Foto: youtube/ Jutarnji Program TV HAPPY

“Živimo u kulturi sebičluka, a životne tragedije nas onda svedu na našu suštinu, htjeli mi to ili ne – postanemo ono što zaista jesmo. Razbolio sam se i primijetio da su me nakon 7 dana ljudi prestali zvati, jer su ranije svi uglavnom nešto očekivali od mene. Mali je broj onih koji će vas pozvati da pitaju kako ste i treba li vam nešto.”

OGLAS 78 300×600 centriran




Znanja kojima se suvremena medicina vodi sužavaju manevarski prostor, jer nijedna bolest se ne može izliječiti samo jednim pristupom, kaže prof. dr Branimir Nestorović, pedijatar, pneumolog i alergolog.

Pravu radost osjećamo samo kada potpuno sudjelujemo u životu, kada smo kokreatori bez očekivanja dostignuća. Energija uložena u aktivno življenje uvijek je izdašna i nagrađuje, jer tek kada slijedimo svoje strasti, kada pratimo ritam vlastitog srca, bivamo istinski darovani osjećajem da znamo tko smo i gdje pripadamo.

Ne moramo graditi vječne građevine ili pisati besmrtne poeme da bismo ostali upamćeni, ali trebamo živjeti autentično, uz vlastiti soundtrack koji prati predstavu.

Rijetko u životu sretnete nekoga čija se glazba izdaleka čuje. Da osjetite bubnjanje i prije nego što vidite čovjeka. Kada imate sreće i upoznate nekog takvog, stanete skromno posramljeni pred strašću s kojom se živi život.

Jedan od tih koji od života stvaraju umjetnost je prof. dr Branimir Nestorović, pedijatar, pneumolog i alergolog. Stavke njegove biografije zvuče značajno i zadivljujuće, ali one same po sebi ne bi značile ništa da iza njih ne stoji njegova snažna i radosna osobnost.

39

Rođen je u beogradskom rodilištu, ali je živio u Obrenovcu, gdje je završio i Gimnaziju, prirodno-matematički smjer, nakon koje je upisao Medicinski fakultet u Beogradu.

Na Dječjoj klinici je specijalizirao pedijatriju, a nakon toga i pulmologiju. Danas je redovan profesor na katedri za pedijatriju i načelnik odjeljenja pulmologije i alergologije na Univerzitetskoj dječjoj klinici Medicinskog fakulteta u Beogradu.

Njegovo lice ćete vidjeti na televiziji kada se priča o alergijama, ili o kombiniranju različitih metoda liječenja, jer je čvrstog uvjerenja da rijetko kad samo jedna metoda može dati rezultate. Zato će svoje pacijente uputiti i na homeopatiju i na fitoterapiju, i svima njima će, bez izuzetka, dati nadu.

Kako kaže dr Nestorović, život u malom mjestu, Obrenovcu, koji se nalazi pored Beograda imao je prednosti. Bio je više u kontaktu sa prirodom, upućeniji na susjede i povezivanje u maloj zajednici, a opet sve vrijeme u mogućnosti koristiti prednosti velikog grada koji je blizu.

Bio je nemirno dijete koje je skoro po svim kriterijima ispunjavalo ono što se danas zove poremećaj pažnje i hiperaktivnost (ADHD), stalno u jurcanju, dječačkom ispoljavanju agresije kroz igre osvajanja teritorija i preispitivanju tuđih granica. Veliku ulogu u njegovom odgoju i odrastanju imale su majka i baka, snažne i slobodoumne žene zbog kojih je, kako u šali kaže, “postao edipovac”.

Porijeklo te snažne energije kojom dr Nestorović kreira život postaje jasno kada čujete priču o njegovoj baki koja je iz Like u Obrenovac došla sa zavežljajem na leđima, da bi pred Drugi svjetski rat, uz nevjerojatnu volju i upornost, stvorila pravi mali poslovni imperij. Ista ta upornost i odlučnost pa i spremnost na žrtvu vodile su je kroz rat kada je trebalo očuvati obitelj i spašavati živote.

Ne čudi što je cijela obitelj oslobođenje dočekala osiromašena, ali netaknuta. Uloga mater familias tu se ne završava, do kraja života ona čvrsto drži kormilo u svojim rukama pa čak nalazi i odgovarajućeg udvarača za kćer. Otac dr Nestorovića bio je trgovac i partijski sekretar, kojem Partija nikada nije oprostila ženidbu s lijepom kćeri zanatlije.

77





Disciplina gradi karakter

Iako su ga oduvijek više zanimale društvene znanosti, posebno psihologija, upisao je prirodno-matematički smjer u Obrenovačkoj gimnaziji, gdje je i pored ogromne strasti prema glazbi i sportu bio najbolji đak. Vojnički sistem koji je gimnazija nametnula svojim đacima ispostavio se kao plodonosan jer su iz tog perioda izašle mnoge uspješne generacije:

“Mnoge stvari koje ti u mladosti smetaju,disciplina koja se nameće ili odluke za koje misliš da te ograničavaju na kraju se ispostave kao dobre jer formiraju čvršći karakter,” kaže dr Nestorović.

U gimnaziji se bavio sportom i uvijek je zamišljao da će mu životni poziv biti glazba ili psihologija, ali kormilo u odlučivanju o daljem školovanju preuzeo je njegov stariji brat: u Branimirovom odsustvu predao je dokumenta za upis na Medicinski fakultet i tako je naš sugovornik, krenuo putem koji se izgleda morao dogoditi.

Kako napominje, medicina mu je oduzela glazbu i sport, to su žrtve koje je morao podnijeti tijekom školovanja.

Radoznalost i spremnost da se angažira nisu ga napustile ni tijekom studija, te ga pitam kako je uspijevao pomiriti interes iz tzv. graničnih područja i službenu školsku medicinu: “Jako teško, jer je naš fakultet reproduktivan po karakteru. Nema razvoja mišljenja, ni inicijative. Medicina je umjetnost, ili bi to trebala biti. Tu se najveći broj odluka treba donositi intuitivno, a ne po svjetskim preporukama.

OGLAS 78 300×600 centriran




Postoje bolesti koje se mogu liječiti po nekim standardima, ali gomila oboljenja liječi se sasvim instinktivno. Ako promatraš život, vidiš da je on fantastična interakcija različitih pravaca, škola, mišljenja i utjecaja. Međutim, službena medicina tu interakciju koja rađa intuitivno liječenje jednostavno ne može prihvatiti.”

Tijekom studiranja je, kaže, bilo dosta profesora koji su imali snažan pozitivan i formativan utjecaj na njega, a jedan od njih je bio i profesor Mrkulja. On mu je povjeravao ozbiljne eksperimente na katedri za biokemiju i tako ga poticao da razmišlja i preuzima inicijativu. Ogromna odgovornost koju mu je profesor prepuštao uz riječi “Siguran sam da ćeš ti to odlično uraditi” bila mu je snažan poticaj da povjerenje i opravda.

“Srećom, imao sam fantastičnu garnituru profesora koji su me dosta naučili. Mislim da je velika greška što se danas ne potiče poznavanje opće medicine, jer to kruni kreativnost. Medicina je postala kombinat i to kreće već od školovanja. Ne može novac biti glavni regulator, to obesmišljava koncept liječenja ljudi. Neke stvari jednostavno ne mogu biti tržišno orijentirane. Moraju se stvoriti uvjeti za sistemsko obrazovanje,” objašnjava dr Nestorović.

Okružen snažnim, brzim i energičnim ljudima, ni on nije mogao sazrjeti drugačije: “Dosta sam svjestan svojih mana, znam da sam težak i pokušavam ljudima oko sebe olakšati. Zbog svoje energije i prirode imao sam problema jer sam stalno ulazio u sukobe, ali bilo mi je i još uvijek mi je nemoguće da ne ukažem na glupost i besmislenost jer te mane nisu bezazlene.”

39

I u izboru specijalizacije kod dr Nestorovića brat je imao ključnu ulogu, te pedijatrija postaje glavni izbor: “Kada sam došao na pedijatriju, prvih sedam dana stalno me boljela glava jer se ovdje bez prestanka plače, uvijek je neko komešanje i buka. Mislio sam da to neću moći izdržati. Međutim, sada ne mogu raditi s odraslima.

Djeca ne glume, ne pokušavaju ostvariti korist i imaju razvijenu empatiju. S njima je divno raditi, ona su otvorena i kod njih se može primijeniti empatijski pristup. Zatim, djeca vrlo ozbiljno shvaćaju svoje liječenje: znaju dijagnozu i koju terapiju uzimaju. Često ih podcjenjujemo, a zaista ne bi trebali to činiti.”

Različiti interesi vodili su ga do fantastičnih uvida koji su utjecali na to da je on danas liječnik kakav jest: okrenut čovjeku kao cjelini, a ne zbiru odvojenih dijelova.

Rano se zainteresirao i za znanstvenu parapsihologiju: “Bio sam toliko zaljubljen u jednu djevojku koja se bavila parapsihologijom da mi ni duhovi nisu smetali, a s tim područjem bliže sam se upoznao na prvoj katedri za parapsihologiju u Europi, na Medicinskom fakultetu u Freiburgu u Njemačkoj”.

O potrebi da sagleda širu sliku kaže: “Skloni smo opažati čulima, a naša čula dosta toga ne vide. Mi opažamo samo mali dio realnosti i to prihvaćamo kao datost, dok se zapravo oko nas odvija bezbroj procesa koji nam promiču, ali značajno utječu. Fizičari se i dan-danas spore oko toga postojimo li mi zaista ili smo nečija ideja.”

77





Iskustvo koje resetira čovjeka

U svijet dr Nestorovića, u kojem je sve moguće i ništa se ne isključuje, ulazi i interes za psihoneuroimunologiju, homeopatiju, fitoterapiju i brojna područja ljudskog saznanja koja kada se pravilno kombiniraju vraćaju čovjeka u stanje prirodne harmonije – zdravlje.

Bez obzira na mišljenje drugih, dr Nestorović uporno glinu života oblikuje po vlastitoj viziji i ideji, materijalizira svoja instinktivna prepoznavanja i njeguje misao da stvari nisu ni dobre ni loše, već onakve kako ih iskoristimo.

Konstrukcija ili devastacija pitanje je osobnog izbora koje mora proizlaziti iz zaokruženog integriteta, a koju kakvoću će stvari poprimiti, to ovisi o kvaliteti koja im da naša duša.

Kada vam je mišljenje drugih ljudi prestalo biti važno?

“Prije nekih 15 godina imao sam zdravstveni problem i to iskustvo me potpuno resetiralo. Do tog trenutka bio sam bezbrižno uklopljen u sistem koji je sjajna opsjena jer nas rasterećuje obaveze da mislimo o sebi. Moj posao mi je okupirao cijeli dan, stjecao sam ugled i status, prihvaćao ponude koje su mi omogućavale napredovanje. Puštao sam da me ljudi i okolnosti vode. A onda te život baci na početak.

Razbolio sam se i primijetio da su me nakon sedam dana ljudi prestali zvati, jer su ranije svi uglavnom nešto očekivali od mene. Mali je broj onih koji će vas pozvati da pitaju kako ste i treba li vam nešto.

Prioriteti se u tim situacijama potpuno promjene. Prestaješ se vezivati za vanjske oznake uspjeha i statusa. Svaka ustaljenost u životnom kolosijeku udobna je jer ne zahtjeva hrabrost. Ljudima se čini da su sigurni u svojoj rutini i ne vole promjene. Cijeli život je zapravo borba protiv smrti: prvo se borimo ne misleći na nju, kasnije je pokušavamo prevariti.

Od tog resetiranja uveo sam dva pravila: ne provodim vrijeme s ljudima koji mi ne odgovaraju, tzv. energetskim vampirima, i ne jurim za ničim. Otkada sam prestao juriti, sve je jednostavno došlo. Djeluje kao da nemam nikakve strahove, ali nije sasvim tako, samo imam osjećaj da nije moj trenutak. Čini mi se kao da imam nekoga tko me štiti dok slušam svoju intuiciju. Također, rano sam naučio da nisam svemoćan gospodar medicinskog univerzuma, da ja ne krojim tuđe sudbine. Nitko nema pravo da ikoga otpiše i uskrati mu nadu.”

OGLAS 78 300×600 centriran




Što su za vas bile velike životne lekcije?

“Nažalost, velike životne lekcije uvijek su tragedije, situacije u kojima nešto gubiš. Prvo je to bila smrt oca, hranitelja obitelji. Gubitak oca i financijske sigurnosti donio je, recimo, prvu lekciju mladom čovjeku, a to je da se broj onih koji vas vole znatno reducira s pogoršanjem financijske situacije.

Strašna je pouka da u ovom svijetu ljudi bez novca imaju malo prijatelja. Druga velika lekcija je smrt majke. To je na neki način označilo konačan raskid sa djetinjstvom – ostao sam bez nekoga tko me uvijek voli bezuvjetno i predano.

Gubitak majke za mnoge je izuzetno težak, jer jedino majka za svaki naš postupak može naći opravdanje.

Treća situacija je rođenje moje kćeri, koja je na ovaj svijet došla sa srčanom manom za koju nitko u tom trenutku nije znao koliko je ozbiljna. Rodila se u vrijeme najžešćih sankcija i prilike su bile poprilično beznadne: želiš izliječiti dijete, ali ne znaš kako i od čega. To je bio izuzetno stresan period, ali se, na sreću, sve završilo dobro.

Dodatan pritisak je nastao kada je ustanovljeno da sin ima jedan oblik autizma. Bilo je potrebno mnogo upornosti, rada i snage da se i tom izazovu pronađe sretan ishod. Sve te situacije zahtijevaju nov obrazac ponašanja, redefiniranje prioriteta.

39

Onog trenutka kada se nešto dogodi, čovjek se mora prilagoditi, adaptacija je neizbježna. Radeći dugo s pacijentima uočio sam nekoliko obrazaca ponašanja u sličnim situacijama. Mnogi pobjegnu, naročito muškarci koji ženama prepuste brigu o bolesnom djetetu uz konstantno nabacivanje krivnje.

Druga grupa su oni koji se patološki vezuju za djecu i zapostavljaju sve ostalo. Postaju potpuno slijepi za vanjski svijet.

Treća je, čini mi se, i najmanja, a to su ljudi koji racionalno prihvate situaciju. Prilagode se i nastoje izvući najbolje iz onoga što se događa. U svakom slučaju, reakcija mora postojati, ali svaka situacija ima i dobru, i lošu stranu.

Ono što se, na primjer, događalo u Obrenovcu za vrijeme poplava za mene je bilo značajno jer sam otkrio da postoje fantastični mladi ljudi. Bio sam sklon da kritiziram kćer i njeno društvo zato što po cijeli dan vise na facebooku, a u stvari sam shvatio kako oni i nemaju što drugo raditi. Nemaju se priliku pokazati, ali kada se stvore određene okolnosti, i više su nego sposobni da se organiziraju i djeluju.

Također, dragocjeno iskustvo iz ove skorašnje tragedije je to što sam upoznao svoje susjede. Živimo u kulturi sebičluka, a to jednostavno ukida komunikaciju među ljudima. Životne tragedije nas onda svedu na našu suštinu, htjeli mi to ili ne, postanemo ono što zaista jesmo.”

Dok sam bio mlađi, uspjeh je bio ono što se vidi: napredovanje, novac, automobili… Međutim, kada čovjek sve to dobije, shvati da tu ne leži zadovoljstvo. Najviše sam sklon prihvatiti definiciju Vladeta Jerotića da je duhovnost proces usavršavanja sebe. Svi mi imamo isti cilj: postati najbolji što možemo.

Uspjeh je da budeš pomiren sa sobom, da radiš ono što voliš i uživaš u tome i da imaš grupu ljudi koji te razumiju i s kojima možeš pričati o onome što voliš.

Vanjske manifestacije uspjeha su kratkotrajne, sklone eroziji i prazne, a potreba za njima je zapravo psihopatska. Akumulacija materijalnog pomalo ukazuje na želju osobe da je drugi mrze. Psihopatska je želja da posjeduješ stvari zbog kojih će ti drugi zavidjeti. To je i želja da se drugima pokaže da su manje vrijedni.

Taj nagon za profitom ekstreman je jer će, recimo, firma koja dobro posluje otpustiti 100-200 radnika radi još dvije ili tri milijarde dobiti. Razaraju se obitelji, životi i budućnost ljudi, što je potpuno neshvatljivo.

77





Kako se boriti protiv sistema koji nas stalno postrojava i ustrojava i borite li se vi ili ga transformirate?

Ja sam, zapravo, greška u sistemu. U suvremenoj medicini sistem od liječnika pravi robote, ne dozvoljava im vlastito mišljenje. Imao sam ozbiljne probleme i sukobe jer ne mogu prijeći preko nečega, kao na primjer tijekom epidemije gripe. Bio sam izričito protiv cijepljenja, imao sam ozbiljne razloge za to.

Sukob s ministrom je, naravno, bio neizbježan. Upada u oči i to da se kolege plaše istupiti, reći svoje mišljenje, ako ga uopće imaju. Nitko to ne želi. Svaka borba protiv sistema pomalo je borba s vjetrenjačama. Kvalitetno transformirati sistem je proces koji dugo traje i zahtjeva veliku upornost.

Ženski princip je princip normalnosti i obitelji

Jedno vrijeme sam bio dosta upućen na udruženje koje je okupljalo roditelje, djecu i liječnike i to je zaista interesantno iskustvo. Organizirana su druženja, izleti i sve je bilo potpuno nemedicinski, a pružilo je fantastičnu priliku da se roditelji povežu s liječnicima, da svi postavljaju pitanja bez bojazni.

Mi smo mali narod, narod zadruga i malih udruženja u kojima se može njegovati solidarnost. Danas svaki medij ili brend praktično odgaja svoju vlastitu vojsku potrošača, formira svoju ciljnu grupu, a jedan od načina da se to masovno otupljivanje izbjegne je upravo kultura malih, ali čvrstih zajednica.

OGLAS 78 300×600 centriran




Što je znanje i što je cilj znanja? I jesu li generacije koje podučavate spremne proširiti vidike ili prate sigurne sistemske staze?

Danas se puno uči, a malo zna. Kako je govorio jedan moj stari profesor: “Kako stari pjevaju, tako mladi cvrkuću.”

Mislim da medicina nije zbir činjenica. Njoj samo nedostaje koherentan pogled na čovjeka. Skoro nigdje ne postoji umjetnost komunikacije s pacijentima.

Liječnici pacijente uglavnom promatraju kao automobil dovezen na servis. A mladi gledaju starije i imitiraju ih. Ja se trudim da ih dovedem u situaciju da shvate kako sve nije baš onako kako je napisano. Njih to strašno zbunjuje u početku, jer tražim da razmišljaju, a ne da pričaju što su pročitali u knjizi. Mali postotak studenata se zainteresira i za druge metode liječenja.

Izgleda kao da se liječnici stide baviti nečim što nije klasična američka medicina. Plaše se vjerojatno svog neznanja koje opet proizlazi iz nespremnosti da se znanje prihvati, te ništa i ne znaju o principima po kojima funkcionira homeopatija ili fitoterapija.

Opet, za mene je nepojmljivo da se liječnik bez empatije bavi medicinom. On može biti dobar kirurg, ali tu nema pravog izlječenja. Strašno podcjenjujemo efekt samog procesa liječenja i onda sve pacijente oboljele od jedne bolesti trpamo na isti odjel. To za njih može biti traumatično, posebno ako prisustvuju isječcima vlastite budućnosti koje vide kod pacijenta u poodmaklijim fazama iste bolesti.

To potpuno može razoriti čovjeka, oduzeti mu želju za životom i motiv da se bori. Opet, znanja kojima se suvremena medicina vodi sužavaju manevarski prostor, jer ne vjerujem da se bilo koja bolest može izliječiti samo jednim pristupom. Smatram da je potrebno kombinirati metode i terapije i razgovor.

Ipak, treba znati da na planeti tri milijarde ljudi koristi homeopatiju, dvije milijarde akupunkturu, a da je najmanje onih koji se liječe klasičnom medicinom.

Na primjer, ja sam se za homeopatiju zainteresirao slučajno, mada sve krupne stvari u životu obično počnu tako, slučajno. Iskoristio sam priliku da posjetim tvornicu homeopatskih lijekova u Njemačkoj. Kada sam tamo otišao, nisam znao baš ništa o tome. Međutim, tamo sam upoznao gospođu koja je s takvom strašću pričala o homeopatiji da jednostavno nisam mogao ostati nezainteresiran.

Onda sam nastavio čitati, učiti i to znanje primjenjujem. To je isto jedna od stvari kojih se svi sistemi plaše: moćnih ideja, jer što su ideje infektivnije to su po sistem opasnije.

39

Žene su na vas imale snažan utjecaj, zašto mislite da je važno njegovati taj ženski princip?

Ženski princip je princip normalnosti i obitelji. Muškarci su pripadnici kulta ideja. Oni su zbog ideja spremni bombardirati gradove ili zidati mostove.

Žene ne funkcioniraju na taj način – one stvaraju vlastite krugove, odnose. U knjigama “Ženski mozak” i “Muški mozak”, na primjer, navodi se da je muški mozak kvalitativan: on ide po prioritetima i rješava stvari od najkrupnije do najsitnije. Za žene je sve istog reda važnosti, kažu da je to mozak bodova, a svaka pažnja, svaka gesta jedan je bod. Pri tome je potpuno nebitno koja je i kolika gesta. Bilo da se radi o kupovini stana ili poklonjenoj ruži – to je jedan bod.

Žene su superiorna bića jer su u suštini svega. Žene biraju za koga će se udati, a kažu da se udaju za uspješne muškarce ne toliko zbog sebe koliko da bi osigurale uspješne očeve za svoju djecu.

Na taj način stvaraju kontinuitet. Svojim ponašanjem one uvjetuju i ponašanje muškaraca, jer oni sve rade zbog žena, a to usput začine velikim idejama koje su u suštini besmislene. Muškarci koji u sebi nemaju taj ženski princip, nemaju nježnost i ne znaju zaplakati, zapravo su prilično opasni. Oni su spremni žrtvovati i sebe i druge.

77





Problem je što vlada suštinsko nerazumijevanje između muškaraca i žena: one misle da je važno kako izgledaju, a to je potpuno nebitno, jer mi cijeloga života tražimo svoju drugu polovicu, dušu koju ćemo prepoznati kao dio svoje, pri čemu je sasvim nebitno tijelo koje je nosi.

Dok čovjek radi, funkcionira, oko njega su ljudi koji ga cijene i možda vole, ali suštinski ovise o njemu. To nije prava emocija, niti mjerilo njegove veličine.

Zato se veličina čovjeka mjeri i brojem ljudi koji ga se sjećaju. Važno je koliki trag ostaviš na drugim ljudima. Kao što ja u sebi nosim ljude kojih davno nema, ali su mi mnogo značili jer su prepoznali kvalitetu u meni i pomogli mi, tako se trudim da i ja u drugima prepoznam kvalitetu i pomognem im. Nije beznačajno nastaviti živjeti u drugom čovjeku.

Marija Milačić – lovesensa

49 HEMP RUKSACI

RUKSACI OD EKO KONOPLJE

Kvalitetni, atraktivni i jedinstveni!

Izrazite svoj nesputani duh i ekološku svijest najkvalitetnijim HIMALAYAN 100% HEMP ruksakom, koji je baš kao i vi, nikada dosadan, nikada običan – stilski jedinstven!

Veliki izbor, obilje boja! Svaki Himalayan 100% Hemp ruksak je jedinstven, napravljen od eko konoplje, ručno rađen u Nepalu.

Konoplja je vrlo čvrsta, "diše" i upija vlagu s tijela, posjeduje antibakterijska svojstva koja nadilaze bilo koju prirodnu tkaninu. Neće uhvatiti plijesan niti zadržavati mirise! Lako se održava.

1 KOMENTAR

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.