Mi bolne i teške situacije skrivamo kao najveće blago duboko unutar sebe, brižljivo ih čuvajući i njegujući kao da su najsvetiji dar.
Ne damo ih na svjetlo jer nam je i samima teško kada nas nelagodno iznenade i iskoče u obliku ničim izazvanih sjećanja, ili kroz pogled na nešto, nečiju riječ, scenu na TV-u, zvuk, miris, ton…
I to je ono najbolnije.
Dok mi mislimo da smo sigurni što našu istinu nitko ne zna i što nije ugledala svjetlo dana, i eventualno ima nekoliko, jednog ili nijednog svjedoka, ta nasumična iskakanja i dalje bez ikakve milosti gaze našim umom, protkana teškim osjećajem crnila, stida, srama, tuge, ogoljenosti i beznađa.
Nama je osobno teško suočiti se s njima, a kamo li tek s rizikom da ih čuju tuđe uši, i da bez ikakve želje za razumijevanjem nas samih i naše situacije tada, u kojoj su nam osobna snaga i izbori bili nikakvi ili skučeni, te iste rigidne uši i tuđe grube neprobrane riječi tutnjaju po našoj rani, kao oluja po tek izniklim pupoljcima.
Imamo dojam da su unutar nas nekako najsigurnije.
Skrivene od tuđih pogleda, racionalizacije, kritika, pametovanja i bezumnih naklapanja uz jutarnje besposličarske kave.
Ali taj naš bijeg u muk zbog paničnog straha od osude, odbacivanja i reakcija okoline, strah od: “Što će reći ako saznaju tko sam i što mi se dogodilo?” ili “Što će reći ako saznaju što sam učinio?”, postaje naš najveći emocionalni i energetski zatvor.
Ako imamo sreće i uspjeli smo ostvariti neki divan odnos u kojem se osjećamo potpuno sigurno, podržano i zaštićeno, i kroz taj odnos sakupimo hrabrost i tu našu ranu pretvorimo u riječi i izgovorimo je naglas iz tadašnje svoje vlastite perspektive, ta rana postaje oslobođenje.
Samo to jedno uho koje je nekritički i neomalovažavajuće raspoloženo donosi oslobađanje.
Dok ih držimo u sebi možda osjećamo da se štitimo i da smo tako sigurni. Ali, ranama je potrebno da se čuju. Potreban im je pogled. Potrebno im je dok ih izgovaramo da se razbijemo nesmiljeno u iste onakve komade u koje smo se razbili dok se rana kreirala.
Jer dok šutimo, sva ta naša patnja, sužavanje i bol i dalje skutreno sjedi u najmračnijem kutu naše nutrine ostavljena i sama, promrzla u podrapanoj staroj odjeći i bosih nogu, prepuštena na milost i nemilost onim trenucima u kojima nas nešto, najčešće izvanjski strese da se osvrnemo i da je pogledamo.
Ali ona ne treba skrivanje. I ne treba naše umjetno tetošenje koje nudimo samo kada smo prisiljeni, i roka trajanja ravno jednoga bljeska samilosti.
Ona u stvari grčevito želi da je izvedeš van na samo svjetlo dana. I dok stoji tik uz tvoje rame tako ogoljena i direktna, spremna je na tuđe oči, one oči koje liječe i na tuđe uši, one uši koje oslobađaju. I kroz koje nema gađenja, gnušanja, osude, povlačenja ni prijekora. Samo beskrajan osjećaj koji govori: “Tu sam, ne bježim, vidim te.”
Kroz taj izlazak na svjetlo dana, ta tvoja rana više nije čudovište koje te guši, niti osjećaj bespomoćnosti u tami sobe.
Ona je tu i dalje, i ne nestaje. Ali dok je iznosiš van pred svjetlo nježnosti, sada joj se forma mijenja i ona poprima potpuno novi oblik dok se na tvoje oči pred tuđim razumijevanjem i prihvaćanjem preoblači u novo meko ruho u kojem ono što je doživljeno ili učinjeno više ne definira tvoju vrijednost i ne čini te nedostojnim ispunjenog življenja i ljubavi.
Izlaskom pred oči koje razumiju, svi oni komadi tebe u koje si se razasuo izgovaranjem svoje boli počinju se jedan za drugim slagati u novu jaču i slobodniju cjelinu.
Jer rane, jednom kada su viđene i prihvaćene gube i važnost i moć. A sva ta mjesta u kojima su čučale nagurane i skrivane, sada postaju svjetionici tvoje snage i živi dokazi tvoje hrabrosti.
Po ovome uzorku izražavanja i samoprihvaćanja, iskreirala sam program Rane koje te guše. Program je inspiriran osobnim iskustvom u radu s mojom sigurnom osobom i desetogodišnjim radom s klijentima kroz intuitivne energetske tretmane.
