Empatija
Riječ empatija često se poistovjećuje sa suosjećanjem. Međutim, suosjećanje je samo jedan dio empatije i mogli bismo ga nazvati afektivnom empatijom. Radi se o situacijama kad spoznaja o osjećajima drugog svjesnog stvorenja izaziva slične osjećaje u nama. Suosjećanje se obično povezuje s patnjom, ali nema razloga da ne suosjećamo i u radosti nekog drugog. I taj dio empatije ima važnu ulogu u stvaranju boljih odnosa i kvalitetnijeg društvenog ozračja.
Drugi, također često spominjan vid empatije, jest kognitivna empatija. Za razliku od one emocionalne, kognitivna empatija zahtijeva razumijevanje tuđe situacije. Važna je u komunikaciji među ljudima, posebice u diplomaciji – ali, primjerice, bez nje je teško zamisliti kvalitetan poslovni odnos. Kognitivna empatija je sposobnost da gledate na stvari iz neke druge točke gledišta, recimo s pozicije osobe s kojom nešto dogovarate ili s kojom o nečemu pregovarate.
Obje vrste empatije izgledaju kao dobar ideal i osnova za stvaranje boljih odnosa među ljudima. Međutim, empatija je mnogo više od ideala – ona je duboko utkana u strukturu našeg duh/tijelo sustava. Ljudi su empatična stvorenja po svojoj naravi. Da nismo takvi, ne bismo mogli preživjeti. Sposobnost za život u zajednici i društvenu suradnju zasnovana je na fiziološkim značajkama našeg živčanog sustava. Konkretno, sposobnost empatije počiva u takozvanim “ogledalnim neuronima”. Radi se o relativno malo ispitanom, ali ipak bez sumnje postojećem sustavu neurona, koji reagiraju na zapaženu situaciju kao da se mi sami u njoj nalazimo. Primjerice, ako gledate nekoga tko cijepa drva, vaši će ogledalni neuroni pokrenuti lančanu reakciju u drugim dijelovima živčanog sustava. Ta će reakcija, u znatno slabijoj mjeri ali ipak vjerno, odražavati ono što gledate. Primjerice, u toj situaciji u vama će biti lagano podraženi oni motorički neuroni u mozgu i mišićima koji bi bili aktivni da vi sami cijepate drva.
Aktivnost sustava ogledalnih neurona različita je u različitih ljudi. To je razlog zbog kojeg su neki među nama izrazito “osjetljivi” na patnju drugih stvorenja, dok neki uspijevaju na to ne obraćati pozornost. Također, problem je u tome što naša društvena paradigma uglavnom ističe individualne vrijednosti i potiskuje mogućnost “pretapanja” iskustava među ljudima. Odgajani smo i oblikovani kao otoci; kao samostalne i odvojene jedinke koje nemaju izravnu vezu jedna s drugom. “Ogledalni neuroni”, čija nam je prava funkcija tek rudimentarno poznata, pokazuju da je povezanost među nama mnogo dublja i stvarnija nego što se to naizgled čini.
Duhovna empatija
Treći vid empatije, koji je potpuno nepoznat i ne spominje se u krugovima psihologa i drugih stručnjaka za empatiju doprinos je duhovnih, čak možda i pomalo ezoteričnih područja (što savršeno odgovara arhetipskoj simbolici Škorpiona koja je aktivna ove godine). Zbog toga je nazivam duhovna empatija, iako bismo se mogli zadržati i na nazivu “potpuna empatija”. Radi se o potpunom prijenosu iskustva s jedne osobe na drugu.
Filozofi već odavno govore o qualiji, specifičnom okusu iskustva koji je jedinstven za svaku osobu i stoga neprenosiv. Qualiju možete opisati riječima, i druga će je osoba razumjeti ako razumije izgovoreno, međutim, to nije jamstvo da obje osobe to iskustvo doživljavaju na isti način. Čak ni afektivna empatija ne prenosi qualiju – ona samo u vama stvara slično iskustvo, iskustvo koje ste već doživjeli i sada ga prepoznajete.
Negdje, skrivena iza mnogih nepoznanica “ogledalnih neurona”, nalazi se tajna stvarnog prijenosa izravnog iskustva, same qualije. Za suvremenu znanost to je još daleka utopija, a tek je neizravno zamišljaju oni koji sanjaju o prijenosu ljudske svijesti iz tijela u, recimo, neki superkompjuter.
Duhovna empatija otvara sasvim drugačije mogućnosti – mnogo stvarnije, a istodobno tehnološki manje zahtjevne. Ona se tu i tamo spontano događa, ali je ne prepoznajemo jer je skrivena iza površnijih vrsti empatije, poput afektivne i kognitivne. Međutim, postoji realna nada da bi usmjeravanje pažnje na razvoj duhovne empatije, uz primjenu tehnika koje nisu pretjerano zahtjevne, moglo dovesti do razvoja te sposobnosti i potpune aktivacije “ogledalnih neurona”. Takvo iskustvo otvorilo bi vrata nevjerojatnom doživljaju stvarnosti, slobodnom od dosadašnjih ograničenja za koja smo mislili da su nužna i nepremostiva. Prihvaćena i primijenjena na široj razini, ta bi sposobnost u potpunosti preobrazila svijet.
2016., uz sve svoje zastrašujuće konotacije, posijat će sjeme razvoja duhovne empatije. To je njena najveća vrijednost. Jedino što nam preostaje jest usmjeriti se u tom pravcu.
Odlomak iz teksta A.P.Kezele “Što donosi 2016?”, adriankezele.com
