Zašto je u životu često tako teško izaći iz neke priče i patnje koja nam evidentno više ne služi? Zašto nam nije lako izaći iz bilo čega što nam u životu nije lako, a iz čega bismo izaći željeli? Jesmo li se ikada iskreno ovo pitanje zapitali: Jesmo li se možda u vlastitu ulogu žrtve putem zaljubili?
Teško je iz uloge žrtve izaći jer se u jednom trenutku dogodi…Da smo se putem u tu neku priču i u tu ulogu žrtve zaljubili…Koliko god nam to bilo teško čuti, prihvatiti, priznati i (u)vidjeti.
Zašto i kako? Kako je i zašto moguće da smo se, figurativno rečeno, slijepo zaljubili u priču koja nam više ne služi, koja nam teret i patnju donosi, zbog koje nije dobro ni drugima oko nas, a ni nama samima?
Život je simulacija, igrica, predstava…
Mi smo duhovna bića u tijelu, našem vozilu i odijelu u ovoj realnosti, u ovome životu.
Došli smo po razna iskustva.
Došli smo se sjetiti…Da razne uloge igramo na ovoj pozornici, u ovoj igrici, u ovoj predstavi.
Došli smo se probuditi i spoznati da je i patnja također dio velikog plana, velikog buđenja…Sve je to u široj slici dio procesa dolaska do životnog smisla.
Ovaj dominantni život kojeg smo najviše svjesni i za kojeg smo se vezali kao da jedini, tek je jedan od brojnih života duše…Nije ni prvi, a ni zadnji. Kad fizičkom tijelu dođe kraj, za dušu je to novi početak.
Pa opet… To ne znači da ovaj život trebamo zdravo za gotovo uzimati. To ne znači da duhovno buđenje i iscjeljivanje trebamo za neki tamo drugi život ostavljati.
Razne priče pričamo i uloge na ovoj pozornici igramo, a uloga žrtve jedna je od popularnijih.
Ponekad se toliko s njom stopimo i identificiramo da ni ne znamo da je uopće igramo.
Tada se možda pitamo i zašto bismo se uopće iscjeljivali, dodatno patili i kroz strahove, traume, rane i mrakove prolazili.
Radije bismo često da nam nešto ostane teško…
Nego da uvidimo programe koje imamo i te uloge koju igramo.
Radije bismo sebe pustili da i dalje patimo, nego da se probudimo i spoznamo: Da je patnja okidač za buđenje.
Koliko god da nam je teško, patnja na razini duše može biti blagoslov i dar: Došla nas je probuditi i osloboditi.
Jer naša uloga i priča koju smo oko patnje izgradili, a ne patnja sama po sebi, zapravo je ono što nas u zatvoru drži.
Možda se pitamo čemu iscjeljivanje i kopanje po sebi kad možemo neki tretman za tijelo i lice, nove cipele, neki novi party, reatreat ili neko novo putovanje (da bismo od sebe pobjegli) jednostavno platiti i malo se od svega odmaknuti…
Sve to mogu lako postati naši bjegovi od sebe samih na ovoj zemaljskoj pozornici, na ovom putovanju koje život se zove…
A na putovanju u koferu uvijek nosimo sebe. Od sebe nikada nigdje nećemo moći pobjeći.
I onda će nam se, s vremena na vrijeme, stare rane po putu iznova otvarati…Jer svaka se lekcija ponavlja dok je učenik konačno ne usvoji.
Naše će nam tijelo kad tad pokazati da je bilo dosta ako je bilo dosta…
Kad tad će nam poručiti, a najčešće putem boli, da ipak možda nismo tako stabilni koliko smo umislili. Da ipak ima prostora za rad na sebi. Za ovaj život u svoje ruke uzeti.
Pa se onda često upitamo: Kako tako odjednom preko noći ovako?
U raznim ulogama na ovoj pozornici preživljavamo…
I sve je to ok. Sve je to u redu i dio života, ljudskog iskustva, putovanja, procesa i velikoga plana.
Ali… Potrebno je u jednom trenutku i znati stati. Potrebno je odlučiti iz priče i uloge žrtve i preživljavanja u životu jednom i izaći. I novu stranicu na ovom putovanju okrenuti.
Kako i zašto je moguće da želimo biti dobro, da ne želimo više zbog nečega tako patiti…
Kako je moguće da ne želimo u nekom strahu ili u boli više živjeti…
Kako je moguće da tu neku patnju želimo zaustaviti…
Želimo iz priče izaći, a istovremeno u toj priči i ulozi i dalje biramo ostati?
Jer smo se u mrežu zapetljali. Duboko smo se u nju posadili i zakopali.
Jer smo se putem za svoju priču, ulogu i mrežu zaljubili i zavezali.
S njom smo se poistovjetili.
Toliko smo se na nju naviknuli…
Ona je ono što nam je poznato…I zato to i dalje biramo.
Zato istu priču prepričavamo…Zato se još više u tu mrežu zapetljavamo…
Ponovno i ponovno…
Iz priče, iz uloge žrtve, iz te mreže i zamke često uopće izaći ne želimo…Dok pričamo priču o slobodi koju priželjkujemo.
Zašto i kako je to tako?
Jesmo li ikada na to pogledali iz ove perspektive: Ako ostanemo bez te tužne i teške priče i uloge žrtve, jedan dio nas, nešto što živi u našem egu i u našem umu, se tada pita:
Tko sam ako se od ove uloge koju igram odljubim?
Tko sam ako se iz ove mreže otpetljam?
Tko sam ja uopće kad iz ove priče izađem?
Tko sam kad nisam ova uloga više?
Tko sam kad nisam ovo što već predugo jesam?
Ako ovo više nemam, ako nema ove priče, ove uloge, ove boli i patnje…Što mi onda drugo (pre)ostaje?
Predugo ponekad živimo u toj nekoj priči i ulozi…Ponekad predugo to nešto jesmo…
I zapravo ne znamo više tko smo uopće ako to više nismo.
I zato ne pričamo novu priču.
Zato je lakše ostati u ulozi.
Zato nam se, negdje duboko u podsvijesti, iz te priče, koliko god da nam je teško… Zapravo ni ne izlazi.
Matea Erceg
Pišući o onome što živi i raste u prirodi, Matea istovremeno piše o onome što živi i raste u čovjeku i čovjekovoj pravoj prirodi. Iako je pisac u duši i u poslu, kroz svoje tekstove šalje poruku: Da svi odgovori koje tražimo nisu u knjigama, predavanjima, putovanjima ili bilo gdje izvan ili dalje od nas. To mogu biti super alati po putu, ali po odgovore na pitanja koja imamo ne trebamo ići dalje od sebe. Jer svi su odgovori cijelo vrijeme tako blizu: Unutar nas, s nama, u nama…
https://www.facebook.com/share/1KnCNFwatx/
https://www.instagram.com/mateaerceg?utm_source=qr&igsh=MjJ2Ymt1a3d0ZWdq
