Carl Gustav Jung je već početkom 20. stoljeća upozoravao da suvremeni čovjek živi u iluziji da je iznad „praznovjerja“. Uvjeren je da je racionalan, učinkovit i oslobođen „nadnaravnih“ sila. Jung, međutim, jasno kaže: bogovi i demoni nisu nestali. Samo su promijenili imena i adresu – iz vanjske prirode preselili su se u ljudsku psihu.
Psihoanalitički pogled na demone, opsjednutost i nesvjesno
Tisućama godina ljudi su u raznim kulturama vjerovali u demone, zle duhove i opsjednuća. Smatralo se da čovjek može „pasti pod vlast“ nevidljivih sila koje ga gurnu u zlo, bolest ili ludilo. Zbog toga su nastajali rituali zaštite, egzorcizmi, šamanske prakse i religijski obredi kojima se nastojalo držati te sile pod kontrolom.
Tek relativno nedavno, u doba znanosti i tehnike, razvila se ideja da je sve to tek praznovjerje, a „demonska opsjednutost“ samo riječ iz mračnog Srednjeg vijeka.
Jung se s tim nije slagao. Za njega je demonsko i dalje prisutno, samo više ne govorimo tim rječnikom. On piše da smo i danas izloženi „neprijateljskim utjecajima“ i nasrtaju mračnih sila, ali ih nazivamo drugim imenima pa si umišljamo da smo napredniji od svojih predaka. Prema Jungu, to je samo prividna prednost.
Mistika sudjelovanja: kako je primitivni čovjek doživljavao svijet
Da bismo razumjeli zašto su naši preci demone doživljavali kao stvarne, a mi ih smještamo u područje bajki, Jung upućuje na ono što francuski filozof Lucien Lévy-Bruhl naziva „mistika sudjelovanja“. Riječ je o načinu doživljavanja u kojem ne postoji jasna granica između unutarnjeg i vanjskog svijeta.
Primitivni čovjek nije imao razvijen osjećaj razdvojenosti između „ja“ i okoline. Zbog visokog stupnja nesvjesnosti, živio je oslanjajući se na instinkt i intuiciju. Kada bi se nesvjesni sadržaji približili svijesti, njegov ego još nije bio dovoljno snažan da ih podnese i integrira. Umjesto toga, projicirao ih je na prirodu koja ga okružuje.
Tako su se unutarnji impulsi, strahovi, želje i mračne nagone „premještali“ u svijet oko njega. Rijeke, šume, planine, životinje, vatra, vjetar, grom – sve je postajalo živo, obdareno namjerom, voljom i značenjem. Biljke i životinje ponašale su se „kao ljudi“, a čovjek je osjećao da je istovremeno i dio životinjskog, biljnog i duhovnog svijeta. Prema Jungu, u takvom stanju svijesti subjekt i objekt nisu jasno odvojeni; nesvjesno se projicira u objekt, a pritom se vanjski svijet introjicira u psihu.
Mistika sudjelovanja stvara psihološku sliku univerzuma u kojem je sve prožeto duhovima, bogovima i nevidljivim silama. Nema „mrtve materije“: svaka pojava može biti izraz neke volje ili namjere.
Dobri i zli duhovi: projekcije psihe na prirodu
Jung polazi od toga da je ljudska psiha satkana od polariteta: dobro i zlo, svjetlo i tama, stvaralačko i razorno. Kada takva psiha projicira svoj unutarnji sadržaj na prirodu, ona prirodu oživljava silama koje odražavaju te suprotnosti.
Dobroćudni aspekti psihe stvaraju sliku zaštitničkih i prijateljskih sila: bogovi prirode, pomagači, dobri duhovi, anđeli, vile, nimfe. Mračni, destruktivni sadržaji, potisnuti nagoni i agresija projiciraju se kao zli duhovi, ljutiti bogovi, demoni i tamne sile koje žele nauditi čovjeku.
Za primitivni um, svijet je doživljen kao pozornica na kojoj se neprekidno odvija drama između dobrih i zlih sila. Jung piše da je nekada bilo prirodno živjeti u stvarnosti u kojoj je sve „odozgo“ obavijeno božanskom tajnom, a „odozdo“ ugroženo djelovanjem demona i grijeha. Danas nam je teško uopće zamisliti takav način doživljavanja svijeta.
Ipak, poanta za Junga nije u tome da se čovječanstvo „odmaknulo od bajki“, nego da se psiha kroz stoljeća bitno promijenila.
Razdvajanje subjekta i objekta: povlačenje projekcija
Kako je ljudska svijest sazrijevala, ego se razvijao, a samosvijest rasla, postepeno se stvarala sve čvršća granica između „unutra“ i „vani“. Čovjek je počeo razlikovati svoje misli, osjećaje i fantazije od vanjskih događaja. To je proces koji Jung opisuje kao razdvajanje subjekta i objekta.
Na početku, čovjek je djelovao pod snažnim nesvjesnim utjecajima, i nije imao jasnu predodžbu o tome što ga pokreće. Tek kasnije počinje razmišljati o vlastitim motivima, a tek na vrlo kasnoj točki razvoja javi se ideja da je on sam taj koji pokreće vlastite postupke. Međutim, upravo taj razvoj dovodi do povlačenja projekcija: više ne smještamo svoje unutarnje sadržaje u prirodu.
Kad prirodu više ne doživljavamo kao prostor u kojem prebivaju bogovi i demoni, ona u našoj svijesti gubi svoje duševno, mitsko i simboličko značenje. Tada je promatramo kao nešto „čisto“, svedeno na fizičke zakonitosti i na neutralan skup pojava i objekata. Ali sve ono što je čovjek prije projicirao u vanjski svijet tada se mora vratiti u psihu.
Drugim riječima, „gomila duhova“ koja je nekoć prebivala u rijekama, šumama, stijenama i zvijezdama sada se seli u unutarnji svijet čovjeka. Čak i kada se divimo depersonaliziranoj, „čistoj“ prirodi, mi, sviđalo nam se to ili ne, postajemo domaćini njezinim demonima.
Demoni kao nesvjesne psihičke sile
Za Junga, demoni nikada nisu stvarno nestali; promijenio se samo jezik kojim ih opisujemo. Stanja svijesti i nesvjesni procesi koji su nekada stvarali sliku demona, i dalje su aktivni. Danas ih nazivamo „kompleksi“, „neuroze“, „psihički poremećaji“, „destruktivni impulsi“, „autodestruktivni obrasci“ ili jednostavno – mračna strana psihe.
Jung naglašava da povlačenje projekcija ne uklanja opasnost, nego je pojačava. Dok su demoni bili smješteni u prirodu, ljudi su bili svjesni da postoje sile koje treba poštovati i s kojima se treba nositi. Zato su nastajali religijski, magijski i šamanski sustavi koji su služili kao obrana, kao način da se uspostavi odnos s tim moćnim energijama.
Kada su te iste energije proglašene praznovjerjem, a čovjek počeo vjerovati da je iznad njih, one su potisnute dublje u nesvjesno. Jung iznova naglašava da ono što je snažno potisnuto postaje opasnije. Potisnuto ne nestaje: dobiva više energije, traži put prema površini, traži kanal kroz koji će se izraziti.
Jung upozorava da, otkako demoni više „ne smiju“ prebivati u stijenama, vodama i šumama, pronalaze novo boravište u ljudima. U prirodnim fenomenima njihove mogućnosti djelovanja bile su ograničene – stijena će rijetko pasti na kuću, rijeka će tek povremeno poplaviti polja. No kada se iste sile nastane u čovjeku, one dobivaju najučinkovitiji alat: ljudsku inteligenciju, vještinu i volju. Čovjek u takvom stanju služi demonskom nesvjesnom, pojačavajući njegovu moć mnogo puta.
Moć i „kompleks boga“
Najjasnije se, prema Jungu, demonska opsjednutost vidi u ponašanju onih koji se nalaze na vrhu političke i društvene hijerarhije. Ljudi koji raspolažu velikom moći, a do nje su došli ne zahvaljujući unutarnjoj zrelosti nego spremnosti na manipulaciju, intrige i korupciju, izloženi su posebnoj psihološkoj opasnosti.
Jung taj fenomen naziva psihološkom inflacijom. To je stanje u kojem se osoba identificira s nečim većim od sebe: s državom, idejom, nacijom, religijom – i počinje se doživljavati kao svemoćna, gotovo božanska. On govori o „Božjoj svemogućnosti“ kao psihičkom kompleksu. Napuhani pojedinac gubi mjeru, vjeruje da je iznad drugih i iznad uobičajenih moralnih standarda.
Inflacija, piše Jung, dovodi do pretjerivanja, napuhanog stava, gubitka slobodne volje, sklonosti zabludama i fanatičnom „zanosu“ u dobru i u zlu. Budući da psihu shvaća kao samoregulirajući sustav, Jung naglašava da svaki jednostrani svjesni stav izaziva reakciju nesvjesnog. Kada svjesno ja previše naraste i počne se ponašati kao bog, nesvjesno odgovara suprotnom silom.
Taj „protuudar“ nesvjesnog kod osobe s kompleksom boga pojavljuje se kao aktivacija mračnih, destruktivnih psihičkih sadržaja. Sile tame, izopačenosti i uništenja mogu potpuno preplaviti osobu. Jung to opisuje kao oblik demonske opsjednutosti: čovjek više ne djeluje iz slobodne volje, nego kao instrument nečega što ne razumije i ne kontrolira.
On primjećuje da smo izgubili praznovjerni strah od „zlih duhova“ koji vrebaju u noći, ali nas zato užasavaju ljudi koji, vođeni svojim demonima, čine strašna djela. Činjenica da se takvi počinitelji doživljavaju kao „nadljudi“ ili „izabrani“ ne mijenja stvarnost – oni su, po Jungovu shvaćanju, opsjednuti.
Projekcija demona na druge ljude
Demonske sile nesvjesnog ne djeluju samo kroz pojedince na vlasti. Jung jasno kaže da ni mase nisu pošteđene. Svaki čovjek nosi u sebi potencijal za dobro i zlo, za stvaranje i razaranje. Kada mračni sadržaji počnu pritiskati prema površini, većina ljudi teško podnosi pomisao da takva tama živi u njima samima.
Umjesto da priznamo destruktivne impulse u sebi i naučimo preuzeti odgovornost za njih, mi ih, poput naših predaka, projiciramo. No razlika je u tome što ih više ne projiciramo na prirodu. Znanost nas je naučila da stijene, oluje i životinje nemaju ljudsku svijest i moralnu odgovornost. Zato sada demone „nalazimo“ u drugim ljudima.
Meta projekcija postaju susjedi, kolege, politički protivnici, pripadnici drugih naroda, kultura, religija ili etničkih skupina. Oni postaju platno na koje projiciramo vlastitu nesvjesnu tamu. U njima vidimo zlo koje odbijamo prepoznati u sebi.
Kada jednom „prepoznamo“ demona u drugome, lako se uvjeravamo da smo moralno dužni boriti se protiv njega. Uvjereni smo da činimo dobro, da čistimo svijet od zla, dok u stvarnosti postajemo oruđe nesvjesnih sila koje se hrane sukobom, mržnjom i razaranjem. Umjesto da smanjujemo količinu zla u svijetu, jačamo ga.
Jung upozorava da takvo projiciranje stvara iznimno opasne situacije. Uznemirujući unutarnji sadržaji pripisuju se navodnoj zloj volji izvan nas samih. Ona se, naravno, najlakše „pronalazi“ kod onih s druge strane granice, druge rase, druge religije ili druge političke opcije. To dovodi do kolektivnih zabluda, ratne propagande, revolucija i masovnih psihoza koje razaraju čitave narode.
Jesu li demoni stvarni?
Iz Jungove perspektive, pitanje „jesu li demoni stvarni?“ traži nijansiran odgovor. Ako pod demonima mislimo na bića s rogovima i vilama, koja se u potpunosti odvajaju od ljudske psihe, on bi vjerojatno rekao da je riječ o simboličkom jeziku kojim su naši preci opisivali unutarnje psihičke stvarnosti koje nisu mogli razumjeti.
No ako demona shvatimo kao sliku moćne nesvjesne sile koja može preuzeti kontrolu nad čovjekom, onda su demoni itekako realni. Oni žive u načinu na koji destruktivne ideje, fanatizam, mržnja i opsesije zavladaju pojedincem ili kolektivom. Pokazuju se u trenucima kada čovjek djeluje protiv vlastitog razuma i savjesti, kao da ga nešto „vuče“ u propast. Pojavljuju se u političkim projektima koji završavaju masovnim nasiljem, u ideologijama koje opravdavaju dehumanizaciju drugih, u opsesivnim porivima koji uništavaju pojedinačni život.
Jung nas poziva da prestanemo živjeti u iluziji da smo iznad demonskog. Dok god poričemo vlastitu sjenu, ona će tražiti načine da se izrazi – bilo kroz psihičke poremećaje, bilo kroz kolektivne krize, ratove i razaranja. Prihvatiti postojanje unutarnjih demona ne znači predati im se, nego priznati da nesvjesno postoji i da s njim treba uspostaviti odnos.
Demoni, u jungovskom smislu, nisu priča iz tuđih mitova. Oni su opis suvremene psihe koja je izgubila izravnu vezu s arhetipskim slikama, ali i dalje nosi iste energije.
Onog trenutka kada prestajemo projicirati i počinjemo prepoznavati vlastitu sjenu, prestajemo biti pasivni medij za nesvjesne snage.
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
