Jedan je od najvećih problema u društvenom životu, na radnome mjestu i slično, je taj što ljudi misle da trebaju raditi i govoriti ono što ih drži podalje od nevolja te misle da moraju paziti vlastita leđa. Netko im uvijek zavidi. Plašeći se da bi ih neki kolega mogao nadmašiti, defenzivno štite svoj položaj.

Koliko nas je izgubilo posao samo zato što su nas kolege sabotirali? Pravo nenasilje znači odsutnost zavisti. Biti zavidan je nasilje najvišeg stupnja. Zavist znači željeti propast druge osobe. I ne samo da nas uznemiravaju nečija postignuća, već želimo da se okonča samo njihovo postojanje.

Nitko ne zavidi neuspješnima niti onima koji postignu neznatan uspjeh. Zavidimo onima koji se ističu na neki način. Na tuđa postignuća gledamo kao na nešto što bi trebalo pripadati nama. U vlastitom životu možete vidjeti da jako zavidite nekim ljudima… ne želite ih vidjeti, čuti o njima ili biti u blizini onih koji govore o njima. Što je zavist jača, to više želimo njihovu propast.

S duhovne perspektive, zavist je razlog našeg postojanja u materijalnom svijetu i u konačnici smo zavidni na Boga. Zašto je On prepun obilja, ljepote, znanja, slave itd. – zašto nisam ja? Istinski probuđena osoba shvaća da svo obilje dolazi od Boga te da neka od njih u ovom životu samo u određenoj mjeri posuđujemo. Takva se osoba raduje kad netko drugi postiže određeni uspjeh, pogotovo ako govorimo o uspjehu na Duhovnom Putu. Biti zavidan što netko drugi ‘brže napreduje’ također je pokazatelj duhovne nezrelosti i potrebno je to prepoznati kako bismo mogli istinski napredovati u procesu buđenja naše uspavane duhovne svjesnosti.