Preduvjet za odgojeno dijete je odgojen roditelj

Goethe  je to lijepo sročio u jednoj rečenici: „Mogla bi se roditi već odgojena djeca, ako bi roditelji bili odgojeni“.

Što je vrjednija stvar ili neki cilj u životu više se za njega moramo pomučiti. Roditeljstvo je najveća privilegija koju osoba može imati pa shodno logici stvari i najteža. Može se povući paralela sa hodanjem po žici.

Pogrešan korak je lako napraviti. Kad promatrate druge sve izgleda lako i jednostavno, ali kad vi trebate krenuti, završite na pozadini i prije nego što se popnete.

Pitate se kako je to njima uspjelo, kad vama djeluje gotovo nemoguće. Ipak, život nas je naučio da ništa nije nemoguće, samo da biste nešto ostvarili morate prvo promijeniti sebe. Zato i jest teško, jer stare navike sporo odumiru i potrebno je dobro zapeti da bismo ih zamijenili novim i boljim.

Tek kad postanete roditelj pred oči vam izlete sve manjkavosti vašeg karaktera.

Kad NE dajemo djeci dobar primjer ponašanja?

Kad vičemo:

Neispavani i umorni dobre ste volje koliko i Lignjoslav Pipak. Kad djeci naiđe žuta minuta i počnu histerizirati i trče po kući kao pobjesnjeli bizoni, namjera vam je da im priđete s ljubavlju i pažnjom, zagrlite ih, pitate ih što nije u redu i što žele.

Ipak, sve što uspijevate izbljuvati je jedno histerično ‘Smirite se!’ što upravo ima suprotan efekt, jer od vaše nervoze podivljaju još više.

Vikanje na djecu neće pomoći ni vama ni djeci. Vas će vjerojatno gristi savjest kasnije, a djeca će naučiti komunicirati prateći vaš šablon i postati prave galamdžije. Prvo provjerite jesu li djeca gladna, spava li im se, treba li ih presvući ili ih možda nešto boli. Ukoliko nije ništa od toga onda im je vjerojatno samo dosadno.

Taktike kojima ja pribjegavam kad krene bura su grljenje, škakljanje, promjena lokacije (djeci brzo dosadi boravak u jednoj prostoriji i obično žele van) ili promjena aktivnosti (kad im dosadi igranje s njihovim igračkama, možete im predložiti npr. da vam pomognu da promijenite posteljinu).

Moja djeca uživaju pomagati mi oko ove aktivnosti koju su pretvorili u igru „Povuci-potegni“. Mama povuče jedan kraj plahte ne bi li ju zategnula, a djeca sva sretna potegnu drugi kraj. Tako kroz igru uspijemo i obaviti nešto od kućnih poslova.

Kad govorimo ružne riječi:

Obećali ste sebi da ćete se ponašati primjereno i da nećete psovati ne samo pred djecom, nego ni pred kim i to obećanje poštujete dok vas nešto ili netko ne izbaci iz takta.

U afektu vam se psovke s jezika otimaju kao psi s lanca, a vaša dječica sve to brižljivo ponavljaju sa zadivljujućom preciznošću. Ne znaju tečno izgovoriti svoje ime, ali nekim čudom psovke uvijek znaju precizno ponoviti.

Zamijenite psovke nekim finim riječima i kad hoćete psovati izgovorite riječ kojom ste zamijenili dotičnu psovku. Lakše ćete vi sebe ispraviti, nego odgovoriti dijete da prestane govoriti ružne riječi.

Bacanje smeća gdje stignete:

Dok vas nitko ne gleda frknete na ulicu papirić, žvakaću gumu, opušak od cigarete – jer u blizini nema kante za otpatke, a vi ne želite puniti svoje džepove ili torbu smećem. Ja upravo to radim.

Sve trpam u torbu ili čak nosim u ruci ukoliko je npr. kora od banane i bacim kad naiđem na kantu za otpatke. To je malo truda čiji bi rezultat bio brzo vidljiv, ukoliko bi ga svi uložili.

Posebno je interesantno kako se ljudi ponašaju u automobilu pa na očigled drugih opušteno izbacuju smeće van. Da ne spominjemo prst zavučen u nos kod muške populacije, kao da nisu svjesni da ih drugi ljudi mogu vidjeti.

Čitala sam davno jedan tekst da se ljudi u automobilu ponašaju kao da su u nekoj zaštićenoj kapsuli, koja ih sakriva od vanjskog svijeta. Imamo dojam da nas drugi ne vide dok smo u automobilu i shodno tome smo prilično opušteniji, nego kad iz njega izađemo.

Ne koristite magične riječi:

Moja mama uvijek kaže: „Učini nešto kad si sam, učinit ćeš to i kad te je sram“.

Dijete vas posluša i nešto vam dohvati, a vi mu ne zahvalite. Dajete mu nešto i ne sjetite se reći – izvoli. Učinite nešto pogrešno i ne kažete oprosti. Samo izdajete naredbe ‘Daj mi ono!’, ‘Napravi ovo!’ pri tom ne koristeći riječ molim. Poslije se štrecnete od nelagodnosti kad vam ono odgovori istim tonom ili pocrvenite kada to učini nekom drugom.

Još jedna stvar koju često radimo djeci je da ih prekidamo usred rečenice. Žurimo, na pameti su nam neke druge stvari i nemamo strpljenja slušati dječja naklapanja i zapitkivanja o nekim banalnim stvarima.

Činjenica je da su stvari o kojima djeca žele pričati jako važne u njihovom svijetu i da ih povrjeđujemo (iako nam to nije namjera) kada ne saslušamo što nam žele reći šaljući im poruku da nam njihovo mišljenje nije dovoljno važno da bi ga čuli, što se negativno odražava na dječje samopouzdanje.

Konstantno dječje zapitkivanje zna biti zamorno, ali je lijepo kada su radoznala i željna da nauče. Sigurno vam je draže to, nego da su nezainteresirana za svijet oko sebe.

Kada prekidamo djecu usred razgovora, mislit će da je u redu da i ona prekinu nekog drugog i neće naučiti biti dobri slušaoci i nesebični u komunikaciji. Čovjek koji drugom posveti vrijeme pažljivo slušajući što mu se govori i ne prekida drugu osobu dok izlaže svoje mišljenje je svima omiljeni sugovornik.

U suštini većina ljudi je navikla tako komunicirati sa svojim obiteljima i bliskim prijateljima pa ispada da što nam je netko bliži, ružnije se ophodimo prema njemu. Greške koje svakodnevno pravimo postanu vrlo vidljive u odgoju naše djece. Ukoliko ih ranije počnemo ispravljati kod sebe, poštedjet ćemo sebe glavobolje u budućnosti uzrokovane neodgajanjem naše djece.

Kad smo za stolom:

Ukoliko se i okupite kao obitelj da zajedno ručate (obično to bude nedjeljom, s obzirom na različito radno vrijeme roditelja), u većini slučajeva je i uključen televizor u pozadini koji svi gledaju.

Zajednički obrok je prilika da roditelji posvete pažnju djeci, a i pokazatelj poštovanja. Zamislite da ste na ručku s poslovnim partnerom i većinu vremena provedete pogleda uperenog u televizor. Prikačio bi vam epitet da ste nepristojni i uvrijedio bi se.

Također, nešto što rijetko tko prakticira je da isključi zvono na mobilnom telefonu dok jede. Čim telefon zvrcne, roditelj skače na noge da se javi. Sutra kad vam dijete bude tinejdžer i potrči odgovoriti na poziv sigurno ćete mu reći ‘Prvo završi jelo, nigdje ne gori!’.

Upravo tako, vrijeme objedovanja sa svojom obitelji je jedan lijep ritual koji vaša djeca trebaju ponijeti u budući dom kad osnuju svoje obitelji. Stoga, isključite telefon i televizor, pustite neku opuštajuću muziku i uživajte. Ne zaboravite na magične riječi – „dobar tek“ i molim vas tate suzdržite se od podrigivanja.

Kakva još ružna ponašanja odrasli prakticiraju?

• Zijevanje bez podignute ruke preko usta (ne moraju vam svi vidjeti resicu u grlu.)
• Mokrenje na ulici. Ako se žene mogu suzdržati i stisnuti petlju do prvog toaleta mogu i muškarci.
• Pljuvanje. Grozna navika.
• Puhanje nosa uz pomoć dva prsta i izbacivanje sadržaja na ulicu. Još gora.

Mislim da je ovo nabrajanje i više nego dovoljno. I s ovim imamo pune ruke posla. Naravno, ima dosta fino odgojenih roditelja, koji imaju fino odgojenu djecu. Sve pohvale za njih.

I za kraj:

Nikada ne treba djecu kriviti za greške koje su napravili, već smo krivi mi roditelji što ih nismo bolje naučili.

adriadaily.com