Tko sam ja da ti sudim?

Smatram se netipičnom pripadnicom ovih prostora. Sablažnjavam se od pridruživanja Facebook grupama koje okupljaju i vežu ljude za određenu problematiku, grozim se komentiranja svakodnevnih društvenih događaja i spektakala, bježim od foruma svih vrsta glavom bez obzira. Toliko sam out da sam prestala čitati i dnevne novine i gutati sranja koja na nas imaju sličan učinak poput dugog pritiska na tipku delete na tipkovnici. Nakon pritiska neki dio neminovno nestaje. Imam prejaki osjećaj da mi žele brisati dio mozga zadužen za zdravo i logično zaključivanje i prosuđivanje.

Koga briga što ja mislim o majci koja je dala oglas da traži dadilju od 23 do 7 ujutro, što mislim o slučaju Lidlići, ili o ratu Šimleša – Bačić? Mislim da je posljednji slučaj na koji sam nasjela bilo vješanje LGBT zastave na zgradu riječkog HNK na Dan neovisnosti. Uopće nije važno kojoj strani sam se tada priklonila. Moje mišljenje će i dalje biti moje, a za njega ću dobiti šamar ili lajkove ljudi čiji društveni, pa čak i osobni angažman započinje i završava na komentaru nečije Facebook objave. Tako sam odlučila da neću biti dio ovoprostorne histerične društvene aktivne pasivizacije. Čak sam i ovoj pasivizaciji dodala više pridjeva nego što ih realno zaslužuje.

Kako je aktivizam iz fotelje u nas ujedno postao i vrh kritične aktivnosti, tako se sa istog tog vrha slična aktivnost spušta na niže razine života. Naš svakodnevni. Jer, moramo priznati, virtualni život u kojem živimo svakodnevnom je postao nadređena kategorija. A kako ja uvijek nekako mislim da riba smrdi od glave, tako je i u ovom slučaju.

Oko sebe primjećujem uglavnom samo kritike, osude i negativno usmjerenu analizu drugih. Oni koji se drznu biti iskreni, javno iznositi svoja mišljenja, stavove, pa čak i osjećaje – unaprijed su osuđeni na verbalno vješanje. Da, čak je i iskazivanje svojih osjećaja postala kategorija za osudu i, vjerovali ili ne, oprečne osjećaje! Ni ja do sada nisam znala da takvo nešto uopće postoji! Jer, ako neka majka slučajno izgovori kako ima grižnju savjesti jer ne provodi dovoljno vremena sa svojim djetetom, nađe se vojska majki koje naoružane do zuba kreću zagovarati pravo na život žene izvan gnijezda u kojem čuva svoju malu pticu. Halo, jeste li svjesne da se ovdje radi o osjećaju? Dakle, ako ja danas osjećam da ne provodim dovoljno vremena sa svojim djetetom, a već sutra da bih dala sve da sam slobodna i sama – radi se o tome da se ja u tom trenutku samo tako OSJEĆAM. Ako mi mislite proturiječiti, ili bolje da kažem protuosjećati – mislim da nešto nije u redu s vama. Žao mi je.

Iz nekog nepoznatog razloga, uvijek mislimo da smo baš mi u pravu. Mjerilo svega živoga, pa čak i neživoga. Kad malo bolje razmislim, i ja sam u nekim slučajevima takva. Izgleda mi često da ljudi vode glupe živote, glupe razgovore, da se uživljavaju u glupe stvari, da im život prolazi uglupo i nije mi jasno kako mogu biti tako glupi.

Duboko u sebi – ja ih osuđujem.

Duboko u sebi, u nekoj imaginarnoj sferi – ja im ne dajem pravo na njihovo postojanje onakvo kakvo je. Ne priznajem ih, mislim da bi toliko toga mogli i trebali učiniti drugačije. Ono što logično iz toga slijedi jest pitanje – zašto bi oni trebali prihvatiti mene onakvu kakva jesam? Zašto bi oni trebali misliti da sam ja – zaneseni sanjar sa tisuću snova i planova  – netko tko ispravno razmišlja i da bi i oni trebali biti baš takvi? Zašto bi ljudi koji nemaju svoje snove i ciljeve, za koje mislim da troše život uzalud gubeći se u svakodnevnim tričarijama – mslili o meni da je način na koji ja živim i razmišljam ispravan?

Koliko se ti naši neizgovoreni stavovi i prešućena mišljenja u suštini razlikuju od virtualnih ratova na društvenim mrežama?

U sukobu smo sa svime oko sebe.

Ako nam je dana sloboda, tko smo mi da procjenjujemo čija je sloboda ispravna, a čija nije?

Jer, u konačnici svatko bira sam za sebe. Svatko ima mogućnost odvagnuti što je dobro za njega, a što nije. Svatko ima priliku upoznati sebe, ako to želi. Svatko ima priliku raditi na sebi dok ne postigne ono što želi. Svatko se ima priliku truditi iz petnih žila. Svatko ima pravo na svoje snove, ali svatko ima pravo i na to da ih ne sanja. Da ne razmišlja na takav način. Da prihvaća život iz dana u dan takav kakav je i bude s time zadovoljan.

Jer, ne sudimo li svi zbog vlastitih nedostataka? Ne sudimo li jer negdje duboko u sebi nismo zadovoljni sobom? Jer mislimo da smo trebali napraviti više, bolje? Jer ponekad jednostavno nismo sigurni u ispravnost svoga puta pa želimo ispravljati one tuđe? Jer nam se čini da ćemo ispravljanjem i kritiziranjem drugih biti bolji i pametniji ljudi? Jer nam je ponekad lakše i jednostavnije biti pametnima i mudrima za druge?

Što ostaje u nama nakon što završimo jednu od svojih virtulanih borbi i poklopimo laptop? Što ostaje u nama kad navečer ugasimo svjetlo? Što smo dobili kritizirajući druge umjesto da se posvetimo sebi?

Svatko za sebe to zna najbolje.

Ispravljajte svoje puteve. Tražite svoja mora. Dobijajte svoje bitke. Naposljetku – krtizirajte sebe kada mislite da je to potrebno. Nakon nekog vremena shvatit ćete da vam ne preostaje ni minuta vremena u danu da biste svojim mišljenjem ispravljali i spašavali druge.

A ako ipak imate neodoljivu potrebu i želju biti društveno aktivni i dio zdrave kritične mase, za to postoji vrijeme i mjesto koje sasvim sigurno nije vaša fotelja i Facebook profil.

Jana Krišković Baždarić, 33etc.blog