijeniti. Brian je pao u povučen, mrzovoljan stav i smatra da Sahara nije dobra osoba jer ga neprestano pokušava promijeniti. I on misli da ga Sahara zapravo ne cijeni i ne voli zato što želi da se on promijeni. Naravno, ovo samo pogoršava odnos.
Kad god Brian dobije negativnu povratnu informaciju, on se osjeća povrijeđeno, neviđeno, posramljeno i nevoljeno. Nedavno je otišao na seminar o samorazvoju i tamo mu je sve išlo na živce. Kada mu je voditelj seminara sugerirao da se mora promijeniti kako bi dobio ono što želi, nije se složio i osjetio se uvrijeđenim. Zaključio je da voditelj nije dobra osoba i da su njegovi savjeti suprotni od onoga što zapravo treba učiniti. Sve što je tražio bila je potvrda.
Sve što je zapravo želio bio je savjet o tome kako dobiti ono što želi, a da ostane točno takav kakav jest. Sve što je zapravo želio bilo je da mu se kaže kako steći iskustvo da bude cijenjen i voljen upravo onakav kakav jest i bez promjene. Kada je voditelj seminara objasnio da za postizanje drugačijih rezultata morate biti voljni promijeniti se, odlučio je da seminar nije za njega i jednostavno se nije vratio nakon ručka na popodnevni dio.
Brian sprječava svoj vlastiti razvoj. Gleda da ostane isti. On traži potvrdu na pogrešnim mjestima i jednostavno traži ljude koji će ga odobriti upravo onakvog kakav jest i omogućiti njegovu disfunkciju. Ali on je zapeo u iluziji da je to napredak i ljubav. Brian ne vidi stvari u svom ponašanju kao disfunkcionalne i neće ih prepoznati kao štetne za sebe i druge. Dakle, on osjeća da ih mijenja samomržnjom i protiv sebe, a ne samoljubljem i da ih za sebe mijenja. Ponovio je isti put kao i njegova majka. I sada je Sahara s njim u istoj poziciji u kojoj je on u djetinjstvu bio s majkom.
Kada upadnemo u ovakav obrazac, stvarnost je da smo na podsvjesnoj razini odlučili da nas netko voli samo ako podržava našu disfunkcionalnost. Također ne uspijevamo napraviti svjestan izbor o tome koje stvari želimo promijeniti na sebi jer su štetne za nas i druge, a za koje se stvari želimo zalagati i prihvatiti jer su korisne i nama i drugima.
A to zauzvrat onemogućuje pravilnu procjenu kompatibilnosti u našem životu. Ne možemo procijeniti našu kompatibilnost s mjestima, poslovima, situacijama, stvarima ili ljudima. Kada je riječ o životu, ključno je znati (a) što ste voljni promijeniti (i zašto) i (b) što niste voljni promijeniti (i zašto). Morate znati gdje možete, a gdje ne možete biti fleksibilni kako biste stvorili život kakav istinski želite.
Voljeti sebe znači djelovati u skladu sa svojim najboljim interesima. Promjena nečega na sebi što je štetno za nas može biti čin duboke ljubavi prema sebi. Voljeti nekoga znači uzeti ga kao dio sebe. Kada to učinimo, njihovi najbolji interesi postaju dio naših najboljih interesa. Ne možete se osjećati dobro ako netko zbog vas pati.
I tako, želite ili (a) promijeniti ono u sebi što im uzrokuje bol ili (b) priznati da niste voljni promijeniti ono što im uzrokuje bol i stoga morate priznati nekompatibilnost i djelovati s tim u skladu, kako ih ne biste još više povrijedili. Što smo s nekime kompatibilniji, to će nas ta osoba više odobravati upravo takve kakvi jesmo. Ali ljubav je nešto sasvim drugo. I ljubav i samorazvoj podrazumijevaju određeni stupanj promjene sebe.
AUTOR: Teal Swan
https://tealswan.com/resources/articles/ask-you-to-change/
Prevela i prilagodila Angelica Horvatić / angelicahorvatic.com
facebook.com/AngelicaHorvatic
Angelica Horvatić je praktičarka iscjeljivanja trauma, iscijeljenja unutarnjeg djeteta, savjetnica za partnerske odnose, praktičarka rada sa sjenom, hipnoterapeut i coach. Rođena i odrasla u Hrvatskoj, u posljednjih 20+ godina, za vrijeme studija i rada u Velikoj Britaniji, na Bliskom Istoku, po Europi i onda Australiji, Angelica je radila sa tisućama ljudi iz cijeloga svijeta, individualno i kroz svoje grupne radionice.
Pošto su gotovo sva prva iskustva u njenom životu bila vrlo traumatična, Angelica je, kroz svoju “borbu za život”, rano shvatila da nije svim dušama data takva brzina, snaga i radost za ŽIVOT i da je njoj to dato u tolikoj mjeri upravo zato da bi mogla pomoći drugima.
Njena misija je pomoći ljudima da se ‘podignu’ i pokrenu u smjeru kojim žele ići, povezani sa sobom i drugima.
“Oslobodi svoju sjenu. ŽIVI svoju Istinu.” je njen moto.
Angelica organizira i vodi retreat u prirodi, u Istri 01.06.- 07.06.2023.:
Predivna umjetnost mekoće – ženski retreat, Istra
