Jutros se ‘siromašni’ mali Pedro probudio u svojoj kućici od pruća, protrljao svoje oči i krenuo u novi dan. Pedro u svojoj kućici nema kupatilo niti vodu pa je morao otići do obližnjeg izvora kako bi natočio vode za sebe i svoju obitelj. Nakon što je natočio vodu, Pedro se okupao u hladnom jezercetu koje se nalazi svega pedesetak metara nizvodno od izvorišta vode, a usput je u njemu ulovio tri ribe koje će biti ručak njemu i njegovoj obitelji.

Po povratku kući Pedro je zastao nekoliko puta kako bi ubrao raznoraznih bobica i jestivog bilja, da bi njegova majka mogla napraviti prilog uz ribu. Dok se Pedro vraćao kući njegova majka je već naložila vatru u njihovoj skromnoj kuhinji koja se nalazi izvan kuće, a njegova sestra je prostrla posteljinu ne bi li ju sunce opralo svojim zrakama.

atma.hr – 52




Dok se sve to odvijalo, Pablo, Pedrov otac, je već marljivo pleo košare od palminih listova. Neke od košara su bile namijenjene njima, dok su preostale bile namijenjene za trženje na tržni dan.

Dok je majka pripremala obiteljski ručak, Pedro je pomagao svome ocu, a sestra je do obližnjeg izvora odnijela veš na pranje. Kada je došlo vrijeme ručka, svi su se okupili za obiteljskim stolom, sklopivši ruke zahvalili su se životu za sve što im daje, i zatim su zajedno blagovali od onoga što im je priroda dala. Nakon ručka otac je po običaju postao učitelj koji svoju djecu podučava o jednostavnim životnim principima koje je nužno znati, kako bi i oni jednom mogli svojoj djeci prenijeti drevno znanje o jednostavnom i skromnom suživotu s prirodom.

Pedrova obitelj je ‘siromašna’, te zbog toga Pedro i njegova sestra nisu mogli ići u školu koja se nalazila u gradu udaljenom nekoliko desetaka kilometara od njihovog zabačenog seoceta. Majka i otac su zbog toga ponekad bili tužni, ali su kroz život naučili da prihvate svoju realnost, i da budu zahvalni na onome što imaju. Imali su jedno drugo, imali su svoju djecu, imali su kućicu od pruća i dovoljno hrane na skromnoj trpezi, i to je bilo dovoljno da budu zahvalni.

U njihovom zabačenom selu nije bilo struje niti interneta pa su tako svoje noći provodili uz svijeće ili sjedeći uz vatru pod otvorenim zvjezdanim nebom. Tada bi majka i otac pričali priče Pedru i njegovoj sestri, govorili bi im o Velikom Duhu moćnih planina, o Božici Šume, o moćnom Bogu Vjetra i Božanskoj Majci svih voda. Kroz te priče Pedro i njegova sestra su dobivali sve znanje o svijetu u kojem žive. Kao što rekoh, oni su bili ‘siromašna’ obitelj, nisu imali struju niti internet, a samim time nisu imali niti pristup informacijama koje bi im rekle kako su oni zapravo ‘siromašni’ i ‘nesretni’.

Nekoliko desetaka kilometara dalje, u velikom gradu živio je Karlos sa svojom sestrom i roditeljima – Karlos je mali dječak iz bogate obitelji. Karlosovi dani su bili dobro organizirani, jer je pripadao uglednoj obitelji, Karlos je morao poštivati sve dnevne protokole ne bi li naučio kako da jednoga dana i on sam može preuzeti odgovornost očuvanja teško steknutog ugleda.

atma.hr – 52




Kućna pomoćnica bi svako jutro probudila Karlosa i njegovu sestru, njihova udobna, čista i mirišljava odjeća ih je uvijek čekala spremno.  Otac i majka bili su izuzetno marljivi ljudi, naime oni su morali voditi računa o njihovom bogatstvu, ali još važnije – oni su morali održavati teško steknut ugled koje nosi njihovo obiteljsko prezime. Zbog toga oni često nisu imali vremena da objeduju sa svojom djecom pa su tako Karlos i njegova sestra objedovali sami za raskošnim stolom koji je uvijek bio okružen batlerima koji su pazili da na stolu ima sve što je potrebno.

Nakon doručka bi Karlos i njegova sestra proveli sate i sate u učenju sa svojim učiteljima koji bi ih učili o svemu što je potrebno znati, kako bi jednoga dana bili spremni da preuzmu vodstvo nad obiteljskim nasljeđem. Oni nisu imali puno prijatelja, jer otac i majka su bili u strahu za svoju djecu, jer bogata djeca su često meta onih koji traže korist u drugim ljudima.

Unutar njihove obitelji sve je bilo dio protokola, pa je tako preostajalo jako malo vremena za ona istinska obiteljska druženja. Iako su imali ‘sve’, Karlos i njegova sestra su često osjećali nekakvu prazninu u svome životu, prazninu koju ništa od onoga što imaju nije moglo ispuniti. Njihovi roditelji su ih zasigurno voljeli i stoga su naporno radili kako bi im mogli pružiti sve ono za što su vjerovali kako je potrebno za jedan uspješan život – oni jednostavno nisu znali drugačije, jer tako su učeni još od najranijih dana svoga djetinjstva.

devet pravila za prihvacanje smrti

Jednoga dana, na svetkovinu koju slave i ‘siromašni’ i ‘bogati’ , obadvije obitelji, Pedrova i Karlosova, zaputile su se prema jednom zabačenom svetištu koje se nalazilo na obali oceana, na samom rubu džungle koja je obavijala velik grad i mnoga zabačena sela. To svetište bilo je u blizini Pedrovog sela i na njega inače nisu dolazile bogataške obitelji, no iz nekog razloga, vođen nostalgičnim sjećanjem, Karlosov otac je odlučio da pođu na mjesto koje je čuvalo lijepu uspomenu iz njegovog djetinjstva.

Kada su stigli tamo, zauzeli su mjesto u hladovini, mjesto s prelijepim pogledom na ocean. Na blještavom pijesku su prostrli ugodne prostirke, te su ispred sebe postavili bogat objed. Nedaleko od njih, u hladovini ogromnih stabala našla se i Pedrova obitelj koja je na palminim granama imala nekoliko skromnih, ali ukusnih zalogaja za svakoga od njih. Prije nego što su objedovali, roditelji obje obitelji su dopustili svojoj djeci da se igraju s oceanom.

U dječjoj zaigranosti dogodio se susret dvojice dječaka i dvije djevojčice, koji su po nekim nametnutim mjerilima pripadali totalno različitim svjetovima. Vidjevši to, roditelji zaigrane djece pogledaše jedni prema drugima i uobičajenim pozdravom pozdraviše jedni druge laganim spuštanjem glave. I jedni i drugi bijahu svjesni razlike u njihovom društvenom statusu, ali unatoč tome dopustiše svojoj djeci da uživaju u igri.

atma.hr – 52




U tom trenutku oči Karlosova oca zasuziše, a Karlosova majka primijetivši to, primi njegovu ruku te mu reče; prvi puta vidim suze na tvojim očima, ako želiš podijeliti njihova uzroka sa mnom, ja sam tu da te poslušam. I tada Karlosov otac otvori dušu svojoj voljenoj ženi, te reče;

“Prije mnogo godina, kada sam bio u dobi naše djece, moji roditelji me dovedoše točno na ovo mjesto gdje sada sjedimo. Moji roditelji su bili dobri ljudi, ali suviše zaposleni održavanjem našega imanja. Godine su prolazile, ja sam odrastao, imao sam sve… sve osim obitelji. Ali tog jednoga dana, dok smo bili upravo ovdje na ovome mjestu, upoznao sam siromašnog dječaka igrajući se s oceanom, baš kao što to sada čine i naša djeca.

Taj dječak je također bio sa svojom obitelji koja je sjedila upravo tamo gdje sjede roditelji djece koja se ovoga trenutka igraju s našom djecom. Dok je majka pripremala objed za nas, dogodilo se nešto što nikada neću zaboraviti – čopor divljih i gladnih pasa je došao iz šume i za tren je okružio moju majku i moga oca, te se sjatio na hranu koju je moja majka taman stavila na prostirku. U jednom treptaju oka oni su raznijeli hranu, pri tom napavši i ozlijedivši moju majku.

banner za knjige cvijet zivota

Otac i majka dječaka s kojim sam se igrao odmah su pritrčali u pomoć mojim roditeljima, vještim pokretima i očiglednim iskustvom su u trenu umirili podivljale pse. Učinili su to potpuno nenasilno, kao da su poznavali jezik tih podivljalih životinja. Moji roditelji su bili zaprepašteni onime što vide, a i ja također.

Hrana koju smo donijeli sa sobom postala je gozba tim psima, a skromni ljudi koji su nam pritrčali u pomoć pokazaše nam ljudskost koja je zaboravljena u našem svijetu. Oni su nas pozvali da sjednemo s njima i da zajedno blagujemo od onoga malo što su imali sa sobom. I dok je dječakova majka vješto vidala rane koje psi zadaše mojoj majci, naši očevi započeše razgovor koji je zauvijek nešto promijenio u meni.

Moj otac je bio vrlo učen i ponosan čovjek, ali toga dana kao nikada do tada on je slušao tog skromnog čovjeka koji o životu govorio kao da je jedno s njime. Govorio je o suživotu s prirodom, o istinskom značenju obitelji i zajedništva, o razumijevanju životinjskog svijeta i njegovih potreba. Govorio je duhovima moćnih planina, o božici Šume, o moćnom Bogu Vjetra, i božanskoj Majci svih Voda… on je govorio, a moj otac i svi mi s njime smo uživali slušajući.

atma.hr – 52




I dok smo tako slušali i dok smo jeli ukusne zalogaje skromnog objeda, mi smo po prvi puta bili obiteljobitelj koja je toga dana bila veća za tri člana. A dok se sve to odvijalo, čak su i oni divlji psi postali pitomi, i ležali su u našoj blizini, a zakleo bih se da su i oni slušali.”

Slušajući riječi svoga muža, Karlosova majka nije mogla suspregnuti suze koje su natapale njeno lice. Toga trenutka ona se ustala i krenula u smjeru roditelja djece koja su se igrali s njihovom djecom, a kada je došla do njih ljubazno ih je zamolila da im se pridruže, na što su oni još ljubaznije pristali. Vidjevši to, Pedro i Karlos, skupa sa svojim sestrama potrčaše prema svojim roditeljima.

Sjeli su tada svi zajedno da blaguju, i dok su blagovali, Karlosov otac zamoli Pedrovog oca da im priča o životu u selu. Pedrov otac je bio sretan zbog toga, te je počeo govoriti. Govorio im je o vrijednostima po kojima on služi svojoj obitelji i životu samome, govorio im je Duhu moćnih Planina, o Božici Šume, o moćnom Bogu Vjetra, i o božanskoj Majci svih Voda…

banner jay shetty

I dok je Pedrov otac govorio, suze potekoše niz lice Karlosovog oca, i njih dvojica se prepoznaše, i sjetiše se dana koji se dogodio prije mnogo svitanja. Pogledaše jedan drugoga i baciše se u zagrljaj jedan drugome. Vidjevši to njihova djeca i njihove žene također pustiše suze radosne, i svi se zajedno baciše jedni drugima u zagrljaj, a Karlos i njegova sestra tada po prvi puta zatomiše onu prazninu koju ništa nije moglo zatomiti.

U tom trenutku, sve razlike među njima nestadoše i dva se svijeta spojiše u jedan, ali ne da bi se poništili nego da bi između sebe podijelili svoje najsvetije vrijednosti. Jer zaista, u ovome svijetu svaka krajnost ima svoju suprotnost, a čovjek je taj koji svojim prisustvom može spojiti ono za što mnogi misle da je nespojivo. Za ovo čudo potrebno je tako malo, potrebno je to da čovjek ostane čovjek bez obzira na sve one okolnosti koje ga žele pretvoriti u nešto drugo!

A što to znači biti čovjekom, to dragi moj čitatelju ne može ti nitko reći, to je nešto što moraš sam sebe naučiti…

A.K. Ananda/akananda4.blogspot