Mi bismo da je sve lako, iako smo sami teški. Mi se bojimo živjeti realnosti, ali nam u mašti sve puno bolje ide. Nama su svi uvjeti nepogodni. Sve nam mora biti servirano. Ako nije servirano kao da ni ne vrijedi. Sve nam je problem. Statusi. Daljina. Godine. Ne želimo prijeći ni kilometra zbog nekoga, ali želimo da ih netko prijeđe zbog nas. Mi smo jedna tako otvorena i napredna generacija. Raspadnutih veza i brakova. Površnih odnosa i otupljenih priča. Generacija s puno akcija, ali bez vrijednih reakcija. Toliko otvoreni prema svemu, a toliko zatvoreni u sebi da i kad dajemo, gotovo da nemamo što dati.
Mi smo generacija zalutalih slika u pokretu koja misli da se ima kome objašnjavati. Mislimo da je ljubav samo kad se raspadamo. I u sebi i u drugome. Kad smo nejasno glasni i glasno nejasni. Mislimo da riječi više znače nego tišina. Da je smijeh ono kad rastvorimo usne, bez da rastvorimo dušu.
Mislimo da su ekstaze kada fizički uđemo u nekoga, a koliko puta zapravo nigdje nismo ni ušli, a ni imali gdje ući. Mislimo da je najlakše bježati. Valjati se u životu od umora. Da ne možemo iznova sanjati. Svaki prekid ljubavi, doživljavamo kao da nas je pogodio Armagedon. Sumrak sage. Ratovi svjetova. Apokalipse.
Pa se tako anemični vučemo kroz živote. Ne želimo davati nove šanse jer strahovi od propalih veza nas koče. I tako nikad mlađi i nikad stariji u svemu. Svi bismo željeli biti Titanik, a nitko ne želi zaista do dna potonuti. Zaroniti. Izboriti se za nešto. Za nekoga. Za snove. Želje. Odnose.
Jedino za što se zaista borimo jesu granice. Što se može, a što ne može. Borimo se zašivenih rana svim našim koncima da nešto ne uspije. Da bi tragedije koje živimo bile još tragičnije. Jer, tako se mora. To je življenje.
Kukanje nam je postalo a priori, jer zašto bi bili heroj svog života, kada možemo biti žrtva? Objesit svoja ležerna tijela u već unaprijed iscenirane uloge. Praviti se da će sve što dotaknemo propasti, tako da ne moramo nikoga dotaknuti. Praviti se da će svaki trud završiti neuspjehom, tako da se ne moramo ni truditi. Praviti se da će svako odnos završiti jednako, tako da ni u što ne moramo ulaziti.
Živjet ćemo kao konzerve s bezbroj aditiva i ničega svog. Praviti se da smo staklenke čiji je poklopac nebo. Jer tako je sigurnije. Bez da dopustimo drhtaj tijela. Bez da podijelimo u sebi prodiranja. Bez da nam koža miriše na načine koji nisu naši. Bez da se izgubimo u tuđim pogledima. Bez da ukrademo neko suludo vrijeme za sebe.
Ali zato sve krademo. Svoju djecu. Svoje roditelje. Svoje kolege. Svoje partnere. Svoje snove. Krademo svoja tijela. Dodire. Napukle čežnje. I nikome se ništa ne daje, a svi bi sve htjeli. Zaziremo od dubine, ali sanjamo 50 nijansi sive. Čekamo da neko probudi naša proljeća. Erogene zone. Ljubav. Svijest. Nas. Mi ne znamo što hoćemo, ne znamo što nećemo, ali znamo i da hoćemo i da nećemo.
Mi bismo sve. Bez da ponudimo išta. Mi bismo udisali bez da udišemo. Mi bismo uzdisali, bez da uzdišemo. Mi bismo bili voljeni, bez da volimo. Mi bismo da nas netko drži, bez da mi nekoga držimo. Mi bismo oslonac, bez da to budemo. Mi tražimo ljubav na jednu noć, a u jednoj osobi ne možemo pronaći ljubav.
Mi bismo da je sve lako, iako smo sami teški. Mi se bojimo živjeti realnosti, ali nam u mašti sve puno bolje ide. Nama su svi uvjeti nepogodni. Sve nam mora biti servirano. Ako nije servirano kao da ni ne vrijedi. Sve nam je problem. Statusi. Daljina. Godine. Ne želimo prijeći ni kilometra zbog nekoga, ali želimo da ih netko prijeđe zbog nas.
Oprezni smo kad je riječ o ljubavi, ali u seksu smo neoprezni. Nije nam problem spavati sa sto ljudi, ali živjeti s nekim je znanstvena fantastika. Obdareni smo u veličinama, ali malo je toga u nama i na nama veliko.
Mi smo jedna tako otvorena i napredna generacija. Raspadnutih veza i brakova. Površnih odnosa i otupljenih priča. Generacija s puno akcija, ali bez vrijednih reakcija. Toliko otvoreni prema svemu, a toliko zatvoreni u sebi da i kad dajemo, gotovo da nemamo što dati.
