Provodi se uglavnom afričkim bubnjevima i drugim udaraljkama, a dobrodošli su i svi ostali instrumenti te izražavanje glasom, kao i potpuni početnici, profesionalci i svi između.
Na ovom tečaju ništa se ne uči napamet!
Tečaj je namijenjen i početnicima 🙂
U svakom od 15 susreta prvo insceniranim muzičkim situacijama na ležeran i zabavan način istražujemo i njegujemo „meke muzičke vještine“, a nakon pauze samo slobodno muziciramo, odnosno igramo se zvukom te muzički komuniciramo s vlastitom nutrinom i/ili svime oko sebe.
Na početku i na kraju susreta otvara se prilika za dijeljenje i produbljivanje iskustava poput namjera, uvida i ostalih doživljaja.
Imamo dovoljno bubnjeva i drugih udaraljki za sve, no možete donijeti i neki svoj instrument.
Pitate li se „imam li ritma“ ili pak mislite da nemate, ne brinite. Za ovaj tečaj to zapravo uopće nije važno, a detaljniji tekstić o toj temi možete naći ispod prvog dijela ove najave.
Naime, muzika je „umjetnost izražavanja tonovima, glasovima i šumovima“ (hrvatski rječnik, HJP). Ne spominju se čak ni ritam ni tempo pa nam ova definicija zapravo govori da je za muzičku umjetnost važno (i dovoljno) zvučno izraziti svoje osobne, trenutne unutarnje sadržaje.
Ti sadržaji nisu uvijek u tempu i ritmu grupe (a često su i bez ikakve uređenosti).
Zato, kad netko „ispadne iz ritma“, možda je upravo (ili tek tada!) „upao“ u svoj vlastiti ritam ili neku dionicu bez ikakva tempa, baš onako kako odgovara njegovu/njezinu sadašnjem trenutku.
Takvi događaji i doživljaji sudionika među glavnim su ciljevima i rezultatima ovog tečaja.
Česti su i doživljaji i osjećaji podrške i povezanosti s grupom, jer umjesto da vas tada netko ružno pogleda, možda će ih baš inspirirati da krenu za vama ili će pak to iskoristiti za vježbu vlastite muzičke stabilnosti pa još čvršće „stisnuti“ ritam koji se svira, koji njima odgovara, pokazujući tako i da ih „ne ometate“ odnosno da vam žele pružiti još jasniju podlogu.
Mnogi će vam ujedno biti i zahvalni što im se „pokazujete“, što vas mogu čuti i doživjeti.
Tako se razvija muzička komunikacija pa katkad možemo i „čuti da nas se čuje“.
Veselimo se mogućnosti da nam tijekom tečaja, kao i mnogi prije vas, ispričate još neke izuzetne doživljaje, nešto što vam se dogodilo baš zahvaljujući ovakvom, slobodnom i živom muzičkom okviru.
Pitate li se je li ovo za vas, možete se dogovoriti za individualni muzički susret s voditeljem tečaja Ninom Orepićem ili doći na jednokratno grupno samo ekspresivno Muzičarenje, a za obavijesti o tome javite nam se na info broj 092 413 6223.
Hvala, veselimo se:)
—————-
Tehnikalije:
Mjesto
MO Martinovka, Miramarska 17.
(To nije sportska dvorana Martinovka, nalazi se s druge strane Miramarske).
Vrijeme
– Srijedama od 19 do 21:30 (s pauzom. U dogovoru s grupom moguće su i male prilagodbe)
– od 7. 10. 2025. do 3. 2. 2026.
– na dane 23. i 30. 12. te 6. 1. tečaja neće biti, osim ako se čitava grupa drugačije dogovori
– Ukupno 15 grupnih i jedan individualni susret, obavezan prije ili na samom početku tečaja
– Ostane li mjesta, moguće je priključiti se sve do trećeg susreta 21. 10.
Oprema
Djembei, konge, dunovi i razne druge udaraljke
Susreti se zvučno snimaju
Voditelj
Vodit će vas, pratiti, slušati i podržavati Nino Orepić, kako sam kaže – „školovani glazbenik i raškolovani muzičar”, ali i magistar biologije (PMF, ekologija) te komunikacijski edukator i facilitator koji ovaj pristup muzici razvija već 15 godina kroz svoje radionice, tečajeve i bend Intubeat.
Više možete pročitati u ovom članku s portala Barikada, a u nastavku ove najave nalazi se i njegov muzički životopis.
https://barikada.com/nino-orepic-magija-udaraljki-i…/
Veličina grupe
Do deset polaznika.
Financijske participacije
(birate između opcija a), b) ili c), u zagradama su iznosi bez posudbe bubnja)
a) Sve odjednom: 200 (170) eura kod rezervacije mjesta ili
b) u dvije rate: prva 130 EUR kod rezervacije mjesta i druga 100 (70) eura do 11. 11.
c) u tri rate: prva 110 eura kod rezervacije mjesta, druga 70 (50) do 11. 11. i treća 60 (40) do 16. 12.
– mjesto možete osigurati i sa 60 eura rezervacije, a zatim do ukupnog ili iznosa prve rate dopuniti do drugog susreta 14. 10.
– prijavom se obvezujete na participaciju za čitav tečaj (osim kod više sile)
– participacija za jednog pomagača iznosi 100 (80) eura
– priječe li vas jedino financije, javite nam se pa ćemo se dogovarati drugačije
Prijave i info:
092 413 6223 (poziv, sms, WApp)
[email protected]
Hvala:)
————–
Za vas kojima se čita malo više:)
Mogli bismo reći i da je ovo inkluzivni tečaj potpuno slobodne muzičke improvizacije.
Inkluzivni između ostalog i zato što su dobrodošli svi od potpunih početnika kojima želimo pomoći da svojem muzičkom putu udare umjetničke temelje do već formiranih muzičara koji žele unaprijediti muzičku izražajnost i improvizaciju.
„Potpuno slobodno“ znači da je dobrodošlo baš sve, od potpune tišine i dijelova bez ikakvog tempa koji podsjećaju na žubor potočića, pucketanje vatre ili grmljavinu, preko ritmova koji se bilo stalno razgrađuju i nadograđuju ili zvuče stabilno, možda kao neki blues, reggae ili latino, pa sve do dugotrajnih repetitivnih dijelova na koje bi se oslonili i Indijanci i šamani.
Dobro došli, veselimo se novim muzičkim avanturama, svojevrsnom muzičkom mindfulnessu te osjećajima povezanosti i uronjenosti koji nam se pojavljuju gotovo uvijek kad sviramo prisutni od note do note, od trenutka do trenutka:)
Vaš Cvrčak i mrav
——————
Za vas kojima ni to nije dosta:)
Zbog opširnosti tekstova možda će vam se muzika kakvu njegujemo u programu Muzičarenje (intuitivna, potpuno slobodna muzička improvizacija…) učiniti (pre)složenom, no zapravo je vrlo jednostavna, puno jednostavnija nego ona koja se uči napamet i traži da prvo savladate tehniku pa kvalitetu tona pa jednostavne vježbe pa one složenije pa…
Sljedećim tekstom želimo ohrabriti vas koji se pitate „imate li ritma“ ili si čak govorite „ali ja nemam ritma“.
————
Molimo vas da si ne govorite „ja nemam ritma”, jer ga svi imamo. Recimo, da nemamo srčani ritam, ne bismo bili živi.
No smatramo da je ova tema puna krivih predodžbi.
Recimo, zdravo srce nikada ne udara postojanim tempom. A kad to čini, riječ je o patološkom stanju – poremećaju varijabilnosti srčane frekvencije.
Isto tako, ni muzika ne mora imati stabilan tempo, čak ni onda kad je predviđeno da ima (što se čuje na mnogim live snimkama poznatih bendova).
Štoviše, muzika uopće ne mora imati ni tempo ni ritam.
Druga je zabluda da se naš tempo i ritam moraju uklopiti u muziciranje ljudi oko nas – ako već ne harmonijski, ritmom, grooveom itd., onda barem tempom. Na žalost, ovo si je ograničenje, svjesno ili nesvjesno, odlučila nametnuti najveća većina muzike koju poznajemo i kakvu u Muzičarenju nazivamo „visokouređena muzika“.
No sva sreća pa postoje i one drugačije, muzike u kojima je sviranje u istom tempu mogućnost, ravnopravna onoj u kojoj netko „ispadne iz ritma“. Naime, možda je ta osoba upravo i tek tada „upala“ u svoj vlastiti ritam!
Dogodi li vam se to na Muzičarenju, ne morate se „vraćati“ u tempo skupine. A i možete. Zapravo, možete raditi što god vas volja i odgovara vam.
Nastavite li „po svojem“, možda će vam se zahvalno pridružiti čitava grupa ili ćete pak odsvirati najluđi solo ikad ili…
A poželite li se vratiti, poslušajte što sviraju drugi, bilo dok i sami svirate ili se radi toga malo zaustavite (pauza je, kažu, najvažnija muzička nota) pa im se priključite.
Pored ove dvije glavne još je mnogo raznih mogućnosti, neke se još nikad nisu dogodile, možda čekaju baš vas:)
I ne brinite se da biste time mogli zbuniti druge, to je njihova odgovornost, a pristup muzici koji njegujemo Muzičarenjem snaži i povezane vještine muzičke stabilnosti i preuzimanja odgovornosti za vlastite muzičke potrebe.
Stoga, ako je nekome važan stabilan tempo i ritam, kad netko krene „vrludati“ može ih još malo „čvršće stisnuti“, a isto tako može se povesti za osobom koja se odvojila ili pak krenuti u neki svoj ritam ili neko vrijeme muzicirati bez ritma, možda i bez tempa.
Jasno, može i stati, a može i… ili… i…, kao i…:) jer u slobodnoj, neograničenoj, neuređenoj i neukroćenoj, intuitivnoj muzici mogućnosti su bezgranične!
Na žalost, primijetili smo da velika većina „normalnih“ muzičara nije sposobna preuzeti odgovornost za tempo kojim svira pa svaki puta kad udaraljkaši, basisti, ritam gitaristi ili bilo tko na koga se oslanjaju „zabrazdi“, i oni se spotiču ili čak zaustavljaju, uz poglede poprijeko prema „krivcima“.
Zahvaljujući otvorenom muzičkom okviru Muzičarenja, na našim se susretima gotovo uvijek dogodi gotovo sve: i čvrsti, repetitivni ritmovi koji često podsjećaju na neke „normalne“ stilove ili pak šamansko bubnjanje, i dijelovi bez ikakvog ritma i tempa – kao neka ambijentalna ili filmska muzika – i ubrzavanja i usporavanja i stišavanja i poglašnjavanja i razilaženja i sastajanja i solaže i sve to zajedno…
Vjerojatno vas mnoge sve ovo čudi, jer visokouređena muzika koja nam se nudi (nameće) 99 % vremena to sve ignorira, ne trpi gotovo nikakva kolebanja (osim ona zapisana u notnom crtovlju), stabilan tempo kuje u nebesa (kao da je muzika matematička znanost, a ne izražajna umjetnost) pa se svaki slobodniji izraz obično posramljuje i odbacuje, osim kad je to zadano notama i/ili u kontekstu improvizacije u krugovima vrhunskih glazbenika.
A na Muzičarenju sve to doživljavamo kao sasvim normalno, ljudski, muzikalno i upravo dobrodošlo (poslušajte malo naše snimke:).
Dapače, jako nas veseli kad to čujemo, inspirativno nam je, poticajno i kao najbolja nagrada i potvrda našeg rada, jer tada imamo osjećaj da smo vam stvorili dovoljno ugodne i sigurne muzičke situacije u kojima se usudite stvarati nešto novo – iskušavati nešto za što niti ne znate što će biti ni „hoće li vam uspjeti“ – te krenuti nekim vama još nepoznatim putem, što smatramo temeljem kreativne i izražajne umjetnosti.
————————-
O nastanku, motivima i edukativnoj podlozi programa Muzičarenje
Udruga Cvrčak i mrav između ostalih provodi i program Muzičarenje u okviru kojeg školovani i profesionalni glazbenik te raškolovani muzičar Nino Orepić vodi edukativno-ekspresivne radionice i tečaj Muzičarenja (odnosno slobodno improvizirane muzike), kao i samo ekspresivne jednokratne susrete Muzičarenja te bend Intubeat.
Motiv i uporište za ovaj svoj radi Nino je u praksi našao u vlastitom muzičkom iskustvu i potrebama, a u teoriji u definiciji s jezičnog portala HJP koja kaže da je muzika „umjetnost izražavanja tonovima, glasovima i šumovima”, pri čemu je važno primijetiti da se ne spominje ni tempo ni ritam pa ni ostali načini na koje muzika može biti organizirana i uređena.
Drugim riječima, muzička umjetnost je gotovo istoznačnica slobodno improvizirane, kreativne muzike, muzike trenutka.
Radionice i tečajevi Muzičarenja temelje se na toj ideji, na komunikaciji o muzici te, možda najvažnije, na muzičkoj komunikaciji – odnosno zajedničkom slobodnoimproviziranom muziciranju.
Tu su i vježbe u kojima se ništa ne uči napamet, nego pružaju raznolike inscenirane muzičke situacije kojima je glavni cilj jačanje „mekih muzičkih vještina“, kako ih Nino naziva, kao i buđenje i podrška razvoju izražajnog, kreativnog, zaigranog, slobodnog, ali i osjetljivog, empatičnog, odgovornog i prisutnog unutarnjeg muzičara.
Neke od vježbi preuzeo je i prilagodio od svojih učitelja, neke je osmislio na temelju vizije željenih rezultata, a mnoge pak intuitivno izranjaju iz pojedinih muzičkoedukativnih situacija.
Prvi ih je puta ponudio još prije 15 godina, u želji da polaznicima tečajeva zapadnoafričkih ritmova nadopuni naučene vještine. Naime, zbog težišta na učenju napamet pojedinih dionica i fraza na takvim se tečajevima ne stigne značajnije baviti drugim važnim elementima muzike – mekim muzičkim vještinama.
Jedan od motiva svakako mu je bila (a i danas je) želja da s polaznicima svojih programa može zasvirati ujedno slobodnije i povezanije te muzikalnije.
Među tim mekim muzičkim vještinama su sviranje s osjećajem (izražajnost), slušanje (sebe i drugih), osjećaj za tempo (to nije vještina nepogrešiva držanja tempa poput metronoma), dinamika i karakter zvuka, muzička komunikacija, improvizacija, slobodno (i odgovorno) sviranje u skupini te traženje, stvaranje i igranje grooveom.
Važno je ponoviti da se u ovom pristupu muzici ništa ne uči napamet te dodati da se tehnikom bavi jedino koliko je važno zbog zdravlja i izražajnosti. Pritom se polaznike najviše potiče da mogućnosti instrumen(a)ta što više istražuju sami, stvarajući tako vlastite tehnike, stil i izražaj.
Potiče ih se i da sviraju što više te da se služe svim raspoloživim edukativnim resursima koji im odgovaraju.
———————————
O psihologiji muzike, izražajnosti, muzičkom mindfulnessu…
Čovjek je, po svemu sudeći, (i) biće navike. Krene li učiti neki instrument (i muziku samu) s naglaskom na ideji i vježbama koje vode „ispravnoj” tehnici, savršenom tonu te učenju napamet raznih ritmova, solaža i skladbi (uz često prisutno učiteljevo ispravljanje i učenikov strah od pogreške), mnogima se dogodi da se usredotoče (gotovo) jedino na „pravilne” zvukove i njihov „točan” redoslijed (i prstomet, odnosno izmjenu ruku).
Muzičaru, pogotovo početniku, često je nemoguće sve to ispunjavati i u isto vrijeme posvetiti pozornost „drugim važnim stvarima u muzici” (poput izražajnosti, slušanja… odnosno naših mekih muzičkih vještina) – pogotovo nije li ih već ranije usvojio i/ili nije li mu pozornost na njih jasno usmjerena u aktualnom edukativnom okviru, što se najčešće ne događa.
Stvori li se takva podloga, duboko utemeljena u tehnici, teoriji i gotovim napamet naučenim skladbama – zaključuje Nino na temelju dosadašnjih iskustava – zbog zamašnjaka navike obično ju je prilično teško nadopuniti, odnosno prvo razgrnuti kako bi nastao prostor za osjećajnost i izražajnost te slušanje, prisutnost i muzičku komunikaciju „u trenutku” (možemo to nazvati i muzički mindfulness). Katkad je za takav napredak polaznicima bio potreban čitav tečaj od 15 susreta.
S druge strane, kod potpunih početnika i meke muzičke vještine i muzika sama skoro u pravilu poteku već u prvom susretu.
„Druge važne stvari u muzici” (meke muzičke vještine), u Muzičarenju su stoga prve i najvažnije.
Kao što smo vidjeli, u definiciji s HJP-a uopće se ne spominju ni melodija, ni harmonija, ni progresija, ni skladba, kao ni ritam pa ni tempo. Ovaj uvid olakšao nam je širenje jedne posebne muzičke vizije i pristupa koji zapravo najviše odgovara tzv. slobodnoj muzičkoj improvizaciji, samo što nam se čini da je Muzičarenje ujedno inkluzivnije u smislu da u njemu sudjelovati mogu baš svi, pa i potpuni početnici, a ne, kako je to uglavnom kod slobodne muzičke improvizacije, samo vrlo iskusni, ostvareni, vješti i/ili akademski obrazovani muzičari.
U pristupu koji njegujemo ovim programom najvažniji su osjećaji koji se muzičarima u takvim svirkama bude.
Sljedeći važan stup muzička je komunikacija – kako ona s vlastitim, unutarnjim materijalima koji bi se svirkom mogli izraziti i ostvariti, tako i s drugim muzičarima u skupini i muzikom koja od njih dolazi; ali i s nečime „onostranime”, s „muzama” (otuda i „Muzičarenje”), sa „svime što postoji“, kako god tko to zvao i doživljavao.
Naime, potreba da u takvoj, nepredvidivoj muzici stalno pratimo što se događa obično nas lako, brzo (i „na mala vrata”) uvodi u posebno stanje (gotovo) bez misli, stanje poput transa, mindfulnessa, bivanja najbliže moguće sadašnjem trenutku, doživljavanja bez tumačenja, bez mnogo upiranja pozornosti u razum i misli – opet, kako god to tko doživljavao i nazivao.
U takvoj muzici svirku možemo slobodno voditi u smjeru koji nam se sviđa ili nam je potreban ili nam se pak učini da je potreban nekome drugome koga svojom muzikom pokušavamo podržati.
A možemo se i pokušati uklopiti u muziku drugih. Ili jednostavno stati, krenuti se izražavati pokretom ili čak samo položiti ruke na bubanj i primati vibracije i tim putem.
Smatramo da u slobodnoj muzici, svjesno ili nesvjesno, upravo to velik dio vremena čine svi sudionici pa zapravo kao da na svakom susretu pokušavamo naći muziku koja će nam svima u određenom trenutku najbolje odgovarati.
Glavni „proizvod” ovog pristupa tako je doživljaj, iskustvo sudionika, a nikako muzička estetika ni doživljaj ljudi koji Muzičarenju ili svirci benda Intubeat samo svjedoče bez uključivanja (iako od toga niti možemo niti želimo pobjeći, samo ne želimo tome robovati).
——————–
Slijedi detaljniji opis nekih mekih muzičkih vještina kako ih vidi voditelj ovog programa Nino Orepić.
OSJEĆAJNOST I IZRAŽAJNOST
Nakon svih svojih muzičkih iskustava te na temelju spomenute definicije muzike s HJP-a smatram da je muzika, odnosno muzička umjetnost, trenutak i proces izražavanja osjećaja i drugih unutarnjih „materijala“ (stanja, potreba…), čime se omogućuje zvučno povezivanje s drugim muzičarima u skupini, plesačima i svima ostalima koji tom muziciranju svjedoče.
A muzika s kakvom se najviše susrećemo samo mi je zapis, trag i/ili reprodukcija muzike, a ne stvarna umjetnost.
Slično tako mi umjetnost nije slikareva slika, nego njegov kreativni proces – izražajno stvaralaštvo kojim ta slika nastaje i koje nazivamo slikarstvom.
Zanimljiva mi je i usporedba te dvije umjetnosti u kojoj bi slikar, umjesto da na izložbi izloži svoje gotove slike, svaki puta ispočetka uzima platno i kičicu pa ih ponovo slikao, ovoga puta pred publikom, držeći se više ili manje strogo onog izvornog predloška, bilo svojeg ili tuđeg.
Bismo li i to zvali umjetnošću? Ili pak umijećem, vještinom, tehnikom itd.?
Budući da su moja unutarnja stanja nepredvidiva i da im je jedino promjena stalna te da izraziti najbolje mogu ono s čime se najbolje mogu i povezati – ono što se u meni događa upravo sada i ovdje, a ne kad sam nešto nekad bio skladao – smatram da slobodno improvizirano muziciranje (ono bez zadanih okvira i predložaka za interpretaciju) donosi najveće izglede za „pravo“, zrelo, autentično, intuitivno, odgovorno, „odraslo”, zrelo, umjetničko muziciranje.
Koncept koji sam vam ovime pokušao približiti sam je temelj i glavna potka mojih ujedno izvođačkih i muzičkoedukativnih nastojanja.
SLUŠANJE
Slušanje (sebe i drugih) drugi mi je najvažniji element, koji se zapravo prožima s prvim. Nužan mi je za skupno muziciranje, zbog čega ga aktiviram na početku svakog termina, muzičkog susreta i tečaja, odmah nakon osjećajnosti i izražajnosti, a zatim i dodatno razvijam gotovo svim vježbama koje radimo, kao i u slobodnoj svirci.
TEMPO
Zapadnjačka se muzika uglavnom ne snalazi najbolje bez čvrsto određena tempa i notacijom jasno označenih dijelova u kojima se usporava ili ubrzava. Istina, ta stega može katkad i popustiti, dopuštajući osobniju i izražajniju izvedbu, no to je obično rezervirano tek za one muzičare koji su s metronomom, tempom, sviračkom tehnikom i notacijom već na „ti”.
Na žalost, to se rijetko dopušta i bubnjarima, jer im se kroz vrijeme nametnula uloga glavnih odgovornih za tempo čitave skupine, pa tako i svake pojedine njihove odsvirane note.
Nedavno sam ipak čuo da je Santana rekao nešto kao „što će mi savršeno precizan bubnjar, pa ja sam odrasla osoba” te da je u bendu Jamesa Browna vladalo načelo da je svaki član ujedno i „bubnjar” (u smislu da pazi na tempo i groove).
No to su, čini mi se, tek rijetki svijetli primjeri takvog pristupa.
Presretan sam i osjećam se počašćeno što sam imao priliku nekoliko godina učiti i svirati sa Žanom Jakopačem (Šo!Mazgoon) koji mi je prenio tu filozofiju te koji je, iako sam ja u našem duetu svirao udaraljke, većinu vremena bio „bubnjar” na gitari. Ujedno mi je pomogao izgraditi vještinu stabilnosti tempa.
Narodi Afrike, jasno, metronom nisu poznavali. Tempo njihovih ritmova ovisio je samo o osjećaju osobe koja ritam vodi. Ona ga zadaje „pozivom”, a isto će tako bilo kada ubrzati i (puno rjeđe) usporiti prema vlastitu nahođenju koje usklađuje s namjenom pojedinog ritma i prilici u kojoj se svira.
No njihov život – od rođenja okružen prirodom, ritmom i udaraljkama – a time i odnos prema muzici, u velikoj je mjeri (možda i u najvećoj mogućoj) povezan s vlastitom prirodom i prirodnim ritmovima. To je doista neusporedivo s našim civiliziranim odnosom prema životu, prirodi i muzici (iako se možda baš muzikom i općenito umjetnošću svemu tome možemo najviše primaknuti).
Kao neki kompromis (a i dobitno rješenje) u tečaju metronom uvodim samo u nekoliko od 10-15 termina. Zanimljivo mi je i znakovito koliko nekima isprva bude teško držati se metronoma…
Čini mi se da nas većina sama od sebe nesvjesno ubrzava, pretpostavljam i zbog nestrpljenja i očekivanja neograničena rasta kojim nas je ovaj užurbani svijet/život uvjetovao.
Vjerujem da je opsesija stabilnim tempom i ritmom (koju primjećujem i u raznim improvizacijskim svirkama) velika pogreška moderne muzike koja se potkrjepljuje i nekim krivim idejama poput „sve u prirodi ima svoj ritam”.
Ne, nema sve u prirodi svoj ritam, a još manje toga ima svoj čvrsti tempo. Često se spominje ritam srca, no on nema stabilan tempo, čak ni u mirovanju, nego se neprestano mijenja. Ta se pojava zove „varijabilnost srčane frekvencije“, a stabilan srčani tempo u mirovanju razlog je za medicinsku uzbunu.
DINAMIKA
Dinamiku doživljavam kao izuzetno važan element muzike te ga, uz mijenjanje karaktera tona, u svojem intuitivnom muzičkom izrazu vjerojatno i najviše upotrebljavam.
Nažalost, primjećujem da joj se često ne pridaje zaslužena pozornost pa velik broj udaraljkaša čitavo vrijeme svira jednako glasno (ili jednako tiho). Uvođenje dinamike kao važnog elementa muzike vidim kao jednostavan, a velik korak na putu od pukog reproduciranja određenih sljedova različitih tonova ka istinskom muziciranju, sviranju, odnosno izražavanju i komuniciranju muzikom.
Važno mi je reći i da početnici u prosjeku puno lakše prihvaćaju i služe se dinamikom od onih iskusnijih svirača koji se njome na svojem putu nisu bavili.
IMPROVIZACIJA
U slobodnoj, potpunoj improvizaciji ne moramo se ni malo držati ni tempa ni ritma ni harmonijskih okvira u kojima svira skupina. Budući da se improvizacijskom muzikom često zove i tek malo slobodnija svirka, više volim pojam „intuitivno sviranje”, ili, „slobodno improvizirana muzika”.
Naglašavam to jer mi se čini da se većina improvizirane muzike (osim eksperimentalne i muzike velikog dijela sudionika Caprijevih „Impronedjeljaka”) ipak odvija unutar strogih okvira (harmonijski slijed, tempo, ritam) iz kojih mnogi na taj način uvjetovani muzičari, za razliku od početnika, teško izlaze.
Osim toga, improvizacija kao slobodno muzičko izražavanje ne mora se odnositi samo na složene „solaže” ni vješto skladanje u trenutku ni izvlačenje nevjerojatnih zvukova iz raznih instrumenta i neinstrumenata.
Improvizacija može biti i tek jedan dodatni ili preskočeni ton u nekoj naučenoj ili u hodu stvorenoj dionici, odnosno ritmu. Ili u toj istoj dionici samo malo glasnije ili tiše odsvirana jedna nota koja mijenja karakter čitavog ritma. Ili pak malčice vremenski unaprijed ili unatrag pomaknut samo jedan ton ili malo „zgusnut” ili „razvučen” dio dionice, čime se stvara određena napetost kao jedan od elemenata tzv. groovea.
To se sve može odvijati svjesno, kako to čine vrhunski i iskusni muzičari slobodni improvizatori, ali i početnički nesvjesno – a groove i muzika opet su tu!
Kad tako improviziram, zvukovi koje sviram izlaze mi ravno iz duše, iz nesvjesnog, iz tijela, mimo uma. Zvukovima istražujem svoju nutrinu, a istovremeno kroz ruke na opnu bubnja ili pak glasom ili pokretima tijela ispuštam/kanaliziram/ostvarujem svoje osjećaje, žudnje, nade, strahove… strast, strogoću, razigranost… spokoj i/ili veselje…
SVIRANJE U SKUPINI
Kako vidim, intuitivno sviranje, odnosno spontano, slobodno (ali odgovorno) muzičko improviziranje u skupini olakšavaju upravo vježbe slušanja, dinamike, izražajnosti, improvizacije i osjećaja za tempo.
Gotovo isto kao i u nekom drugom obliku druženja (zajednička je razmjena osobnih izraza i dijeljenje iskustava sudionika), za muziciranje u skupini važna mi je komunikacija koja se među sudionicima odvija na mnogo načina i razina (i svjesno i nesvjesno), a vježbama kojima se služim olakšava se i poboljšava dovodeći tako do veće nepredvidljivosti, ali i bolje povezanosti, jer se zbog nepredvidljivosti – iz potrebe da pratimo što se događa te kako bismo za to imali dovoljno psihičkog kapaciteta – razum lako „stiša”, a pozornost se s misli okreće osjetima i unutarnjim senzacijama.
Zahvaljujući tome doživljavam dublja i intenzivnija iskustava, a s njima i veći spokoj i užitak. Kako sam čuo i od mnogih sudionika, nakon takvog muziciranja osjećam se ujedno ispunjen i ispražnjen.
GROOVE
Groove mi je muzičko igranje u tempu, dinamici i karakteru zvuka (neke sam moguće elemente ove igre već naveo u dijelu o improvizaciji).
Kao čipka koja obrubljuje i prožima osnovu tempa i potku ritma i daje im smisao i ljepotu. Groove mi je jedan od glavnih motiva za muziciranje, slušanje muzike i ples.
U elektronskoj muzici obično ga ne mogu naći, a doživljavam ga kada sviraju živi muzičari, pogotovo oni koji svirku ne temelje na savršenoj preciznosti nego na slušanju i izražajnosti. Muzičari koji su prisutni u sadašnjem trenutku, slušaju i „grizu” iz note u notu.
Spomenuo bih kao izvrstan primjer našeg bubnjara Krunu Levačića i posebno njegove bendove Problemi i MILK. Zamolio bih vas sve da ih pratite i učite od njih. Na HRTi se može naći izvrsna emisija Svijet jazza: MILK u kojoj muzičari govore o slobodno improviziranom muziciranju.
Groove mi je onaj element muzike zbog kojeg na plesnom podiju „oživim” kad se u nekoj elektronskoj stvari pojavi pravi glas ili pak instrument koji doista svira netko živ, bez da mu softver ispravlja note.
Tada doživljavam da muzika „kopa”, „melje”, „miluje”, „vrišti”, „jauče”, „smije se”, „škaklja me”, nasmijava…
Od groovea se ježim i izgubim u transu bez misli, u ekstazi sadašnjeg trenutka. Osjetim povezanost s onime tko ga stvara.
A sam ga stvaram dinamikom, neočekivanim notama i frazama koje je gotovo nemoguće zapisati, „prljavim” sviranjem, sviranjem malo ispred ili malo iza metronomskog (vremenskog) mjesta na kojem bi određena nota matematički „morala” sjesti, kao vjerojatno i mnogočime čega ni sam nisam svjestan…
Stalno doživljavam kako polaznici Muzičarenja već na samom početku svojeg sviračkog puta gruvaju kao ludi i ne znajući što čine. Beskrajno uživam svirati s njima i slušati ih, koliko god usput „griješili”, „posrtali”, „gubili se”… I prije i poslije toga neki od njih tvrde mi da oni „ne znaju” svirati. Kao da je muzika (samo) do znanja i kao da muzičko znanje jamči mogućnost doista muzikalnog izraza.
„Ne moramo znati korake da bismo zaplesali. A kad već plešemo, koga briga za korake…”
N.N.
Konfucije je rekao: „…tko zna, a ne zna da zna, spava. Probudite ga…”
Vidimo se stoga što prije na buđenju naših unutarnjih muzičara:)
————————-
I za kraj, muzički životopis voditelja tečaja Nine Orepića:
Ukratko:
– magistar biologije te komunikacijski edukator/facilitator s klasičnim muzičkim obrazovanjem
– više od 40 godina raznih muzičkih iskustava
– 15 godina održavanja muzičke edukacije
– glavni trenutni interes slobodnoimprovizirano i inkluzivno muziciranje u skupini
– Šomazguni, Naturalna mistika, Mak Murtić & Ensemble, Impronedjeljci, Arktik, Intubeat, Kenkedenke, RDK, Nomad Jam, Bass Culture, Jahstice Sound, Sjećanja lovca na lisice, Green Onions, Mrlja…
Poduže:
Prije nekih 45 godina krenuo sam u osnovnu muzičku školu u kojoj sam učio svirati klavir, a nakon nje i u srednju u kojoj su mi glavni predmet bile udaraljke. S 14 godina počeo sam svirati bubnjeve u autorskom jazz-rock bendu koji su osnovali danas cijenjeni jazz muzičari Ivan Kapec i Josip Joe Pandur. Već s nekih 16 pratio sam u velikoj dvorani Lisinskoga kao jedini muzičar skupinu od 20-ak plesačica na godišnjoj smotri plesnih punktova Tihane Škrinjarić. U sljedećem razdoblju sviram klasične bubnjeve u cover blues bendu Green Onions i autorskom pop bendu Sjećanja lovca na lisice.
Prije 25-30 godina, nakon ratne stanke, okrećem se reggae muzici i drugim udaraljkama. Godinama najviše sviram kao “live act” uz dj-eve te kao redovit gost u bendu RDK. Negdje oko 2010. krećem na radionice zapadnoafričkih ritmova kod Nenada Kovačića gdje s dijelom polaznika osnivam afroudaraljkaški bend Kenkedenke koji uspješno svira sljedećih pet godina.
Uskoro ulazim u kultni cover reggae bend Naturalna mistika, koji s prekidima djeluje još od 80-ih godina prošlog stoljeća, i sviram u njemu udaraljke uz legendarnog bubnjara Borisa Leinera (Azra, Vještice…) i sve redom velike hrvatske muzičare poput Jasne Bilušić, Žana Jakopača, Igora Pavlicu i mnoge druge. To mi se iskustvo pokazalo ključnim za veliki muzički napredak jer sam zahvaljujući njemu sedam godina surađivao i učio od Žana Jakopača (Šo!Mazgoon) – u Naturalnoj Mistici te kasnije duetu, triju i kvintetu, odnosno obnovljenim Šomazgunima.
Zahvaljujući suradnji s muzičkoimprovizacijskim pokretom Nomad Jam, 2017. ponovo nastupam u Lisinskom, ovoga puta na događaju u maloj dvorani na kojem je 15-ak muzičara pružalo podršku našoj velikoj saksofonistici Vesni Gorše.
Među najdražim muzičkim pothvatima suradnja je s ansamblom Maka Murtića iz koje se izrodio i nastup u zagrebačkom Vipu.
Zatim se pojavio Arktik, projekt naše svjetski priznate konceptualne umjetnice i aktivistice Vesne Mačković koji mi je pružio do tada najveću mogućnost slobodnog intuitivnog muzičkog izraza u projektu koji vodi neka druga osoba.
Tako bi vjerojatno i ostalo da se prošle, 2023. godine nisam i „službeno“ pridružio zagrebačkoj impro sceni kad sam na programu Impronedjeljak, na poziv njegova autora i voditelja, proslavljenog muzičara i organizatorskog čarobnjaka Damira Caprija Kafke, zasvirao u nekoliko muzičkih kombinacija.
Ipak mi je od svega najdraža muzička edukacija kojom se, upotrebom udaraljki, bavim 15-ak godina. Glavni cilj rada s polaznicima grupnih i individualnih susreta (te edukativno-ekspresivnih i onih naizgled samo ekspresivnih, poput Muzičarenja) buđenje je i snaženje prirodnog, slobodnog, osjetljivog i osjećajnog, izražajnog, zaigranog, ali i odgovornog muzičara.
Snimke s raznih edukativnih i ekspresivnih susreta, tečajeva, radionica, produkcijskih koncerata tečajaca te nastupa benda Intubeat:
https://soundcloud.com/ninoorepicpercussion
