Christoph von Schmid (1768-1854) je bio njemački pedagog, svećenik i pisac za omladinu.
Za sobom je ostavio mnogo kratkih priča u vidu pouka koje i danas mogu biti od koristi. Jedna od njih je i ova priča o kraljeviću.
Nekakav mladi kraljević zapita jednoga dana:
– Zašto je Bog stvorio muhe i pauke, kad oni nisu čovjeku ni od kakve koristi. Kad bih imao tu moć, ja bih svu tu gamad potamanio.
Sugovornik mu reče:
– Sva su Božja stvorenja veliko djelo ruku njegovih; sva su ona tako mudro stvorena i raspoređena, da je svaki, ma i najmanji stvor, svijetu od koristi, iako se to ne može tako lako na prvi pogled uvidjeti.
– Dobro – reče kraljević – ja znam da neki insekti mogu biti od koristi, ali su za ljude skoro svi prava napast.
Nekoliko godina poslije ovog razgovora, onaj kraljević ode u rat. Ratna sreća se okrenula i kraljević je morao bježati od neprijatelja. Dotetura u neku šumu pa umoran legne pod jedno drvo i zaspi.
Dok je on spavao, prikrade mu se neprijateljski vojnik i baš kad ga je htio ubiti, jedna mušica padne kraljeviću na lice i ubode ga tako jako da se od bola probudio i skočio. Vojnik se prenerazi. Kraljević hitro izvuče mač i napadne neprijatelja, koji pobježe.
Kad je opasnost prošla, kraljević se sakrije u jednu pećinu. Čim on uđe, pauk počne plesti svoju mrežu na ulazu pećine i do zore bijaše sasvim gotov. Baš u tom trenutku, vojnici, koji su tragali za kraljevićem, prođoše pored pećine.
Kraljević je čuo kako je jedan rekao da trebaju pregledati pećinu. A drugi odvrati da sigurno nije tamo, jer, da je prošao, pokidao bi paučinu na ulazu.
Kad je opasnost prošla, kraljević viknu uzbuđeno:
– O, veliki Bože, kako je neizmjerna dobrota tvoja: jučer si mi spasio život pomoću jedne male mušice, a danas pomoću jednog slabog pauka. Kako su savršena djela ruku tvojih!
Ne preziri sitnu muhu,
pauka ni mrava,
jer dogodi se ponekad,
da miš spasi lava.
