“Da je batina dobra, ne bi IZAŠLA iz raja”: Ugledni dječji psihijatar o odgoju i kažnjavanju!

Ugledni dječji psihijatar prof. Svetomir Bojanin bavio se socijalnom psihijatrijom i psihoterapijom na Institutu za mentalno zdravlje.

Uveo je na Beogradski univerzitet Neuropsihologiju i reedukaciju psihomotorike, predmet koji je predavao i na Defektološkom fakultetu. Autor je knjiga Gordijev čvor mladosti, Pod drvetom saznanja dobra i zla, Škola kao bolest i Tajna škole.

U jednom intervjuu odgovarao je na pitanja i dao savjete svim roditeljima o odgajanju djece od najranijih dana, kao i kasnijim problemima u školi i odrastanju.

Koliko prenatalno doba određuje čovjekov daljnji život?

Prenatalno doba je vrlo značajno za naš život. Od trenutka začeća, budući tata i mama ispunjavaju fantaziju o svom djetetu, razmišljaju o djetetu u najljepšim pojmovima. To je takozvana “fantazmatična kolijevka”. Međutim, kad se to dijete rodi, postaje jedno stvarno dijete, tada se često događa da ono ne odgovara našoj fantazmatičnoj kolijevci. Onda ono poraste, a mi sve više volimo to što je u našem naručju i polako ta fantazmatična kolijevka usahne. Međutim, ne biva to uvijek.

Egocentrično nastrojeni ljudi su stalno nezadovoljni jer to dijete koje raste ne sliči na ono što bi oni htjeli. Problem fantazmatične kolijevke i realiteta je osnovni izvor konflikata između roditelja i djece. Govoriti o prenatalnom vremenu je zato vrlo važno jer mi, na temelju podataka o razvoju djeteta, trebamo razviti naša ponašanja, organizirati i život majke u odnosu na dijete. Važan je glas, vanjski svijet, svađe u kući, ljubav ukućana, maženje djeteta.

Dijete čim se rodi, prepoznaje glas majke. U ruralnim uvjetima, ranije su bili vrlo zanimljivi običaji, kao da su znali neuropsihologiju razvojnog doba. U jednom plemenu u Africi, pred trudnicom se ne smije svađati. Jer, kažu, kad se krene u svađu, “to uđe unutra i vadi oči djetetu”. Nisu znali neuropsihologiju, ali su znali da žena treba živjeti u lijepoj atmosferi u svojoj trudnoći.

Kakva treba biti priprema budućih roditelja?

U našem vremenu je sve postalo nekako umjetno i stalno se traže neki znanstveni modeli ponašanja, što je nemoguće. Znanstvenih modela ponašanja nema, ni znanstvenog odgoja nema. Za majku, roditelja općenito, važno je da zna nešto više o sebi i svojoj naravi. Kad su pitali Gadamera, poznatog njemačkog filozofa i pedagoga: Kako da odgajamo svoju djecu i mlađe generacije, on je rekao: Odgajajte prvo sebe. Onda će vam samo doći kako da odgajate vašu djecu, mlade generacije.

A kakvo obrazovanje da im damo? On odgovori: Obrazujte prvo sebe. Tu ćete naći odgovor kako da obrazujete svoju djecu. Dakle, problem je kako da razumijemo naše dijete. I kako da se razumijemo s našim suprugom, s okolinom u kojoj živimo. To je isti problem, samo su različite nijanse. To kako se razumjeti je put kako da majka radi na sebi.

Postoje razgovori. Razgovaramo da bismo nešto saznali, a ne da bismo nekome nametnuli svoju mudrost. Razgovaramo da bismo nešto čuli i da bismo napravili ravnotežu između naših horizonata i promatranja svijeta tog drugoga s kojim razgovaramo. Jer, razumijevanje je postalo iz ljubavi. Bez razumijevanja nema ljubavi. Dijete puno toga razumije kad mi njega razumijemo. Tu počinje njegov osjećaj ljubavi prema nama. Nije prirodno da se tata i mama prave prijatelji svojoj djeci.

Dijete ima potrebu da ima prijatelje, s njima se želi valjati po podu, igrati nogomet. Ima potrebu i da ima učiteljicu, koja ga uči stvarima, pojmovima, ponašanjima. A ima mamu i tatu koji ga vole neizmjerno, ali čija ljubav ima i određeni smisao. Dijete ima potrebu da ima autoritet. Ne autoritet remena i šamara, nego autoritet časnog i estetskog ponašanja. Biti prirodan znači: truditi se da se ponašaš što bliže sprezi odnosa časnog i estetskog.

Što znači estetsko ponašanje?

Znači da otac ne dođe kući pijan, da ne lupa po kući, da jede kao čovjek, a ne da jede halapljivo i da sve uprlja oko sebe. Naše estetske i etičke potrebe uobličavaju naše nagone. Kad smo gladni, uzdržimo se dok se stol postavi, dok se operu ruke i svi sjednemo kako bi jeli. Nijedna nagonska potreba ne smije se zadovoljavati kako se stigne, nego kako je mi našom slobodnom voljom uobličimo. Slobodna volja, estetski i etički principi s kojima smo se rodili, modeliraju naš nagonski svijet i naša ponašanja. Problem svjesnosti je, u stvari, problem našeg života.

Francuski filozof Bachelard kaže: Čovjek ne živi iz impulsa i moranja, nego živi iz slobode volje. Jedino čovjek živi iz slobode volje. To je svjesnost i usmjerenost ka nekom smislu u budućnosti što nas vuče i što modelira naša ponašanja. Naše ponašanje razbija to što nemamo razvijenu svjesnost i smisao što želimo u sebi postići. Vrijeme u kojem živimo je usmjereno da razbija svjesnost i smisao. Zbog toga je teško vrijeme u kojem živimo, sve je napadnuto protiv smisla naše svjesnosti, smisla obiteljskog života, smisla estetiziranja nagonskog. Gubi se taj časni smisao onog što radimo, a bez toga, časnog i smisla, mi smo neurotični i uplašeni.

Ima stavova da dijete ne treba hvaliti da se ne bi “razmazilo”. Jesu li djetetu ipak potrebne pohvale u građenju samopouzdanja?

Kada se neki čovjek moli Bogu, onda želi i da je u milosti Božjoj. I dijete želi biti u milosti Božjoj. Ono želi biti u milosti tate i mame. Naš osmjeh, naša ljubav, naša riječ, od nultog dana izvlače iz djeteta kao biološkog entiteta njegov ljudski i duhovni supstrat.

Bez tog osmijeha, bez grljenja i maženja – a to je za njega uvijek nagrada, bez riječi koje će pratiti to dijete, bez onog sad si bio pametan, dijete moje, bez toga nema izlaska čovjeka iz njegove biološke ljušture. Izaći iz biološke ljušture, odgađati svoje nagonske potrebe da bih mogao naučiti lekciju, da bih mogao biti bolji umjetnik, bolji znanstvenik, da bih mogao bolje orati njivu da više rodi, da bih ostvario smisao svog života – to je ono što nas čini ljudima.

Bez gratifikacije, bez nagrade i ljubavi toga nema. Uspjeh nas čini boljim, ljubav nas čini boljim, to nas tjera da napredujemo. A kritika je naš pad. Mnogo je važnije dijete pohvaliti kad napravi nešto dobro, nego izgrditi ga kad učini neko zlo. To zlo će usahnuti, uvenuti, ako za sve što je dobro radio, naiđe na pohvalu i na naše radovanje. Treba ga pohvaliti, ne kad pobijedi drugog u nečemu, već kad je pobijedio sebe, ako je danas bolji nego jučer.

Zašto se kod djece javljaju strahovi i kako se oni nadilaze?

To sve ovisi o ponašanju okoline i roditelja. Nijedan strah kod djeteta, nijednu grešku koju dijete napravi, ne treba dramatizirati. Jao, što si to učinio? Kako si takvu glupost pomislio? To se nikad ne govori djeci. Sve što se događa treba ispričati, raspričati, raspraviti, u nekom dijaloškom odnosu, bez prebacivanja, tako da se ne dramatiziraju situacije.

S djecom treba razgovarati kao s odraslima, na teme koje njih interesiraju. Strah će imati dijete kad vidi da i mama ima strah. Kad se mama unezvijeri što je on pao sa stolice. A ako ona kaže: Sad će to proći – pa ga poljubi, on će odmah prestati plakati. Po našoj fizionomiji on prepoznaje potrebu da bude uplašen.

Ima li opravdanja za batine kao odgojno sredstvo?

Batine u obitelji nikad nisu dobre. Mogu se sve stvari rješavati bez batina. Ali, mnogo je manji grijeh ako, u nekoj situaciji gnjeva, nekad i ošamarimo dijete, nego ako se prema njemu lažno ponašamo. Svaku lažnost dijete prepozna. Prepozna ako ga tučemo iz nekakvih naših strasti sadističkih, ako je to sadizam odraslog nad slabijim, kad je taj roditelj ispraznio svoj gnjev, mrzovolju, svoj tužan život. Prepozna i kad se pojavi očaj zbog njega pa smo ga ošamarili. Batine ne mogu nikoga odgojiti na dobro, niti se može naučiti batinama da netko nekoga voli.

Batine, šamar, uvijek su pad roditeljstva i odgoja. O svakom šamaru koji roditelj udari svom djetetu, može se napisati mali roman. Ne možemo šamarima i batinama odgajati dijete. Jer, ako se počne bojati bola, ono će se prestati bojati moralnog pada. A ako se ne boji moralnog pada nego bola, on će ići u moralni pad. Imamo dokaza tome: sva djeca koja kradu i koja su delikventi, mlaćena su zvjerski od svojih roditelja. Batina nije nikoga naučila da se okani poroka i da se okani nemorala, čak je i gurala u nemoralno ponašanje.

Kako tumačite stav da je “batina iz raja izašla”?

Da je batina bila valjana, ne bi ni izlazila iz raja.

Kakva je odgojna sprega škole i roditelja?

Kierkegaard je, sredinom 19. stoljeća, učio kako da mi podučavamo: moramo razumjeti kako onaj drugi razumije i što razumije i s te pozicije ga povesti ka onom što mislimo da treba razumjeti. To trebaju znati  učitelji u školi i roditelji u radu s djecom. Pitam se, kad dijete dođe iz škole i ima slabu ocjenu, uloži li tad roditelj napor da shvati zašto dijete to ne zna?

Za koju ruku da ga uhvatim na toj njegovoj točki gledišta, da s njim išetam na neku vedrinu, na neki prostor gdje on može razumjeti? Zašto bježi od škole? Komenski, tvorac sadašnjeg masovnog školstva u 17. stoljeću, kaže da škola ne smije davati djetetu ništa što dijete ne razumije ili ne voli. Pogrešan je stav da škola ne treba odgajati, nego samo davati informaciju. Odgaja i prostor gdje si ušao – je li taj prostor neuredan, je li čist, ima li tu knjiga, ili ima samo nogometa, ili nema ništa. I kad izađemo na ulicu – kako hodamo, kako smo obučeni.

Kakav odnos prema djetetu trebaju imati supružnici koji se razvode?

Razvod je uvijek raspadanje jedne cjeline za dijete. Vrlo je važno da roditelji, ako vole svoju djecu i ako se moraju razvesti, ne pričaju jedno o drugom ružno pred djetetom. Dijete mora znati da ga njegovi tata i mama vole i da su oni za njega najbolji na svetu. Nije mi mama bila dobar prijatelj i zato smo se razveli. Ali, tebe volim. Ne smije dijete posumnjati da ga njegov tata ne voli, da ne plaća alimentaciju.

Eto kako te tvoj tata voli! To se nikad ne kaže pred djetetom, ako ga volimo. Svatko od nas želi imati najboljeg tatu i najbolju mamu. To je osnovno pravilo razvoja. Tamo gdje tata i mama pakoste jedno drugom, znači da koriste dijete za svoje osobne potrebe i ovisnosti.

Razgovor vodila Ivana Radovanović

stil.kurir/bastabalkana