”Pojedinci koji ne vole sebe ne mogu duboko dijeliti s ostalima jer imaju pristup samo površinskim aspektima sebe samih.” ~ Bhakti Tirtha Swami
Bez duboke ljubavi prema sebi posve smo osuđeni na druge. Prije nego dajete sebe drugima; radite na sebi. Tko su to ”drugi”? Možda su drugi vlada vaše planete, vlada vaše države, vlada vaše općine, vlada vaše škole, vaše tvrtke, vlada vašeg domaćinstva ili zgrade, vlada vaše obitelji, vlada vašeg odgoja, vašeg marketinga i medija, vlada vaše vremenske prognoze, vlada mišljenja o vašoj frizuri, o vašem stilu, vašim odlukama, vašem karakteru, vašem biću i vašim roditeljima, djeci i prijateljima. ”Drugi” su oni koji su naoko stvorili i sustvarali svijet u koji ste stavljeni. Drugi su margina gdje predajete svoju volju jer ona prestaje, kao i vaša kontrola.
Podno života i lica skrivena leži naša izigrana istina. I što više radimo na sebi, radimo više sa tom izigranom istinom. I lice se polako mijenja. Ne puno prije nego što se suoči sa svakim pa i najmanjim strahom i lažima koje nazivamo – moj život, moj karakter, moja obitelj, moj odgoj, moje navike, moji načini, moja karma, moje ”ja”. Ništa od toga nije naše ”ja”, a mnogi naši ”načini i navike” su automatizirana djelovanja iz straha, mehanizmi kojima štitimo sebe. Dobili smo ih odgojem, primjerima i ranim traumatičnim iskustvima. I također vrlo bitno, izborima. Gotovo sve što znamo kao naša iskustva samo su okolnosti koje smo odabrali ili su odabrale nas zbog NAŠIH vlastitih uvjerenja koja nosimo i rasipamo uokolo kao maslačak svoje plaho sjeme. Ako ćemo se voljeti na djelu, morat ćemo se razgolititi da bi uopće vidjeli što to trebamo zavoljeti, pa krenuti od tamo.
Radom na sebi produbljujemo svijest i uviđamo istine koje kada se doista počinju zaživljavati donose spoznaje i stavove kojih prije nije bilo. Takvim radom redefiniramo sebe! Jedna od istina koju počinjemo sprovoditi u djelo je ta da ”oni vani” nisu mudriji, ispravniji, niti u pravu samo zato jer su brojni, jer su ovdje prije nas, jer imaju svoje blaženo mišljenje, jer su na televiziji ili u visokim uredima.
Sa vremenom postajemo dovoljno slobodni činiti neke velike stvari, pa čak i voljeti one kojih smo se bojali. Kada vidimo ”onog drugoga” bez iti malo straha(a strah postoji u svakom odnosu) sve što može ostati je ljubav. Tada, ljubimo svojeg bližnjega. Prerastamo strogi međuodnos ”ja-oni” i nudimo osuđeniku u sebi pomilovanje spram ”njih”. Samim time postupno postajemo sve više svoji(ne svojeglavi) te sebe i njih možemo bolje cijeniti. Naš pogled više nije prožet uvjetovanošću i potrebama koje mislimo da drugi mogu zadovoljiti.
Nevjerojatno, ali nama ”oni” ne trebaju da bi smo mi – išta! Osim da bi verificirali svoju moć davanja u ljubavi. I tek tada možemo osjetiti pravi poriv u sebi: onaj da im se dajemo. Da im pružimo sebe. Da ih volimo takve kakvi jesu, a bez nužde da ih viđamo, da ih mijenjamo, bez da im se petljamo u život. Oni prestaju biti iskrivljene zrcalne slike nas samih i postaju neovisni, nevezani za nas. Teško je doći do ovoga dvorca koji zvuči kao idealizirana verzija nekakvog cilja, ali to nije nešto što je rezultat ili nešto što dobijemo nakon mnogo truda. To je izbor koji moramo donositi svakoga dana i svake sekunde. To je odabir, teži odabir, svjesnosti, svjesnosti, svjesnosti- što bi rekao Anthony de Mello.
Mijenjanjem stava prema sebi mijenjamo SVE stavove koje smo imali. Mi smo ta prva domina koju počinjemo ljuljati sve dok se nakon dovoljno truda ne strovali na onu dominu ispred nje. Kaskada je neminovna, a traje koliko i proces rasta.
Što više radimo ili nastavljamo raditi uviđamo kakav smo nekoć rob bili i opet dolazimo do temelja cijele priče: kako onome sebi iz prošlosti pokloniti potpuni oprost i bezuvjetnu ljubav?! Kako sagledati to preorano groblje prošlih bivanja sada kada ih stotinu puta jasnije vidite razgolićene kao grubosti, kukavičluk, strah, bijeg, pa se preznojimo od sramote pred samim sobom!? Da ne kažem da se i razjarimo na sebe. Ne znaš bi li se bičevao na glavnome trgu ili pao u sažaljevanje i katatoniju. I tu leži taj izazov ljubavi i oprosta. Čeka da se odvažimo.
Mudrost nam nalaže da potpuno pustimo sve i bilo koje druge koji su sudjelovali i koji sudjeluju u vašem životu i toj prošlosti koju svi imamo. Pogledajmo sebe! To dostupno lice u ogledalu je ono što smo tražili, što smo stvorili – krenimo od tog odraza! Te oči i to lice u ogledalu najveći su izazov i jedina zemlja za pokoriti, preorati, opljeviti, zasijati novim sjemenjem i svakodnevno zalijevati vodom i sunčevim sjajem. Treba ne naučiti već htjeti i željeti voljeti tu istu zemlju na kojoj je nekoć toliko krvi proliveno, toliko otrova bačeno, toliko korova i otrovnog žbunja je nicalo, toliko ograda zabijano – iz neznanja i straha. Srećom zemlja se uvijek može obnoviti ma koliko se prije iscrpila, ali ne može bez najvećeg od svih oruđa: ljubavi spram sebe. Baš te panaceje koja zvuči otrcano svima onima koji su još daleko od svojeg početka ljubavi.
”Svi vam kažu da trebate voljeti sebe, ali nitko vam ne kaže kako se to radi” T.B.
Mnogo je istine u ovoj tvrdnji. Srećom ipak postoje oni koji nam govore o tome kako se voljeti. Rijetki su, no iako postoje mi ih ionako posve shvatimo i primijenimo to znanje tek onda kada smo spremni. Voljeti sebe zahtijeva određenu zrelost i volju, jer ako ne postavimo temelj istinskog sebeljublja – uvijek radimo s većim ili manjim (ili ogromnim) gubitcima. Za akt ljubavi spram sebe potreban je skok u svjesnosti i zbog toga, na žalost, niti jedna količina tekstova i mudrih izjava ne mora biti od presudnog značaja. To ne znači da su formalna spoznaja i literatura beznačajne. Nipošto, jer početak je uvijek početak i kao takav ima veliki značaj, iako ne velike rezultate. On je uvjet svega.
Mnogo je načina da se iskaže i da se čini ljubav prema sebi, a jedan od centralnih ključeva je EGO. Ego je naš privremeni identitet i ako bi htjeli napredovati trebali bi ga početi preodgajati. Sve što odgajamo vrijedno je naše ljubavi kao i poštovanja. Iz iskustva svojih kolega, suputnika i svojih vlastitih mogu reći kako će nam svima trebati ocean strpljenja sa ovim djetetom. Moramo ga smjestiti gdje ne čini štete, jer sve što zna je strah i briga. Sve što posjeduje je osjećaj identiteta, ja, ja, ja, i potrebu da ‘ja’ bude važno, veliko i zaštićeno u ovom ”neprijateljskom” svemiru. Ja mora imati i posjedovati i biti priznato i odobreno da bi bilo legitimno. Što više slušate to dijete vi postajete njegova žrtva i sve teže odrastate u istinskome smislu. To dijete vas lako proguta; sve vaše vrijeme, misli i nastojanja. Jedini sustav vrijednosti mu je opstanak, važnost, priznanje i posjed. To dijete je najzločestije, najtvrdokornije, najvragolastije, najdomišljatije stvorenje. Odličan je u svim igrama koje možete zamisliti, posebice igri skrivača i ”to nisam ja”. Pobjeđuje ga se jedino ljubavlju i mudrošću, dakle voljom i radom. Ako ne preodgojimo svoj ego, ako ga ne izložimo malim smrtima tada on odgaja nas, točnije vodi nas putem onako na način koji on smatra najboljim. Ego je često briljantan i domišljat, ali vrlo je rijetko miran i sretan. Sebe voli ili ne voli isključivo u odnosu na druge, nije spojen na izvor ljubavi niti doista poznaje ljubav i davanje. Zna samo derivate straha, trgovinu, zaštitu i prisvajanje.
Naime, mnogi kao argument za zatiranje i obezvređivanje ega uzimaju to da se sveci posve odriču svojega ega! To je štetan i pogrešan argument jer nije se ničega potrebno odricati, ego se osvještava i njega treba prozreti. To je put, proces, postupak. Bitno je znati da nas ne treba zanimati kako doći na 108. kat dolje sa prizemlja već kako sa prizemlja ili drugog kata polako i sigurno doći na četvrti, peti, pa šesti kat. Zatim ako smo ustrajni, pronaći nekakav lift koji bi nas uz našu pomoć brže mogao dovući uz puno truda na petnaesti, dvadeseti, trideseti kat, a da pri tom ne padamo stalno dolje i k tome da na one sa nižih katova gledamo sa odobravanjem, oprostom i ljubavlju. Uspon je grbav, spiralan, vrtoglav, ali je ipak uspon.
Svi mi sudimo sebi, drugima i svijetu sa tla. Sa petoga kata već je nepregledno drugačiji pogled i drugačije poimanje svega oko nas. Gore uviđamo kako su naše prosudbe bile u najmanju ruku upitne, ograničene, uskogrudne. Gledajući sada kako je svijet djelovao sa prvoga kata ispunjava nas poniznošću, jer znamo da je uvijek još veći put do gore i da idemo prema mjestu zbog kojeg smo svjesni da i danas možemo činiti mnogo bolje nego što činimo te da je ‘ovdje i sada’ samo etaža, a tek onda kad dođemo do majstorstva sebe samog, kako kaže učitelj: ”e tek tada ste ušli u duhovni vrtić i polako učite abecedu i korake!”. Pravi napredak krije u sebi pravu poniznost. Majstorstvo je tek početak, a ne kraj!
Kako voljeti sebe? Kako tretirati sebe s ljubavlju? Kako pomiriti poniznost sa dostojanstvom? Istina, mnogo se češće govori o potrebi za time nego za načinom kako se to doista čini, kao da je posve podrazumljivo. Posve se podrazumijeva da ljudi zapravo ne znaju kako se to čini, a jedva da i poimamo što uopće znači izraz ”voljeti sebe”. Svi smo ga čuli mnogo puta, ali u čemu je kvaka?
Bhakti Tirta Swami govori da temelji za ljubav spram sebe počivaju u nenasilju i u čistom življenju. Dakle ako odlučimo voljeti sebe bilo bi dobro da se počnemo:
- dovoljno sebe poštovati da zbog svojeg uživanja u hrani ne ubijamo ili dajemo ubijati,
- da ne koristimo opijate i stimulanse kako bi pobjegli od sebe i stvarnosti, već da si damo pravo i povjerenje biti snažni i slobodni.
- da svoju seksualnost i seksualnu energiju koristimo ne kako bi manipulirali, liječili svoje loše mišljenje o sebi ili se iživljavali.
Ove stavke tek su početni temelj ljubavi i poštovanja spram sebe samoga. Nisu gotovi recepti, već kreativni proces životnog iskustva. Louise Hay je svoje čitavo životno djelo posvetila učenju ljudi ljubavi prema sebi samima, kao i tehnikama kojima se to čini. Ljudi koji su već čitali takve ili slične stvari imaju u glavi teoretsku spoznaju, no jedino po svojim životnim iskustvima i ”rezultatom života” mogu uočiti primjenjuju li to znanje ili ga samo znaju citirati. Treba ih primijeniti sa sviješću.
U konačnici i današnjici: svi sve znamo, a nitko nije sretan. Neki ljudi čituckaju, drugi čitaju, treći iščitavaju, a četvrte neki tekst zbilja ”prokanalira”. Riječi i tekstovi mogu služiti kao moćna alatka i medij(ator), a mogu biti izlagani gotovo posve u prazno. Opet se vraćam na volju i želju koje uvjetuju svako djelo u nastajanju, a njima nas nitko ne može naučiti. To da stvorimo želju, iskrenu želju i volju za boljim i dopustimo nekom tekstu (češće osobi ili sebi kojega smo našli i koji nas je našao) da nas potakne ovisi samo o nama i našem stanju svijesti. Malo tko od nas ima hrabrosti priznati si do koje mjere potcjenjuje i prezire samog sebe, a što se očituje u otporu spram jednostavnih stvari koje bi nam bile lake kada bismo se iskreno voljeli. Da i ne govorimo koliko se očituje u djelovanju i životnim iskustvima koja si navlačimo na grbu.
Prosječnom potrošaču i sunarodnjaku siguran sam da zvuči bedasto kada netko uopće povezuje ljubav spram sebe sa ne pušenjem, ne opijanjem ili ne jedenjem mesa. Malo tko je voljan priznati da je posve ovisan o umjetnim ”ružičastim naočalama” i ”šećernom parfemu”. Ljudi misle da su ovisnosti one stvari koje se liječe u bolnicama. Ne, ono su ovisnosti koje su dovele osobu do potpunog utrnuća od boli, do teške bolesti ili smrti. Na kraju se naša želja za potpunim utrnućem od boli ponekada pretvori u izrazito bolni pakao. Ovisnost je apsolutno sve što ne možemo prestati činiti bez problema na minimalno 40 dana i noći, a što zacijelo pripisujemo nekakvoj navici, običaju ili općoj normi; poput mesa, alkohola, seksa, kave, dizanja utega, ogovaranja, izlazaka i brojnih drugih obrazaca. Manje je bitno što, više je bitno kako i zašto.
Neki ljubav spram sebe možda vide u ugađanju sebi. Na žalost današnja kultura nije nikakvo mjerilo u tretiranju sebe ili bilo koga: ni drugih nacija, ni kultura, ni odgoja, ni prehrane, ni sustava vrijednosti. Devedeset posto naših svakodnevnih navika i običaja služe kako bi opravdale i racionalizirale isključivo osjetilna ugađanja i otupljivanja. Hedonizam i svi ”izmi” unutar njega nisu ništa više do šećernog parfema koji držimo pod nosom kako ne bi primirisali niti grama od gomile govana koji nas okružuju u vlastitom i društvenom životu, jer se naravno bojimo suočiti i podsvjesno vjerujemo da smo žrtve.
Zaključno, čini se kako se ljubav prema sebi u praksi sastoji od:
- upoznavanja i osvještavanja sebe i svojeg ega, a ono se pored čitanja i promišljanja čini obrazovanjem, radom na sebi kroz aktivne tečajeve, seminare, radionice kao i duhovno/psihoterapeutsku praksu
- prihvaćanja prošlosti, sebe i opraštanja sebi(za što je neophodan prethodni korak)
- pročišćavanja sebe kroz preispitivanje i korigiranje svojih navika, obrazaca, ovisnosti te razloga zbog kojeg su nastale
- življenja u svjesnosti, dakle svakodnevnom nastojanju svjesne interakcije sa bližnjima kroz nesebično davanje kao i učenje iz neuspjeha
Ove izdvojene postavke naravno da u praksi života ne stoje odvojene ili su hijerarhijski postavljene već su sastavni dijelovi punokrvnog životnog iskustva/doživljaja. Svako ulaganje u sebe, seminari, tečajevi, obuke, terapija, radionice učenje i savladavanje disciplina, duhovnih i mentalnih tehnika, oblici su ljubavi prema sebi. Svaki ulog u sebi koji obogaćuje nutarnje biće je oblik ljubavi prema sebi, jer svako suočavanje sa sobom korak je u pravom smjeru, bez obzira na posljedice.
Robert Marinković, https://2012-transformacijasvijesti.com/metafizika/ljubav-nastaje-u-zrcalu
25 BHAGAVAD GITA
