Posljednja istraživanja ukazuju da će se dva od tri braka završiti razvodom. Za one koji ulaze u brak po drugi put, prognoze su još lošije. S tako uznemiravajućim statistikama, postaje vrlo važno odgovoriti na pitanje što je to što čini brak uspješnim i stabilnim, a što uzrokuje razvod. Istraživanja su potvrdila da je vrlo teško promijeniti negativnu percepciju kod supružnika. Kako znanost i religija gledaju na uspješan, a kako na manje uspješan brak?
Tijekom niza godina mnoštvo teorija je pokušalo objasniti razloge za razvod. Neke od tih teorija su postale vrlo popularne i još uvijek imaju utjecaj na shvaćanja ljudi o braku kao i na bračno savjetovanje ili terapiju.
Nažalost, ponekad nije toliko važno jesu li autori knjiga i teorija o braku u pravu ili ne, dokle god su popularni i zanimljivi. Kršćanske crkve su se, u pokušaju da ponude principe za uspješan brak, pozvale na biblijske tekstove o braku. Međutim, za autore Biblije, brak je imao drugačije značenje nego ono koje imamo u 21 stoljeću.
U vremenu u kojem su brakovi bili ugovoreni i predstavljali savez među obiteljima ili državama, kao i razmjenu dobara, brak ima drugačije značenje od onog koje mi znamo u kulturi u kojoj je rezultat romantičnih osjećaja.
Pokušaj da se nametnu svi aspekti braka našeg vremena u tekst i kulturu Biblije može rezultirati u ozbiljnom izvrtanju značenja tekstova o braku. Također, Biblija nije napisana kao udžbenik za odnose u braku i obitelji ili kliničko savjetovanje. Iako Biblijske poruke i načela nadilaze vrijeme i kulturu iz koje su potekli, te poruke i načela su izneseni u formi i kontekstu vremena i kulture u kojoj su napisani. Možda su teškoće u razumijevanju biblijskih načela o braku rezultirale u preuzimanju ideja ili 28 teorija iz popularne psihologije.
Tako se nažalost, pastoralno bračno savjetovanje često temelji na istim teorijama koje su postale popularne izvan crkve s dodatkom biblijskih tekstova. Pogledajmo neke od teorija o bračnoj terapiji i uzrocima razvoda koje nikada nisu bile potvrđene ozbiljnim istraživanjima: Mitovi o braku ‘Model aktivnog slušanja’ je jedna od najutjecajnijih teorija o bračnoj terapiji. Ovaj model je pružio osnovu za mnoge pristupe bračnoj terapiji.
Razlika između uspješnih i neuspješnih brakova
Hipoteza je da je aktivno empatično slušanje tijekom konflikta karakteristika stabilnih i sretnih brakova, dok ova osobina nedostaje u neuspješnim brakovima. Slijedi da za sretan i trajan brak supružnici trebaju biti dobri i suosjećajni slušatelji i da ne zauzimaju obrambeni stav čak i kad se osjete napadnuti od strane supružnika. Ova pretpostavka je kod većine bračnih terapija bila osnova za razvoj različitih vježbi slušanja.
Naprimjer, jedan supružnik počinje govoriti koristeći ‘ja izjave’ izražavajući svoje potrebe i osjećaje, nasuprot ‘ti izjavama’ kojima se najčešće izražava kritika. Drugi supružnik sluša i parafrazira sadržaj i osjećaje supružnikovih izjava kako bi provjerio je li pravilno shvatio ono što je druga osoba rekla. Zatim je osoba zamoljena da prihvati i uvaži osjećanje supružnika izbjegavajući osuđivanje.
Gdje je znanstvena potvrda za ovu teoriju? Pored nedostatka istraživanja koja bi potvrdila ovakav pristup praktično se pokazalo da je vrlo teško koristiti ‘ja izjave’ kada želimo osvetu, osjećamo mržnju prema partneru ili se osjećamo povrijeđeni i želimo nekoga povrijediti.
Teško je sjetiti se ‘ja izjave’, a ponekad nas jednostavno nije briga za ‘ja izjave’. Istraživanje koje je Gottman izveo pokazalo je da se aktivno slušanje rijetko javlja (4.4% vremena) i nije predvidjelo nikakve ishode. Također detaljno preslušavanje video snimaka i izjava bračnih parova ukazuje da ljudi rijetko parafraziraju izjave svojih partnera. To naravno ne znači da je aktivno empatično slušanje pogrešno.
Ustvari vrlo je važno, ali ne daje direktan odgovor na pitanje što je glavni razlog zašto neki brakovi opstaju ili ne. Istina je da kraktoročno aktivno slušanje smanjuje negativne interakcije, kao i da supružnici trebaju slušati jedno drugo i da slušaju s empatijom. Problem je u tome kako se to ostvari.
Gottman predlaže da slušanje mora biti temeljeno na bračnom prijateljstvu i pozitivnim interakcijama bračnog para dok nisu u konfliktu. Model ljutnje kao opasne emocije je temeljen na hipotezi da je ljutnja destruktivna u braku. Hendrix u svojoj bestseler knjizi o braku ‘Destruktivna moć ljutnje’ kaže da je ljutnja destruktivna u svim odnosima. Parrot dodaje da nema druge emocije koja je nanijela toliko štete brakovima koliko ljutnja.
Negativan pogled na ljutnju prevladava u mnogim teorijama o bračnoj terapiji. Gottman je otkrio da iako je ljutnja u vezi sa smanjenom bračnom satisfakcijom, dugoročno gledano, ljutnja je povezana s bračnom srećom i uspjehom. U dva longitudalna istraživanja Gottman je utvrdio da gnjev u bračnim interakcijama ne predviđa razvod, ali prezir i obrambeni stav predviđaju sa sigurnošću. Jednaka razmjena (latinski Quid pro quo error) je ideja koja je došla od autora Lederer i Jacksona koji su tvrdili da postoji recipročna razmjena pozitivnog ponašanja u uspješnim brakovima, a da je nedostaje u neuspješnim.
Pored ponašanja mora se promijeniti i percepcija
Pokazalo se međutim da, ne samo da sretni brakovi ne posjeduju recipročnu razmjenu nego da je to karakteristika upravo nesretnih brakova. Nesretni parovi vode evidenciju onoga što su dali i primili, dok sretni parovi to čine bezuvjetno.
Ova pogrešna pretpostavka se nastavila koristiti u bračnoj terapiji čak i nakon što se pokazalo da nije točna. Kao komentar na to, Gottman daje usporedbu – to je kao kada bismo u liječenju opasne bolesti nastavili koristiti ono što se pokazalo da pogoršava stanje pacijenta. Ova teorija je rezultirala u bezuvjetnoj pozitivnosti kao intervenciji u bračnoj terapiji.
Terapeuti su poučavali supružnike da budu ljubazniji prema svojim partnerima bez obzira što dobiju zauzvrat. Zatim bi terapeut pitao klijente da diskutiraju jesu li primijetili ono što je pozivitno ili ne. Robinson i Price su otkrili da nesretni parovi primjećuju manje onog što je pozitivno nego neutralan objektivan promatrač za čitavih 50%.
Tako je utvrđeno da se pored ponašanja mora promijeniti i percepcija. Međutim, to može biti vrlo teško jer su istraživanja pokazala da ljudi koji daju negativne komentare o supružniku imaju tendenciju odbaciti sve ono što je pozitivno i u suprotnosti s onim što su izjavili. Daljnja istraživanja su potvrdila da je vrlo teško promijeniti negativnu percepciju kod supružnika.
Model harmonije je nastao pod utjecajem Harold Raush koji je objavio rezultate istraživanja o promjeni koju parovi doživljavaju kada postanu roditelji. On je smatrao da postoje tri tipa bračnih parova. Prvi tip se dosta raspravlja, čak i oko manjih stvari, drugi tip izbjegava konflikt u potpunosti i ima vrlo malo psihološkog uvida i svijesti, a treći tip je Harold nazvao ‘harmonični’ bračni par. Raush je smatrao da su prva dva tipa disfukcionalna.
U svom longitudalnom istrazivanju Gottman je otkrio da su obje hipoteze netočne. Kako oni parovi koji su često u konfliktu, tako i oni koji ga izbjegavaju mogu imati sretne i stabilne brakove. Ustvari, on je otkrio da strastveni parovi koji se često raspravljaju su jedini koji imaju romantičan brak i nakon 35 godina braka.
Modeli koji su prisutni u ponašanju partnera
Kombinacija hipoteza koje su u konfliktu:
Primjer 1: Hipoteza da je dominantnost u bračnom odnosu disfunkcionalna nasuprot hipotezi da je nedostatak dominantnosti disfunkcionalan.
Gottmanovo istraživanje pokazuje da je podjela moći ili jednakost u braku u smislu ‘prihvaćanja utjecaja (posebno muževog prihvaćanja utjecaja žene) značajna za stabilnost braka čak i među tek vjenčanim parovima, a posebno kada je riječ o zlostavljanju u braku.
Primjer 2: model žena gonilac/muž koji se povlači je disfunkcionalan.
Otkriveno je da je ovaj model prisutan u svim brakovima. Međutim, ovaj model je vrlo istaknut kod brakova koji su neuspješni, tako da ima donekle podlogu u istraživanju.
Primjer 3: promjena ponašanja je neophodna za sretan brak / prihvaćanje jedno drugog bez pokušaja da se ponašanje promijeni.
Gottman je otkrio da većina konflikata u braku nastaje kao rezultat razlika između supružnika koje su trajne i ne mogu se promijeniti. Ovisno o sposobnosti para da prihvati jedno drugo i uspostave dijalog o tim razlikama i problemima ovisi hoće li ostati zajedno ili će se razići.
Primjer 4: loše rješavanje problema je disfunkcionalno.
Gottman je utvrdio da većina bračnih problema neće biti riješena i da je mnogo važnije kakav stav i osjećaji su izraženi u vezi s tim problemima nego jesu li oni razriješeni.
Primjer 5: čitanje misli je disfunkcionalno.
Istraživanje je ukazalo da ljudi mogu ‘čitati misli’ tj. komunicirati tijekom konflikta pretpostavljajući tuđe osjećaje ne zato sto previše pretpostavljaju ili imaju pogrešnu sliku o partneru, već zato što poznaju svog supružnika. Nije ‘čitanje misli’ već osjećaja tj. stav sa kojima su izražene, ono što takvu komunikaciju čini disfunkcionalnim ili ne.
Primjer 6: velika očekivanja za brak izazivaju razvod.
Pokazalo se da ljudi koji imaju više standarde i veća očekivanja za brakove imaju bolje brakove, ne lošije.
Primjer 7: sličnosti među supružnicima su baza bračne sreće i stabilnosti.
Ova hipoteza ima donekle potvrdu u istraživanju.
Mitovi o razvodu
‘Afera je uzrok većine razvoda’.
Oko 25% posto slučajeva bračne terapije je prijavilo aferu kao glavni problem. Međutim, oko 80% muškaraca i žena su navele glavni razlog za razvod postupno udaljavanje jedno od drugog i gubitak osjećaja zajedništva, kao i osjećaj da više nisu voljeni i cijenjeni u braku. Afere su bile uzrok razvoda za 20 do 27% svih parova, a intenzivni sukobi za 40% parova. Ustvari osjećaj da netko nije voljen je bio najčešći razlog za razvod u rezultatima dva istraživanja. Monogamija je za žene. Ovakav stav je bio objavljen u knjizi ‘Anatomija ljubavi’ koju je napisala Helen Fisher.
Ona ističe stav da muškarci moraju imati seksualne afere, te da se žene trebaju naviknuti na tu činjenicu. Helen tvrdi da je ovakvo ponašanje biološko i dio nasljeđa evolucije. Gottman u svojoj knjizi smatra da je ovakav stav nanio puno štete. Ustvari postoji dosta istraživanja koja pokazuju da muškarci imaju više koristi od braka, kao monogamnog odnosa nego žene. U longitudalnoj studiji o starosti, brak je predvidio veću starost muškaraca. Brakovi pozitivnije utječu na zdravlje muškaraca nego žena.
Ovo je naravno diskutabilno, jer zdrav brak bi vjerojatno trebao imati iste koristi za oba spola. Znanstvena istraživanja također pokazuju da su rani podaci o razlikama među spolovima u vezi s brojem afera bili pobijeni s istraživanjem o prilikama za aferu. Lawson je došao do zaključka da je broj afera žena premašio afere muškaraca od kada su žene zaposlene u velikom broju.
‘Razlike među spolovima uzrokuju razvod.’
Ovaj mit je posebno postao popularan nakon sto je John Gray izdao svoju knjigu ‘Muškarci su s Marsa, a žene s Venere’.
U njegovoj knjizi on ističe različite potrebe koje muškarci i žene imaju i kojih trebaju biti svjesni kako bi sačuvali brak. Nešto poput mita o braku ranije spomenutog, žene i muškarci trebaju recipročno dati i primati. Prema autoru knjige, muškarci nisu sposobni slušati, te žene im ne trebaju nešto objašnjavati duže od 2 minute ili očekivati kontakt očima. John Gray također ističe da muškarci imaju potrebu za seksualnom intimnošću, dok žene imaju potrebu za emocionalnom podrškom i intimnošću.
Goleman je u svom istraživanju o karakteristikama emocionalne inteligencije otkrio da muškarci i žene imaju više sličnosti nego razlika. Druga istraživanja potvrđuju da ima vrlo malo psiholoških razlika između muškaraca i žena koje su rezultat bioloških razlika, te da je većina razlika naučena i rezultat utjecaja kulture.
Što je ljubavni laboratorij
Gottman je otkrio određene razlike među spolovima, ali sasvim drugačije od onih o kojima Gray govori. Jedna od razlika je fiziološka reakcija muškaraca tijekom konflikta koja je snažnija nego kod žena. Metode i načini istraživanja koje je Gottman koristio se mogu usporediti s onima koji su korišteni u medicini i znanosti čime je omogućeno da se dobiju objektivni podaci o tome što jedan brak čini uspješnim, a što ga vodi ka razvodu.
Gottman je koristio stan u kome bi bračni par proveo 24 sata, kao takozvani ‘ljubavni laboratorij’. Bračni parovi su zamoljeni da se ponašaju kao da su u svom domu. Kamere su bile uključene od 9 ujutro do 9 navečer, a također su mjerene i njihove fiziološke promjene, rad srca, disanje itd. Također su uzeti uzorci mokraće radi analize hormona stresa i u suradnji s imunologijom, uzeta je krv od sudionika istraživanja.
Kasnije su video-isječci bili pokazani parovima i oni su dok su ih gledali trebali ocijeniti kako su se osjećali i što su razmišljali u situacijama na video snimci. Također su trebali opisati ili pretpostaviti kako se njihov partner osjećao. Gottman je stvorio intervju da bi ispitao i obuhvatio poglede para na povijest braka, brak roditelja, filozofiju braka i razine ugodnosti ili neugodnosti s osnovnim emocijama.
Stvoreni su upitnici s ciljem da se otkriju rituali, uloge, snovi o životu, ciljevi, simboli i mitovi koji vode nečije poglede ili shvaćanja. Ovi parovi su praćeni tijekom dužeg niza godina i obuhvatili su tek svježe vjenčane parove koji su u braku 7 godina, brakove u kojima postoji zlostavljanje i parove koji su u svojim 40-tim i 60-tim godinama.
Također su praćeni parovi koji su dobili djecu i njihova interakcija s njihovim bebama, predškolcima i tinejdžerima. Djeca su praćena od uzrasta 4 do 15 godina i 677 parova je praćeno u različitim longitudalnim istraživanjima (neki parovi u razdoblju od čak 15 godina). Rezultati istraživanja su postali osnova za materijal Gottmanovih knjiga i razvoj njegove bračne terapije. Gottman je također proveo istraživanje o tome kakav učinak na parove imaju radionice za parove koje su on i njegova supruga održali i parovi su praćeni 2 naredne godine.
Kao rezultat Gottman je sposoban s velikom preciznošću (preko 90%) prognozirati hoće li će se brak završiti razvodom nakon što samo nekoliko minuta sasluša bračni par u konfliktu.
Međusobno poštovanje kao ključ dobrog braka
Poslije dugogodišnjeg istraživanja Gottman je uočio dvije osnovne karakteristike uspješnih i sretnih brakova koje nedostaju kod onih koji su se završili razvodom:
1. Pozitivan efekt prevladava u komunikaciji tijekom konflikta
2. Par je u stanju umanjiti negativni efekt tijekom konflikta
Ove karakteristike pružile su osnovu za Gottmanovu bračnu terapiju: kako bi se ostvarila trajna promjena u problematičnim brakovima, intervencije trebaju uvećati pozitivan efekt u situacijama gdje nema konflikta ili tijekom konflikta, a također i da pomognu parovima da nauče kako umanjiti negativni efekt tijekom konflikta prihvaćajući utjecaj jedan drugog.
Dugogodišnje istraživanje s 130 tek vjenčanih parova, praćenih u toku 8 godina, pokazalo je da muževi koji prihvaćaju utjecaj svojih žena već u prvim mjesecima braka imaju sretnije brakove i manja je vjerojatnost da će se razvesti od onih muškaraca koji se opiru utjecaju svojih žena. Statistički gledano, kada muškarac nije spreman dijeliti moć sa svojim partnerom, postoji 81% šansa da brak neće biti uspješan nego samo – destruktivan.
Naravno, podjednako je važno da i žene poštuju svoje muževe, ali istraživanja pokazuju da većina žena, čak i u nestabilnim brakovima to već 34 čini. To ne znači da se one nikada ne naljute na svoje muževe, već da su spremnije dopustiti svojim muževima da utječu na njihove odluke uzimajući u obzir njihove osjećaje i mišljenje. Međutim, često muškarci nisu spremni da to isto uzvrate.
Gottmanovo istraživanje nije pokazalo da se muškarci trebaju odreći svog utjecaja i dopustiti da žene njima vladaju, već da su sretni i stabilni brakovi oni u kojima muževi poštuju svoje žene i ne opiru se dijeljenju moći i zajedničkom donošenju odluka. U mnogo slučajeva, muškarci koji se opiru utjecaju svojih žena nisu toga svjesni. Primjer je softverski inženjer David koji smatra da on i njegova žena zajedno donose odluke i dijele moć u braku. Međutim, to nije tako kada se pogleda na ono što se odigrava u njihovom domu.
Jedne večeri David je rekao svojoj ženi Marti da će morati do kasno raditi u četvrtak. Marta ga je podsjetila da njena majka dolazi u posjetu u petak i da je ona računala na njega da joj pomogne u čišćenju kuće i pripremi gostinjske sobe. “Ljuta sam na tebe”, rekla je Marta, “Zar se ne sjećaš da moja majka dolazi? Zašto ne možeš napraviti promjene u svom rasporedu na poslu?”. “Zašto se ti nisi sjetila da ja trebam završiti veliki projekt? Nema šanse da mogu napraviti promjene u rasporedu.
Moram raditi – a možda ću čak raditi i cijeli vikend”, odgovorio je ljutito David. Umjesto da smanji negativan efekt tijekom koflikta prihvaćajući utjecaj, David ga je uvećao zauzimajući obrambeni stav i umjesto da odgovori na Martinu žalbu, uzvratio je svojom primjedbom: Zašto se ona nije sjetila njegovog rasporeda. Zatim joj je zaprijetio dodajući da će možda morati raditi i više nego što je ranije rekao. Marta se razbjesnila. Izvrijeđala ga je nazivajući ga raznim imenima i napustila ljutito sobu. David se osjećao kao žrtva.
Njemu je izgledalo kao da je njen bijes kao i obično došao niotkuda. Njegovo srce je ubrzano lupalo i osjećao je pritisak u glavi. Želio je pobjeći od nepravednog i nerazumnog stava svoje žene. Nije bio raspoložen za kompromis. Osjećajući se kao žrtva, uzeo je pivo i uključio televizor. Kada se Marta vratila u sobu želeći razgovarati, on ju je jednostavno ignorirao. Kada je počela plakati, on je napustio sobu i izjavio da ide rano na spavanje. Spomenuti konflikt ima više krivaca.
Martinov oštar početak razgovora nije pomogao Davidu da bude otvoren za kompromis. Međutim, Martina reakcija ima svoju povijest. Njena majka živi u Kanadi i one se rijetko viđaju. Marta je planirala ovu posjetu već mjesec dana i mnogo puta je govorila Davidu koliko je sretna da će moći pokazati majci njihovu novu kuću. Kada je David izjavio da mora raditi do kasno, ne osvrćući se na posjetu Martine majke, Marti je postalo jasno da je David zaboravio. Ukoliko nije zaboravio, to mu je bilo tako nevažno da razmotri promjene u svom rasporedu.
Donio je odluku bez diskusije s Martom. Kada se dogode ovakve rasprave, ima toliko optužbi da je teško utvrditi što je uzrok sukoba. Međutim, u slučaju Marte i Davida glavni problem je njegova nespremnost da prihvati ženin utjecaj – kada ona postane negativna i da primjedbu tipa “ljuta sam na tebe”, David reagira na to pogoršavajući ili uvećavajući negativni efekt.
Pomislite koliko bi se drugačije Marta i David osjećali da je David, umjesto da zauzme obramben stav, pružio izvinjenje Marti i objasnio da je toliko opterećen poslom da je potpuno zaboravio na posjetu njene majke. Ili da je, nakon toga, David pokušao popraviti situaciju. Mogao je saslušati bez primjedbi i prijetnji, što bi Marti pomoglo da se smiri. Kasnije su mogli zajedno pokušati naći rješenje problema.
Možda joj je David mogao pomoći da sredi kuću iste večeri i ostati duže na poslu tijekom vikenda. Prihvaćanje utjecaja ne znači da se nikada neće izraziti negativni osjećaji prema partneru. Brakovi mogu preživjeti mnoštvo izraza ljutnje, primjedbi i kriticizma. Problem nastaje kad muž kao u slučaju Davida odgovara na ženino nezadovoljstvo s većom negativnošću (vikanje, uvrede, optužbe i slično).
Žene muževa koji ne prihvaćaju utjecaj su sklone, kao Marta, biti oštre sa svojim muževima kada započinju diskusiju ili raspravu. Otvorenost za utjecaj je vrlo važna u odnosima, kako među bračnim drugovima, tako i u odnosima roditelja i djece ili prijatelja i suradnika.
Otvorenost za utjecaj pored poštovanja i jednakosti zahtjeva posjedovanje karakteristika emocionalne inteligencije kao što je empatija ili sposobnost da se postavimo na mjesto druge osobe.
Iako se neki pozivaju na biblijske tekstove kako bi objasnili svoju kontrolu nad brakom i bračnim drugom, Božji plan prilikom stvaranja obeshrabruje takav stav.
Oboje, i muškarac i žena su prema Bibliji stvoreni šestog dana kao vrhunac materijalnog stvaranja (1 Mojsijeva 1,26.27). Oboje su stvoreni ‘po obličju Božjem’ (1 Mojsijeva 1,26. 27) i oboje su dobili ulogu upravitelja zemljom, njenim stvorenjima i resursima (1 Mojsijeva 1,26). U drugom poglavlju 1. knjige Mojsijeve, uspostavljanje institucije braka i stvaranje čovjeka kao socijalnog bića stvorenog za odnose slijedi nakon što je čovjek dao imena ostalim stvorenjima.
Božji zaključak da ‘nije dobro da je čovjek sam’ (1 Mojsijeva 2,18) i stvaranje Eve čini se da ukazuje da čovjek nije mogao zadovoljiti svoje socijalne potrebe u odnosu s inferiornim bićima kao što su životinje niti sa superiornim bićima kao što su anđeli i Bog.
Žena je stvorena kao netko tko je ravan čovjeku, tko neće njime vladati niti mu se podčiniti. Neki od komentatora se slažu da stvaranje Eve od Adamovog rebra ukazuje na nježnu vezu koja treba postojati između prvog para kao i na to da Eva nije bila stvorena da kontrolira Adama niti da mu bude inferiorna, nego da stoji kraj njega kao ravna njemu.
Iako je pojava grijeha prema Bibliji poremetila ljudske odnose s Bogom, kao i jednih s drugima, savjeti u Novom zavjetu također ohrabruju otvorenost za utjecaj, međusobno poštovanje i slušanje (Efescima 5,21; 1 Petrova 5,5).
