Rekli su nam da su snovi nebitni
Da smo mi mali i da ih ne možemo živjeti
Upakirali su nas u neznanje
A da se ni trenutka nismo protivili
Navukli su crne zavjese na naša krila
Tako smo i zaboravili da možemo letjeti…
Živimo život, a ustvari ni upola od punog potencijala, od onog što možemo živjeti…
Plašimo se voljeti, radovati se… Lakše je biti pomirljiv, nego se izboriti za ono za što vrijedi živjeti.
Možemo reći da smo ovdje došli da iskusimo život i proživimo sve date situacije, ali isto tako nismo ovdje da bilo što trpimo…
Moramo se izboriti da živimo kako nam dolikuje.
Oni koji i dalje žele da spavaju, tako će i ostati… Ne možemo mi protiv tuđih odluka.
Ima nas, trebamo se ujediniti… To je način kako ćemo svijet promijeniti.
Svatko s punom odgovornošću prema svojoj duši, mora sebe mijenjati i sve okove nametnute odbaciti…
Došlo je vrijeme da oni koji imaju drugačije shvaćanje svijeta, moraju napustiti moj svijet…
Nije to osuda, to je prosto nepripadanje, iako smo svi Jedno, nismo isti i nismo dužni dozvoljavati da nam bilo tko narušava unutrašnji mir i da nas vuče u svoj tamni svijet…
Vrijeme je da skinemo crnilo u koje su nas gurnuli i da dozvolimo da svjetlo koje je u nama rastjera tamu …
Jelena Novović, jookosan.wordpress.com
https://www.youtube.com/@jelenaprism
