Koliko puta ste zatekli sebe kako svu svoju životnu energiju prosipate na nekoga tko vam uzvraća samo mrvice hladne pažnje? Ta tiha, razdiruća tuga koju osjećamo kada okrenemo leđa vlastitom biću, nadajući se da će netko drugi prepoznati naš sjaj jedna je od najtežih ljudskih samotnosti.
Izbjegavajući suočavanje s tom unutarnjom prazninom, gradimo most od iluzija bježeći u opsesiju. No, ta grčevita opsjednutost emotivno nedostupnim i hladnim osobama rijetko kada ima veze sa stvarnom ljubavlju. Ona je najčešće prigušeni krik našeg ranjenog unutarnjeg djeteta koje pokušava preživjeti zimu. Ali, na pogrešnom mjestu – u tuđem hladnom srcu.
“Djeca ne doživljavaju traumu zato što su povrijeđena, već zato što su u toj povrijeđenosti posve sama.” – Gabor Maté
Naše odrasle veze nisu tek puki susreti, već odjeci naših primarnih odnosa. Kada dijete odrasta uz majku (ili primarnog skrbnika) koja je hladna, kontrolirajuća i koja obezvrjeđuje djetetove osjećaje, u njemu se lomi temeljni osjećaj sigurnosti. U tim trenucima, kada su djetetove emocije odbačene, ono nema kapacitet shvatiti da roditelj griješi.
Umjesto toga, dijete zaključuje da njegovi osjećaji nisu važni i da ono nije vrijedno ljubavi takvo kakvo jest, a jedini način preživljavanja te hladnoće postaje povlačenje u svoje unutarnje zidine i potiskivanje vlastitog bića.
No, ta potisnuta tuga i glad za prihvaćanjem ne nestaju s godinama. U odrasloj dobi one postaju magnet za privlačenje hladne dinamike – jer ona miriše na djetinjstvo. Opsesija takvom osobom zapravo je očajnički pokušaj odraslog bića da konačno pobijedi u igri iz djetinjstva. Jer vjeruje da će, ako uspije natjerati nedostupnu osobu da je voli, dokazati da vrijedi i napokon otopiti led iz svog djetinjstva.
Temeljno pitanje jest zašto se tuga zbog neprihvaćanja samoga sebe manifestira baš kroz opsesiju?
Suočavanje s vlastitom prazninom i osjećajem izdaje samoga sebe previše je bolno. I onda, u nemogućnosti da podnesemo taj teret, bježimo od sebe i fiksiramo se na drugu osobu. Zato što… lakše je čeznuti za nekim nedostižnim, nego suočiti se s vlastitom prazninom.
“Patnja je potrebna sve dok ne shvatite da je nepotrebna.” – Eckhart Tolle
Usmjeravajući svoju pažnju na drugu osobu analiziranjem njezinih nijemih poruka i čitanjem njezinih neuhvatljivih raspoloženja i ponašanja, mi zapravo skrećemo pažnju sa sebe. Dok god smo opijeni tim tuđim nemirom, ne moramo osjećati sebe i čuti svoju tišinu. Samo što ovaj puta više ne bježimo u sebe, već u iluziju o drugome.
Gradeći to lažno utočište, mi ponovno dopuštamo da nam granice budu prekoračene. Svakim tihim pristajanjem na mrvice, svakim prešućivanjem svoje istine i utišavanjem vlastitog glasa kako ne bismo ugasili tu tuđu, škrtu iskru pažnje, mi ponavljamo stari obrazac – obezvrjeđujemo vlastite osjećaje.
I kako onda iscijeliti taj duboko ukorijenjeni obrazac i konačno se vratiti onom ranjenom djetetu u sebi, objeručke ga prihvatiti, zagrliti i više nikada ne ispuštati?
Povratkom na ono mjesto u sebi gdje smo oduvijek najmanje bivali, a u kojemu je skriven jedini iscjeljujući lijek – ljubav: u vlastito srce.
No, kako? Kako sada? I kojim putem poći…nakon toliko vremena provedenog u lutanjima?
Kada uhvatite svoje misli kako panično kruže oko nedostupne osobe, zaustavite se i osvijestite da taj nemir nije zov ljubavi, već znak da vaša stara rana ponovno krvari. Jer ljubav i nemir ne idu zajedno. I tada se zapitajte: „Od kakve praznine u sebi pokušavam pobjeći u ovo tuđe utočište od leda?“ Preusmjeravanje pažnje s vanjskih sjena prema unutrašnjem izvoru boli prvi je, najteži, ali i najvažniji korak kojim kidate nevidljive lance i zakoračujete na stazu vlastite slobode.
Tuga koja vas preplavljuje nije neprijatelj koji vas želi slomiti, već prigušeni glas onog zaboravljenog djeteta u vama koje plače jer je ponovno ostavljeno po strani. I zato, nemojte je zatrpavati novom bukom, žurbom ili prividima koji služe tek kao zidovi od magle. Umjesto toga, sjednite sa svojom tugom, osjetite je u svome tijelu – kao težinu na prsima ili tihi grč u grlu – i napokon joj pružite onaj prostor prisutnosti koji joj je u djetinjstvu bio tako grubo uskraćen. Tek kada tuzi dopustite da bude viđena, ona prestaje biti vaš okov i postaje most prema vama samima.
Zatvorite oči i dopustite svom unutrašnjem pogledu da otputuje natrag kroz vrijeme, sve do onog uplašenog djeteta koje još uvijek stoji u sjeni tuđe hladnoće i kontrole. Potražite ga u onim trenucima kada su njegove najčišće suze bile odbačene kao nevažne, a njegov glas utišan u pustoši roditeljskog nerazumijevanja. Priđite mu polako, kleknite ispred njega i zagrlite ga rukama odrasle osobe koja je preživjela sve njegove zime. I recite mu: „Vidim te. Čujem te. Ja sam sada ovdje i obećavam ti da te više nikada neću napustiti niti ću tvoj sjaj zamijeniti za mrvice tuđe pažnje.“ Postanite sami sebi roditelj kakvoga niste imali.
“Tvoj zadatak nije tražiti ljubav, već samo tražiti i pronaći sve barijere u sebi koje si izgradio protiv nje.” – Rumi
Prihvaćanje sebe je proces koji se gradi kroz svakodnevne, gotovo neprimjetne korake kojima štitimo svoj mir i postavljamo zdrave granice, a ne kroz velike i nagle promjene. Svako vaše „ne“ svemu onome što iscrpljuje vašu životnu energiju i gasi vaše unutarnje svjetlo i svako dopuštanje vašem glasu da jasno odjekne, iznoseći svoju istinu, čak i onda kada vas obuzme golemi strah od napuštanja, poruka je vašoj podsvijesti da ste napokon počeli cijeniti sebe.
A prestanak opsesije prvi je znak da ste se konačno vratili kući i odlučili izabrati sebe. Tuga koju ćete možda osjetiti koračajući tim novim putem nije znak vaše slabosti, već eho vašeg buđenja. Ona vam samo javlja da je vaše biće umorno od toga da bude vječni prosjak pred tuđim, zaključanim vratima i da zauzima zadnje mjesto u vlastitom životu.
Kada jednom istinski i bezuvjetno prigrlite sebe sa svim svojim sjenama i ranama, tuđa hladnoća više neće imati nikakvu moć nad vama. Jer od tog trenutka, konačno i zauvijek, na tom se mjestu nastanjuje mir – potpun, dubok i nedodirljiv.
Martina Setnik
