Misterij koji znanost ne može objasniti – iskustva bliske smrti

“Dan kojeg se bojimo kao posljednjeg nije ništa drugo nego rođendan vječnosti.” – Seneka

Uobičajeno je vjerovanje da smrću prestajemo postojati. Ipak, neki ljudi koji su se našli vrlo blizu smrti ili su oživljeni nakon kliničke smrti izvijestili su o iznimno lucidnim i dubokim iskustvima poznatima kao iskustva bliske smrti.

Iskustva bliske smrti, odnosno NDE, otvaraju mogućnost da se osobna svijest nastavlja i nakon prestanka funkcioniranja fizičkog tijela. Upravo zato ta iskustva dovode u pitanje neka od duboko ukorijenjenih uvjerenja glavne struje znanosti.

Janice Holden iskustva bliske smrti definira ovako: „Iskustva bliske smrti su prijavljena sjećanja na ekstremna psihološka iskustva s čestim ‘paranormalnim’, transcendentalnim i mističnim elementima, koja se javljaju tijekom posebnog stanja svijesti koje nastaje tijekom razdoblja stvarne ili neposredne fizičke smrti.“

Izvješća o iskustvima bliske smrti pojavljuju se u različitim kulturama i mogu se pronaći kroz cijelu zabilježenu povijest. Njihova je učestalost ipak porasla s napretkom medicine koja spašava živote jer se sve veći broj ljudi uspijeva vratiti sa samog ruba smrti.

Bruce Greyson, jedan od najpoznatijih istraživača iskustava bliske smrti, piše: „Pojava takvih iskustava daleko je češća nego što bi itko tko ih nije proučavao pretpostavio… Većina istraživača procjenjuje da između 10 i 20 posto ljudi koji su blizu smrti prijavljuju bliska iskustva bliske smrti – ili oko 5 posto opće populacije.“

Ono što iskustva bliske smrti čini posebno intrigantnima jesu velike sličnosti među izvještajima različitih ljudi.

Nijedno iskustvo nije potpuno isto, ali istraživači koji su analizirali tisuće slučajeva prepoznali su niz ponavljajućih obrazaca i faza.

Raymond Moody, psihijatar i jedan od najpoznatijih istraživača iskustva bliske smrti, u knjizi Život poslije života zapisao je: „Ono što me od početka mog interesa zadivljuje jesu velike sličnosti u izvještajima [o iskustvima bliske smrti], unatoč činjenici da dolaze od ljudi vrlo različitih vjerskih, društvenih i obrazovnih sredina.“

Prije nego što se detaljnije osvrnemo na te sličnosti, važno je imati na umu da osobe koje su doživjele iskustvo bliske smrti redovito ističu kako ga je vrlo teško, a ponekad gotovo nemoguće, potpuno izraziti riječima.

Ono što su doživjele opisuju kao toliko duboko i toliko različito od uobičajenog stanja svijesti da se služe metaforama i analogijama koje mogu pružiti tek približnu sliku iskustva.

Greyson navodi primjer 46-godišnjeg poslovnog čovjeka koji je doživio iskustvo bliske smrti tijekom operacije puknuća slijepog crijeva: „Pokušaj nacrtati miris bojicama. Ne možeš ni početi pokušavati, bez obzira koliko bojica imaš u kutiji. To je kao opisivati bliska iskustva riječima. Bez obzira koliko riječi koristiš, ne možeš stvarno opisati kakvo je to iskustvo.“

Izvantjelesno iskustvo

Jedan od prvih zajedničkih elemenata iskustva bliske smrti jest izvantjelesno iskustvo.

Kada nesreća ili teška bolest osobu dovede vrlo blizu smrti ili do stanja kliničke smrti, neki ljudi izvještavaju da imaju osjećaj kako su napustili svoje fizičko tijelo te ga promatraju izvana, najčešće odozgo.

Raymond Moody prenosi iskustvo žene kojoj je srce prestalo kucati dok se nalazila u bolnici: „Osjećala sam kako izlazim iz tijela… Zatim sam se počela polako uzdizati prema gore… Plutala sam dalje pored rasvjetnog tijela… a onda sam se zaustavila, lebdeći točno ispod stropa, gledajući dolje. Osjećala sam se gotovo kao da sam komad papira koji je netko napuhao do stropa. Gledala sam ih kako me oživljavaju odande!“

Ono što ove izvještaje čini intrigantnima jest to što se ne čine kao halucinacije, budući da su neki ljudi koji izvještavaju da su bili izvan svog tijela točno opisali pokušaje oživljavanja i druge događaje koji su se dogodili dok su bili bez svijesti ili klinički mrtvi.

Kao što Greyson objašnjava: „Koliko je uobičajeno da ljudi koji su doživjeli bliska iskustva (NDE) točno opišu što se događalo oko njih dok su bili nesvjesni? Profesorica savjetovanja Jan Holden pregledala je devedeset i tri izvješća o izvantjelesnim percepcijama tijekom NDE-a. Otkrila je da je 92 posto bilo potpuno točno, 6 posto sadržavalo je neke pogreške, a samo 1 posto bilo je potpuno pogrešno.“

Dok imaju osjećaj da lebde iznad svog fizičkog tijela, neki ljudi sebe doživljavaju kao bestjelesnu svijest.

Drugi opisuju da i dalje zauzimaju neku vrstu tijela, ali ono se radikalno razlikuje od fizičkog tijela. Prema njihovim opisima, to tijelo može prolaziti kroz zidove i druge čvrste predmete te se gotovo trenutačno premještati s jednog mjesta na drugo.

Istodobno ne osjećaju gustoću ni težinu kakvu povezuju s fizičkim tijelom.

Izvanredna mentalna jasnoća

Još jedan čest element iskustava bliske smrti jest izniman stupanj mentalne jasnoće. Ljudi često izvještavaju da su im misli tijekom iskustva bile neobično jasne i brze.

Jedan muškarac prisjetio se da je „bio svjestan pojačanog stanja svijesti, u kojem je moj um bio izuzetno aktivan i budan… činilo se da moje misli idu gotovo dvostruko brže od normalne brzine, iako su po prirodi vrlo jasne.“

Bruce Greyson ističe da mu je upravo taj dio iskustava bio jedan od najzbunjujućih: „Jedna od značajki iskustva bliske smrti koja mi je bila najzbunjujuća bila je ekstremna jasnoća i brzina misli. To nije ono što bih očekivao od iskustva koje se često događa kada je mozak lišen kisika.“

Mnogi ljudi tijekom iskustva bliske smrti govore i o izrazito pojačanom osjetu vida. Neki opisuju panoramski vid od 360 stupnjeva, dok drugi tvrde da su mogli vidjeti kroz fizičke predmete i zidove.

Moody prenosi nekoliko takvih iskustava: „Jedan čovjek kaže da mu se dok je bio ‘mrtav’ vid činio nevjerojatno snažnijim i, njegovim riječima, ‘jednostavno ne mogu shvatiti kako sam mogao vidjeti tako daleko.’ Žena koja se prisjetila ovog iskustva primjećuje: ‘Činilo se kao da ovaj duhovni osjećaj nema ograničenja, kao da mogu gledati bilo gdje i svugdje.’“ (Raymond Moody, Život poslije života)

Prolazak kroz tunel

Još jedan uobičajeni element iskustava bliske smrti jest osjećaj brzog kretanja kroz mračan prostor ili prazninu koja se ponekad opisuje kao tunel.

Jedan muškarac koji je doživio respiratorni zastoj nakon alergijske reakcije na anestetik svoje je iskustvo opisao ovako:

„Prošao sam kroz ovaj mračni, crni vakuum superbrzinom. Moglo bi se to usporediti s tunelom, pretpostavljam. Osjećao sam se kao da se vozim na vlaku smrti u zabavnom parku, prolazeći kroz ovaj tunel ogromnom brzinom.“ (Raymond Moody, Život poslije života)

Ovo brzo kretanje kroz tunel u mnogim iskustvima završava pojavom blistave svjetlosti za koju se čini da izvire iz neke vrste bića.

Jedan je čovjek svoje iskustvo opisao ovako: „Bio sam u nekoj vrsti tunela koji je iznutra izgledao kao lijevak tornada: u daljini je bilo svjetlo… Svjetlo me privlačilo k sebi. Kretao sam se izuzetno brzo niz tunel i nije mi trebalo puno vremena da ga stignem… Svjetlo je izlazilo iz bića koje je emitiralo vrlo briljantnu svjetlost kao dio svoje esencije… Nisam mogao odvojiti pažnju od Svjetlosnog Bića.“ (Bruce Greyson, Nakon: Liječnik istražuje što iskustva bliske smrti otkrivaju o životu i onome što ga okružuje)

Biće Svjetlosti

Susret s Bićem Svjetlosti jedan je od najčešće prijavljivanih elemenata iskustva bliske smrti. Prema Bruceu Greysonu, gotovo 90 posto ljudi koji prijave iskustvo bliske smrti opisuje susret s nekom vrstom svjetlosnog bića.

Otprilike trećina to biće identificira riječima koje odgovaraju njihovu vjerskom uvjerenju. Međutim, dvije trećine ljudi tvrde da uobičajene predodžbe o Bogu nisu dovoljne kako bi opisale ono što su doživjeli.

Jedan je muškarac rekao da mu se izraz „Bog“ činio preslabom riječju za iskustvo koje je imao.

Agnostička žena koja je doživjela iskustvo bliske smrti nakon teške nesreće prisjetila se: „Osjećala sam se potpuno okružena i obuzeta neopisivo toplom i ljubavnom Sveprisutnošću Svjetlosti. Spokoj i bezuvjetna ljubav koja je iz nje proizlazila kroz mene ne mogu se verbalno opisati… TO sam bila ja i TO nisam bila ja. Ja sam bila TO i nisam bila TO. Bila sam u NJEMU, u NJEMU, a opet istovremeno moje individualno jedinstveno biće. Znala sam da sam dragocjeno neprocjenjiva za ovu Prisutnost Svjetlosti, kao da sam atom NJE.“ (Bruce Greyson, Nakon: Liječnik istražuje što iskustva bliske smrti otkrivaju o životu i onome što ga okružuje)

Pregled života

Preispitivanje vlastitog života također se vrlo često pojavljuje tijekom iskustva bliske smrti.

Pojedincu se mogu pojaviti iznimno živa sjećanja na događaje iz njegova života, a ponekad ponovno proživljava i misli te emocije koje su ga tada pratile.

Ponovno proživljavanje trenutaka moralnog neuspjeha ili suočavanje s boli koju je netko prouzročio drugim ljudima može biti vrlo uznemirujuće.

Ipak, ljudi uglavnom opisuju pregled života kao iskustvo koje se odvija u atmosferi prihvaćanja i bezuvjetne ljubavi.

Raymond Moody piše: „Neki ljudi ovo karakteriziraju kao obrazovni napor bića svjetlosti. Dok svjedoče prikazu, čini se da biće naglašava važnost dviju stvari u životu: učenja voljeti druge ljude i stjecanja znanja.“ (Raymond Moody, Život poslije života)

U pojedinim slučajevima pregled života odvija se kronološkim redom.

Drugi ljudi tvrde da im se cijeli život pojavio odjednom.

Moody nastavlja: „Ovaj pregled može se opisati samo u smislu pamćenja, budući da je to najbliži poznati fenomen, ali ima karakteristike koje ga razlikuju od bilo koje normalne vrste pamćenja. Prije svega, izvanredno je brz. Kaže se da sjećanja, kada se opisuju vremenski, brzo slijede jedno drugo, kronološkim redom. Drugi se uopće ne sjećaju svijesti o vremenskom redu. Sjećanje je bilo trenutno; sve se pojavilo odjednom i sve su mogli obuhvatiti jednim mentalnim pogledom. Kako god se izrazilo, čini se da se svi slažu da je iskustvo završilo u trenutku zemaljskog vremena.“ (Raymond Moody, Život poslije života)

Susreti s preminulim prijateljima i voljenima

Susreti s preminulim prijateljima i voljenim osobama također su čest dio iskustava bliske smrti. Postoje čak i svjedočanstva ljudi koji su tijekom iskustva bliske smrti susreli osobu za koju u tom trenutku nisu znali da je umrla, da bi tek kasnije doznali kako je ona doista nedavno preminula.

U knjizi Bliže svjetlu jedna je žena opisala susret s prijateljicom tijekom iskustva bliske smrti.

Kasnije je rekla: „Tri tjedna kasnije moj je suprug odlučio da sam dovoljno dobro da mi kaže da je moja draga prijateljica umrla u nesreći ranije tog dana [kada sam bila blizu smrti].“ (Bruce Greyson, Nakon: Liječnik istražuje što iskustva bliske smrti otkrivaju o životu i onome što ga okružuje)

Greyson dodaje: „Iskustva bliske smrti u kojima su oni koji ih dožive iznenađeni susretom s voljenom osobom za koju nisu znali da je umrla nisu česti, ali se događaju.“

Za neke ljude upravo susret s preminulom voljenom osobom označava završnu fazu iskustva bliske smrti. Neki izvještavaju da im je rečeno kako se moraju vratiti u fizičko tijelo jer još uvijek imaju neku važnu svrhu koju trebaju ispuniti na Zemlji.

Drugi pak kažu da ne znaju ni kako ni zašto su se vratili u život. Iskustvo je jednostavno naglo završilo i ponovno su se našli u svojem fizičkom tijelu.

Iskustvo koje djeluje stvarnije od svakodnevnog života

Istraživači su proučavali moždanu aktivnost ljudi dok su prepričavali iskustva bliske smrti i pronašli obrasce koji više odgovaraju pamćenju stvarnih događaja nego zamišljenih iskustava.

To se podudara s izvještajima ljudi koji tvrde da im je iskustvo bliske smrti djelovalo stvarnije od svakodnevnog budnog života.

Jedna žena izjavila je: „Moje iskustvo smrti mi je stvarnije od života.“

Druga je rekla: „Ovo je bilo stvarnije od svega na zemlji. U usporedbi s tim, moj život u mom tijelu bio je san.“

Greyson nastavlja: „Sjećanja na bliske događaje izgledaju kao sjećanja na stvarne događaje, a ne kao sjećanja na fantazije ili zamišljene događaje. Naš mozak obrađuje bliske događaje kao događaje koji su se stvarno dogodili, a ne kao snove ili halucinacije.“ (Bruce Greyson, Nakon: Liječnik istražuje što iskustva bliske smrti otkrivaju o životu i onome što ga okružuje)

Kako objasniti iskustva bliske smrti?

Kako zapravo možemo razumjeti iskustva bliske smrti?

Unutar dominantne znanstvene paradigme, prema kojoj mozak proizvodi svijest, ta je iskustva teško objasniti. Najčešće se tumače kao halucinacije uzrokovane manjkom kisika ili drugim biološkim procesima koji se odvijaju u umirućem mozgu.

Ipak, takva neurofiziološka objašnjenja ostavljaju otvoreno važno pitanje.

Nakon što srce prestane kucati, oksigenirana krv više ne teče u mozak i nestaje vidljiva električna aktivnost. Kako onda objasniti da ljudi prijavljuju lucidna i vrlo živopisna iskustva, a poslije ponekad precizno opisuju događaje koji su se odvijali oko njih?

Greyson piše: „Ako bi um doista nastao električnim i kemijskim promjenama u mozgu, tada bi iskustva bliske smrti koja se događaju kada mozak ne funkcionira trebala biti nemoguća. Ako je um potpuno ovisan o mozgu, kako biste mogli imati žive pa čak i pojačane osjećaje, razmišljanje i formiranje pamćenja kada vam je srce stalo, a moždana aktivnost uglavnom nestala?“ (Bruce Greyson, Nakon: Liječnik istražuje što iskustva bliske smrti otkrivaju o životu i onome što ga okružuje)

Teorija filtera svijesti

Iskustva bliske smrti potaknula su neke istraživače da ozbiljnije razmotre drugačije teorije svijesti. Jedna od njih je teorija filtera.

Dobar način za razumijevanje te teorije jest analogija s radiom.

Radio ne proizvodi signal koji prima. On samo hvata signal koji nastaje negdje drugdje i podešava ga na određenu frekvenciju. Prema teoriji filtera, mozak bi mogao djelovati na sličan način. Umjesto da stvara svijest, mogao bi je lokalizirati, fokusirati i ograničavati na način koji odgovara našem individualnom fizičkom postojanju.

Drugim riječima, svijest bi se stvarala ili postojala negdje drugdje, dok bi mozak djelovao kao filter koji je prilagođava našem iskustvu fizičkog života.

Jedan od ranih zagovornika takvog pogleda bio je veliki američki psiholog William James.

Napisao je: „Mozak je organ za ograničavanje i određivanje u određeni oblik svijesti proizvedene negdje drugdje… Svijest u ovom procesu ne mora biti generirana de novo [od nule] na ogromnom broju mjesta. Ona već postoji, iza kulisa, istodobno sa svijetom.“ (William James, Besmrtnost)

Mnogi znanstvenici i filozofi uma tvrde da učinci oštećenja mozga, senilnosti i droga na naše iskustvo pokazuju da mozak proizvodi svijest. No teorija filtera također je kompatibilna s takvim učincima.

Vratimo li se analogiji radija, oštećenje uređaja može izobličiti ili potpuno ukloniti zvuk koji proizvodi, a da pritom nema nikakav utjecaj na sam signal.

Na jednak način, prema teoriji filtera, oštećenje mozga, senilnost ili droge mogli bi smanjiti sposobnost mozga da filtrira i izražava svijest, a da pritom ne djeluju na samu svijest koja postoji neovisno o mozgu.

Svijest nakon smrti tijela

Teorija filtera nudi i mogući okvir za razumijevanje iskustava bliske smrti. Prema tom modelu svijest može tijekom našeg fizičkog postojanja biti povezana s mozgom, ali istodobno nastaviti postojati nakon smrti tijela.

William James razmatrao je upravo takvu mogućnost: „I kada mozak konačno prestane potpuno djelovati ili se raspadne, taj poseban tok svijesti kojem je služio potpuno će nestati iz ovog prirodnog svijeta. Ali sfera bića koja je opskrbljivala svijest i dalje bi bila netaknuta; i u tom stvarnijem svijetu s kojim je, čak i dok je ovdje, bila neprekidna, svijest bi, na nama nepoznate načine, mogla i dalje postojati.“ (William James, Besmrtnost)

Greyson objašnjava: „Pitanja koja iskustva bliske smrti postavljaju o tome kako su naše misli i osjećaji povezani s našim mozgom mogu vas navesti na razmišljanje o tome jesmo li samo biološki strojevi ili nešto više od toga. Bez obzira na to ima li vam ideja o funkcioniranju uma neovisno o mozgu smisla, iskustva bliske smrti bi vas trebali učiniti skeptičnima prema našim trenutnim modelima rada mozga i uma te postoji li možda nešto više u našim mislima i osjećajima od električnih i kemijskih promjena u našim moždanim stanicama… Možda ćemo na kraju smisliti drugo objašnjenje, ali do tada se čini da su um i mozak kao odvojene stvari, s mozgom koji djeluje tako da filtrira naše misli i osjećaje, najvjerojatniji radni model.“ (Bruce Greyson, Nakon: Liječnik istražuje što iskustva bliske smrti otkrivaju o životu i onome što ga okružuje)

Carl Jung i ideja života poslije smrti

Iako teorija filtera svijesti ostaje samo teorija, a objektivna stvarnost iskustava bliske smrti možda nikada neće biti potvrđena sa znanstvenom sigurnošću, to ne znači da nužno moramo ostati skeptični prema svemu što ta iskustva otvaraju.

Carl Gustav Jung zapisao je: „Postoji snažan empirijski razlog zašto bismo trebali njegovati misli koje se nikada ne mogu dokazati. To jest da se zna da su korisne. Čovjeku su apsolutno potrebne opće ideje i uvjerenja koja će dati smisao njegovom životu i omogućiti mu da pronađe mjesto za sebe u svemiru.“ (Carl Jung, Čovjek i njegovi simboli)

Jung je smatrao da je to posebno važno kada govorimo o idejama vezanima uz život nakon smrti.

Čak i ako takve ideje nije moguće sa sigurnošću dokazati, tvrdio je da stvaranje određene pozitivne predodžbe o tome što se događa nakon smrti može imati značajne psihološke koristi.

Psihologinja Marie-Louise von Franz objasnila je Jungovo stajalište ovako: „Unatoč činjenici da svi znamo da se na pitanje života poslije smrti nikada ne može racionalno odgovoriti s konačnom sigurnošću, prema Jungu je od ogromne važnosti, ako ne i apsolutno neophodno, da pokušamo formirati neku ideju o tome. Ako osoba nema mit o takvom pitanju, psihički je iscrpljena i osiromašena te vjerojatno pati od neuroze.“ (Marie-Louise von Franz, Mitovi o stvaranju)

Kako iskustva bliske smrti mijenjaju ljude

Istraživanja podupiru ovakav pogled. Studije su pokazale da ljudi koji su doživjeli iskustvo bliske smrti često prolaze kroz duboke i trajne pozitivne promjene u osobnosti i načinu na koji gledaju na život.

Dio tih promjena može se objasniti činjenicom da ih je njihovo iskustvo uvjerilo u postojanje života nakon smrti.

No istraživanja sugeriraju i da, čak i među ljudima koji sami nikada nisu prošli iskustvo bliske smrti, samo upoznavanje s iskustvima bliske smrti i otvorenost prema mogućnosti da se osobna svijest nastavlja nakon prestanka funkcioniranja tijela može značajno poboljšati psihološku dobrobit.

Greyson na kraju zaključuje: „Stoga mi ima smisla živjeti svoje živote kao da je to doista tako – da smo više od naših fizičkih tijela, da neki dio nas može nastaviti postojati nakon što naša tijela prestanu funkcionirati i da možemo biti blisko povezani s nečim većim od nas samih… Moj vlastiti subjektivni sud je da postoji svijet izvan smrti. Ne nalazim nikakvu vrijednost u neurofiziološkim objašnjenjima.“ (Bruce Greyson, Nakon: Liječnik istražuje što iskustva bliske smrti otkrivaju o životu i onome što ga okružuje)