Sve u ovom životu je prolazno, pa tako i mi ljudi u svojoj materijalnoj dimenziji postojanja. Stoga su prolazna i sva naša ovozemaljska iskustva namijenjena rastu naše duše, koja je, za razliku od našeg tijela, vječna i besmrtna.
Kako sada to? Jer, ako je naša duša vječna (besmrtna), kako to da je sve ono što ju je oblikovalo i učinilo takvom prolazno (smrtno)? Na prvi pogled tu nema racionalne logike i razumnog objašnjenja. No, upravo u tome je stvar – naš racionalni um (koji je tek dio naše cjelokupne svijesti) ne može objasniti ono što je veće od njega samoga. On može objasniti tek ono što vidi sada i ovdje, tj. ovaj OVDJE život. No, on ne vidi život u njegovoj cjelokupnosti, a to su sva iskustva naše duše – i ovo OVDJE i ona koja su bila i ona koja će tek biti. Jer vrijeme nije linearno (kakvim ga vidi naš racionalni um), već je ono krug (života) u kojemu su (na razini duše) istovremeno sadržani i postoje svi naši životi – sadašnji, prošli i budući. Svi ti životi dio su ugovora naše duše.
I upravo zato što mi, točnije naš um kao najsvjesniji dio nas može dosegnuti samo onaj dio tog kruga koji predstavlja naš sadašnji život, svaku bol koju nam donose iskustva ulaženja u odnose i situacije s drugim ljudima doživljavamo kao malu smrt.
Zašto je tako? Naš najveći rast odvija se u susretima s onima koje na prvi pogled osjećamo toliko bliskima sebi da se pitamo kako je moguće da nas netko potpuno nam neznan vidi tako duboko kako ne možemo vidjeti ni sami sebe. Moguće je. I ne samo to, već jest tako. Ta druga osoba preko puta tebe… si sam ti. Jer sve ono što je izvan tebe… odraz je samoga tebe. I zato privlačimo i bivamo privučeni upravo onim ljudima koji dijele istu bol, koji imaju istu ranu i koji skrivaju iste strahove iza svojih obrambenih štitova i maski ega. Kada se takva dva svijeta susretnu, trenutno dolazi do prepoznavanja i stapanja, bljeskovitog i očaravajućeg. Jer konačno je došao netko tvoj. Jer konačno je došao netko tko te vidi – ne kao tijelo, već kao dušu.
Ali, kada shvatiš da taj drugi vidi, ne samo tvoju svijetlu stranu, već i tvoje najdublje strahove, boli i rane (a upravo takvi ljudi su najsjajniji detektori za njih jer i sami ih skrivaju unutar sebe), onaj prvotni bljesak očaranosti biva zamijenjen snažnim impulsom ega za bijegom. Bijegom od samoga sebe.
Neizdržljivost pred ogoljenosti vlastite tame prepoznate (osvijetljene) od strane drugoga postaje nepremostivi zid između dvoje ljudi koji, bježeći od onoga drugoga, zapravo bježe od samih sebe. Jer odbijaju suočiti se s vlastitom boli vjerujući da je vrijeme ono koje će je iscijeliti, a ne shvaćajući da im je upravo ta bol prilika za rast prema ugovoru duša.
No, „vrijeme ne liječi ništa, ono samo udaljava prošlost. Svjesnost je ta koja iscjeljuje jer donosi svjetlo tamo gdje je bio mrak.“ (Nepoznati autor)
„Iscjeljenje ne dolazi kroz protok vremena, već kroz prisutnost u sadašnjem trenutku. Kada postanemo svjesni svoje boli bez osuđivanja, transformacija počinje.“ (Eckart Tolle)
„Rana je mjesto kroz koje svjetlost ulazi u tebe. Ali, svjetlost ulazi samo ako si budan i svjestan te rane.“ (Rumi)
Kada bismo, umjesto podizanja zidova i bjegova od onoga koji nam je na trenutak osvijetlio našu tamu, mogli samima sebi reći: „Vidim ovu bol. Osjećam je. Dopuštam joj da bude tu dok mi ne pokaže koji je to dio mene kojemu je potrebno ozdravljenje…“
Kada bismo, umjesto podizanja obrambenih štitova i stavljanja još neprepoznatljivijih maski, mogli reći tom drugom: „Teško mi je jer dotaknuo/la si moje najranjivije dijelove, a ja ne znam kako da se nosim s time…“
Kada bismo, umjesto da napadamo ili se branimo, samo mogli stati i bez riječi biti u miru i tišini i dopustiti sebi i drugome da se tako slušamo i čujemo…
Kada bismo „samo“ (jer to je mnogo, ogromno za naš ego) mogli biti iskreni i hrabri da pred drugim čovjekom stojimo upravo takvi kakvi jesmo, koliko god bili ranjivi…
Svjesnost toga tko smo i hrabrost da, umjesto bijega (od drugoga, a zapravo od sebe samih), odaberemo biti oni koji smo u suštini svoga bića, počela bi, malo po malo, osvjetljavati naše najskrivenije strahove, boli i rane. Sve do trenutka u kojemu svoju svjetlost i tamu više ne bismo vidjeli razdvojenima, već spojenima u jedno – ljubav.
Martina Setnik
