I evo tu je, brže neko ikad… Kraj godine… Kao i uvijek prišunja se taj kraj prosinca i sve mi se čini da kako godine prolaze sve brže i brže dođe, a da sve više splašnjava ta prednovogodišnja euforija.

atma.hr – 78




Generalno ljudi se dijele na one koji obožavaju tu euforiju i na one koji je preziru, ali taj fenomen je toliko komercijaliziran da ga, htjeli ili ne htjeli, ne možete ignorirati.

Na televiziji gledam prilog u kome ispituju javno mnijenje i pokušavaju dati odgovor zašto sve veći broj ljudi ne proslavlja tu najluđu noć kao nekad i na moment sam se i ja to isto zapitala…

Spadam u ove koji preziru tu novogodišnju euforiju i većinu tih najluđih noći sam dočekala u svom toplom krevetu i pamtim roditelje koji su zbog toga znali biti u šoku, pa onda eto da ih smirim dođem kući na novogodišnji obiteljski ručak, bar.

A onda po starom običaju, kako to ide kad su praznici i obiteljska okupljanja, nakon obilnog ručka prevrće se po starim albumima, prepričavaju se događaji i uspomene roditelja u periodu kad mi djeca nismo bili ni planirani. I listajući tako njihove albume shvaćam da imaju slike s dočeka svih Novih Godina, koliko god su dugo u braku, s uredno napisanim datumom iza. Ali datum je i manje bitan, jer čim vide sliku kreće priča i nejasno mi je kako se sjećaju apsolutno svih detalja. Od toga koja je to točno godina bila, imena i prezimena i povijesti ljudi s kojima su slavili, karakteristike svakog pojedinca po kojima je bio zapamćen ili dobio nadimak, bend koji je svirao i pjesmu koja je bila hit te večeri. Upijam te priče i pokušavam shvatiti št se promijenilo u tom samom doživljaju tog famoznog dočeka.

I onda mi nekako sine da je i to, kao i većina osnovnih društvenih segmenata u ovom 21. stoljeću, otišlo do vraga baš zato što je sve postalo komercijalizirano.

atma.hr – 39

Pokušavam napraviti razliku tih slika nekad i ovog svega sada. Moda je naravno drugačija, kvalitet slika je drugačiji, trpeza je drugačija, ali ono što je najveća razlika jesu lica tih ljudi na slikama. Pravim analizu… Nebitno da li su slike s dočeka sa društvom, obitelji, partnerom ili radnim kolektivom, na licima tih ljudi, pa i mojih roditelja i njihovog društva vidi se istinska neka radost, ushićenje, euforija i bez obzira što su to minimalni pokreti tijela, ali i po njima se vidi da svima na toj slici prija to društvo u kome su, da su sretni što su baš ti ljudi kraj njih u tom momentu koji je njima čini se zaista bio bitan… To je toliko očigledno, a opet nitko od njih nije „pozirao“ da tako izgleda.

Na slikama dočeka u kućnoj atmosferi sve je nekako obično, prava riječ, obično, nisu usklađene dekoracije i boje salveta s odjećom, postavljena trpeza ne izgleda kao iz časopisa. Na stolovima su ovalne plate s domaćim proizvodima – jasno je to čak i sa slike iako je kvalitet slike loš, domaći kolači i alkoholna pića u običnim bocama. Na moje pitanje jesu otvarali šampanjac, smiju se kao da sam rekla ne znam kakvu glupost. A onda naredna slika s dočeka iz nekog ekskluzivnog hotela, malo profesionalnija dekoracija i svečanija garderoba, ali opet isti utisak, utisak pravog veselja. Pitam mamu kako nema neku sliku sama s tom posebno odabranom svečanom garderobom, kojoj ja danas umirem od smijeha, a ona nakon par sekundi zamišljenog pogleda mi odgovara da pitam gluposti, pa zaboga nitko se tada nije slikao sam. I svi na tim slikama vidi se da nekako plešu, vesele se, čak i ako su uslikani kako sjede…

A onda mi u momentu prolete sve one slike na društvenim mrežama, dan poslije dočeka, istog karaktera, napomenut ću većina, čast izuzecima koji su postali endemske ribice, meni najdraže životinjice. Slike vrhunske rezolucije, slikane ovim prepametnim telefonima koji imaju i moment „uljepšavanja“. Kao da nije dovoljno to što žene izgledaju presavršeno, s markiranom garderobom i tagiranim buticima, profesionalnom šminkom i pozama kojima bi pozavidjele i manekenke. Ali im je svima zajedničko gluma-  gluma savršenog selfija, gluma veselja s društvom koje više povezuje interesna sfera, nego ona prijateljska i koje se često sastane zbog broja i rezervacije ili popusta političke partije u kojoj su.

atma.hr – 39

Jedan dio muške populacije poprilično parira tome, ako ne čak i preuzima dominaciju, sa savršeno počupanim obrvama i izdepiliranim prsima koja vire iz otkopčane preuske košulje s dezenom kojeg bi njihovog djedu sigurno bilo sramota, a opet ima i ovih drugih kojima po smorenom pogledu vidiš koliko puta je „opalio“ aparat to večer, ali to je normalno. I ne bi to bilo čudno da su to mladi, mladost ludost, kažu, nego su to „zreli“ ljudi, mame i tate, neki čak bake i djedovi, a koji opet čini se daju sve od sebe da ne izgledaju tako.

Napravila su se kao dva tabora, jedan kojem je to kao najvažnij dan, koji pričaju danima prije što će obući, gdje će otići, a drugi je tabor ovaj koji se grozi tog prvog, baš te površnosti, pa baš zbog toga kontrira i negira slavlje.

Prva sam mrzila to večer jer se nešto forsira, nešto se kao mora, nešto se očekuje. Nisam namćor koji ne voli druženja i proslave, ali tek sad vidim da nije to do proslave nego baš zbog toga što se izgubio taj moment ljudske bliskosti i radosti, zato sam birala ili da ga prespavam ili da eto to bude pidžama party, što bi rekla ona stara –skromno i u krugu obitelji.

Opadanju euforije tom famoznom dočeku, doprinijelo je više faktora, prvenstveno ekonomski, jer većina ljudi spajaju kraj s krajem i neizvjesna je ta naredna godina, pa i ne znaju što bi baš euforično slavili. Ali baš kako se s vremenom gubilo to istinsko slavlje, euforija, povod za okupljanje, „dolazak zapada“- povlačenje, tako je u isto vrijeme nekako, kao kvasac na toplom, počela rasti ta potreba lažiranja tog nekadašnjeg veselja i euforije, ali s dozom „površnosti“ koja se tako lako čita između redova.

atma.hr – 78




Ustvari taj doček je nekako većini postao sredstvo dokazivanja nekog stila života, a što je po meni nekako paradoks jer nema veze sa realnošću – ni ovom generalnom, a u većini slučajeva ni s realnošću njihovih osobnih života.

I odgovor na pitanje teksta, koji se nameće i koji je jasan kao dan je da se Nova Godina ne slavi kao prije, jer smo se mi u ovim nekim novim godinama i vremenima, kao ljudi, izgubili.

I zato neki zaista slave od srca, što se odmah primijeti, neki jer se eto slavi, a puno njih to obilježava tamo gdje zasigurno ima najviše „duše“, a to je skromno (iako uvijek su pune trpeze, bar to se mora uvijek ispoštovati) i u krugu obitelji.

Bilo koju opciju da izaberete za tu najluđu noć, želim vam sretnu i plodonosnu Novu Godinu, ja sam izabrala da joj vrata otvorim i da je dočekam skromno i u krugu obitelji, a vama gdje god je „čekali“, želim dobar provod i da se u tom momentu istinski i bar na nekoliko sati osjetite slobodno duhom, voljeno, blagoslovljeno i zahvalno za sve što imate.

Autor: Maja Despot Šošić

POVEZANI TEKSTOVI

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.