ZVJEZDOZNANCI

Na vratima mi je pozvonio poštar

i donio sva moja krvava ljubavna pisma

koja sam cijeloga života slao na pogrešnu adresu:

zvjezdoznancima.

Gledam pozorno njegove blijede ruke,

zaraza je, kažem mu, isključena,

ali on je neutješan:

Šefovi me mrze – kaže.

Odbija novac, odbija piće.

Star sam k’o svemir – dometne i odlazi.

Večeras je novogodišnja večer,

trenutno je skrivena

u svim mojim plitkim posudama za jelo.

Smiju mi se soljenke, najviše one:

Sjećaš li se kako si nas jednom oblizivao

s papirnatom zvijezdom u ruci, s figom u šaci.

Tako se ne postaje zvjezdoznanac.

Ni pocrnjelom silvestarskom bokalu nisi vratio posrebreno uho,

Ni…

Zvono na vratima.

Poruka neboznanca iz one ulice preko krovova

(do nje nema puta):

Konstruirao sam prazno nebo.

Podaj ta krvava pisma,

prevarit ćemo sve u pijanoj silvestarskoj noći.

Prazni su i moj pogled i ona soljenka.

Nježno predajem pisma.

Nema tog vina kojemu bih vjerovao,

ali dobro,

vrijedi nešto i krvava prevara poštara.

 

SVJETIONIK

Stojim na stubištu napuštena svjetionika,

prepun patetike, romantike, semantike,

i razmišljam hoću li se ubiti

na jedan od hiljadu poznatih načina.

Čekam da boca s tvojom porukom

skrene u isušeni ocean.

Vidiš…

Smrt je različito od različitog

samo u mojoj osobnoj izvedbi,

ali bojim se da ti ona ništa ne bi rekla o tome

na kojoj trošnoj svjetioničarskoj stubi

svoju sam povijest okrenuo protiv sama sebe.

Stoga ne razmišljaj o mojoj smrti,

razmišljaj o svojoj boci

koja će na kraju ipak stići do moga grla

prepunog presušenih krikova.

Hoće li to biti hiljadu i prvi način

našeg međusobnog proždiranja

u modernim svjetionicima?

 

NEMA VEZE

Naša ljubav… ne, naš pokušaj ljubavi

bio je trenutak koji smo otrgnuli od vječnosti;

kad smo htjeli otrgnuti dva

vječnost se otrgnula od nas.

Nema veze… moja draga,

u vanzemaljskoj projekciji tvoje krivnje

kriv sam samo ja.

I zar je tako prevažno tko je kriv,

tko je grlom krenuo u mjesečeve jagode.

(Moja verzija)

Netko me još zarana krivo procijenio

pa umjesto moje osobne

pokidao pupkovinu mojih ruža,

no i takovima si se nasmijala

u onom otrgnutom trenutku.

Neme veze

Besciljnosti moja.

 

[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2013/10/zlatko-tomic-2.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]