Već dulje vrijeme razmišljam nad Isusovom bolnom izjavom: “Duša mi je nasmrt žalosna.” Tijekom svog javnog djelovanja pokazao je svojim učenicima, a time i nama, ovdje i danas, nevjerojatnu mudrost, snagu i poruku koja i danas potiče čovjeka na djelovanje.

47

Vjerujem da njegove riječi mnoge i uznemiravaju, jer teško si mogu priznati kako njihovi životni izbori, situacije i iskustva ne donose radost već bol, tugu i unutarnje razaranje. No, kao što vidimo, i on je taj koji je u ključnom trenutku, trenutku pred ovozemaljski kraj tražio potporu najbližih, tražio utočište, oslonac, snagu. Zamolio je svoje učenike, svoje suputnike da ostanu i bdiju uz njega, kraj njega. Odvajanje, koje god vrste, čovjek doživljava ogromnom prekretnicom u svom životu. Njegov životni kurs, smjer, dobiva novi pravac, za koji nije uvijek spreman. Istina, mnogim prekretnicama se radujemo, jer željno smo ih iščekivali cijeli život. Dok druge označavaju prekid, smrt, kako onu mentalnu, tako i onu koja nas sve čeka, tjelesnu.

U tim dubokim trenucima, kojima se odvajamo od svega nam poznatog, svetog, voljenog, svojeg, je užasni trenutak spoznaje svoje usamljenosti.

Iako na ovaj svijet stižemo sami, odrastamo upoznajući (nadam se što više) sebe i druge, želimo ljude, one bitne, one važne nam osobe koje će i u razarajućim trenutcima bdjeti uz nas. Bdijući, oni ne prolaze našu bol, jer samo mi znamo koliko ona intenzivno hara našim umnim i tjelesnim prostorima. Samo mi znamo da je nemjerljiva i snažna. Samo mi znamo da ju nema smisla uspoređivati s bolima drugih ljudi, jer boli nas, kako god mi to okrenuli. Samo mi znamo koliko je teško povratiti svoje misli centru, hodajući jasno prema ozdravljenju. Ipak,…potrebni su nam drugi kako bi bdjeli nad našim tijelima, dajući nam snagu tijekom suočavanja s novim naletom boli, panike, depresije, tamnih noći. Bdijući nad nama, dišući kraj nas, osjećamo kako živo tijelo koegzistira kraj našeg tijela, dajući onu toplinu koja je prijeko potrebna i koja nam govori da smo još uvijek živi, iako razne vrste smrti kucaju na naša vrata. Smrt veze, smrt odnosa, smrt jednog razdoblja, smrt našeg tijela.

Bdijući kraj nas i nad nama, kao da čvrsto drže svijeću koja daje onoliko dovoljno svjetlosti pokazujući put u tamnim predjelima kojima smo se na trenutak ili trenutke predali.

Vjerujem da sve duše ovog svijeta u nekom trenutku svoga života (nažalost, neke i češće) su se susrele s nedostatkom sreće, životne radosti, usamljenosti. Susreli su se jutrima koja su započela kao tamna predvečerja koja vode u duboku tamu noć. Već sami početak dana nije donio sa sobom dnevne i vesele boje, već su te umorne i upale oči ugledale samo sivilo, hladnoću. Opet, velim, i u tim trenucima utješno je ako je netko budan motrio napaćenu dušu, kojoj ni sve afirmativne teorije nisu pomogle kako bi se ponovno vratile na onu životnu stazu koja vodi prema slobodi.

47

I Isusu je duša nasmrt bila žalosna. Trenutak koji mu se približavao, izdaja koja mu se spremala, samoća koja ga je čekala, pokazala je onu čovjekovu tugu kojom se čovjek raspada, kleca, plače, moli. Moli da bude drukčije, moli druge da ostanu budni, jer će biti potrebni i traženi od onog koji je nasmrt žalostan. I jednog Isusa je spopala i strah i tjeskoba. Strahovi koji se javljaju zbog budućnosti, kako bliže, tako i dalje. Tjeskoba koja stvara napetost i unutarnji nemir. I da, Isus također prođe kroz takvo stanje, koje se sve češće nastanjuje u ljudskim životima.

Zašto nam je onda teško bdjeti za drugoga, nad drugim? Zašto je toliko teško odvojiti vrijeme i biti uz nekoga, a tako lako potrošiti vrijeme kako bi nekoga sabotirali, izdali, utisnuli Judin poljubac i predali ga čoporu gladnih i osvetoljubivih ljudi? Ljudi koji će glorificirati svoje ime, stavljajući se na tron, praveći od sebe idole. Vješto se skrivajući iza svetog imena, kako bi svojim činima dali opravdanje. No, ono što oni čine jest zločin protiv onoga što je vrhunac svega, a to je ljudski život. Umjesto da očuvaju i čuvaju tuđe živote, oni pomno planiraju kako uništiti živote onih koji samo pokušavaju pronaći istinu, svoje mjesto pod zajedničkim nam nebom. Zašto nismo svjesni da svatko od nas je u svakodnevnoj borbi sa samim sobom? Hrvamo se sa svojim tugama, borimo sa svojim strahovima. No, ne!!! Neki (ako ne i mnogi) u svojim osobnim hrvanjima i tamnim noćima, pronađu vrijeme kako bi iskopali i jamu, te u nju ubacili sve one koje ne odobravaju. Oni su izbočine na putu, koje žele sravniti sa zemljom po kojoj hodaju, misleći da će to olakšati njihov životni hod.

Tijelo je to koje je slabo. Slabo za bdjeti, slabo za podržati, brzo za odustati, a u zadnje vrijeme, lijeno za voljeti. Zloupotrijebila se ljubavna gesta i prije dvije tisuće godina, kada je poljupcem, činom nježnosti i ljubavi, izdan jedan koji bijaše trn u oku mnogima. Nije im odgovarao. Njegov nauk, njegova mudrost, njegova ljubav. Nažalost, i danas patnje čine svoje, nepodnošljiva bol koja traži budnost drugih, izbija iz tjelesnih pora i pretvara se u ljutnju, bijes, osvetu. Stoga, umjesto da se u boli razumiju, neki odlučiše (jer to i jesu odluke) uništiti čovjeka, osuditi ga, nauditi mu. Time nikako nisu utišali vrisak svojih nasmrt žalosnih duša. Time su sebe lišili života u slobodi, oduzimajući si priliku življenja ljubavi.

47

Razaraju sami sebe. Što imaju od takvog života, pitam se? Što imaju od toga da bdiju nad svojim mračnim idejama koje maliciozno provedu u djelo? Što imaju od toga? Ropstvo, zatočeništvo, nedostatak radosti, sreće, u konačnici, nedostatak ljubavi. I što je učinio onaj koji je utisnuo poljubac i time izdao Sina Čovječjeg? Presudio sam sebi, jer i njegova duša nakon izdaje postade nasmrt žalosna.

Ostavimo se mačeva, toljaga, oružja, verbalnog arsenala. Manimo se svakodnevih ratova. Nije li dosta pogibelji i žrtava čiji broj raste iz dana u dan? Jalni smo, razumijem. No, hajde, shvatimo da svi, od samih nam početaka do samog nam kraja, vodimo borbe s umom, panikom, depresijom, tugom, tjeskobom, strahom, gubitkom, mračnim mislima, sobom. Shvatimo da svi dožive onu tamnu, hladnu, jezivu noć (makar ona bila i u sred bijelog, svijetlog dana) kada toliko klonemo da jedva molitvu izgovorimo (ako ju uopće i izgovorimo). Noć kada nam duša nije samo nasmrt žalosna, već se smrti i nadamo. Noć kada smo slabi, umorni, sami sebi nedostojni života. To su noći kada je prekrasno fizički imati pored sebe onoga koji je voljan bdjeti i čuvati nas od napasti u kojoj bi svom dragocjenom životu rekli NE.

Isus je zamolio, rekao na glas da treba svoje učenike. No, tijelo bijaše slabo.

I dođe učenicima i nađe ih pozaspale pa reče Petru: “Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom?

Stoga, hajdemo ostati budni kada netko u svojoj najvećoj boli zatraži od nas da ostanemo uz njega i bdijemo. Neprospavana noć ili noći uistinu su mala cijena za očuvanje onog najdragocjenijeg, a to je život u svim svojim oblicima.

Tajana Ćosić, tajanacosic2205.wixsite.com

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.