Ponos je posljedica iluzije, jer čovjek usprkos tome što dolazi ovdje, ostaje kratko vrijeme i zatim odlazi, budalasto misli da je gospodar svijeta. Tako sve komplicira i uvijek je u nevolji.

Čitav svijet se kreće pod tim dojmom. Ljudi smatraju da ova planeta Zemlja pripada ljudskom društvu i zato su je podijelili pod lažnim dojmom da su njeni vlasnici. Čovjek se mora osloboditi te pogrešne ideje da je ljudsko društvo vlasnik ovog svijeta.

Kada se oslobodi takve pogrešne ideje, oslobađa se sveg grješnog druženja uzrokovanog naklonošću prema materijalističkim odnosima, društvu i naciji. To loše druženje ga vezuje za ovaj materijalni svijet.

Nakon toga, potrebno je razviti duhovno znanje, znanje o tome što je zaista njegovo, a što nije. Kada shvati pravu prirodu stvari, oslobađa se svih dvostranih shvaćanja kao što su sreća i nesreća, zadovoljstvo i bol, i stječe potpuno znanje.

Tada se može predati Svevišnjoj Božanskoj Osobi koja je gospodar materijalne prirode. Dokle god uslovljena duša oholo misli da je gospodar materijalne prirode, teško se može predati Svevišnjoj Božanskoj Osobi i zbog svog ponosa ne može dostići transcendentalni stadij samospoznaje.

“Oni koji su oslobođeni lažnog ugleda, iluzije i grješnog druženja, koji shvaćaju ono što je vječno, koji su odbacili materijalnu požudu, koji su oslobođeni dvostranosti sreće i nesreće, koji nisu zbunjeni i koji znaju kako se predati Vrhovnoj Osobi, dostižu to vječno carstvo.” – Bhagavad-gita 15.5