Čovjek je samovoljno odredio da ima prava hraniti se životinjskim mesom i čitava jedna vrsta je osuđena na pogibiju i na žalostan život po milosti ljudskoj. Samo zato što životinje nemaju snage da se suprotstave, što ne mogu uložiti protest, što se nisu sposobne udružiti i krenuti protiv zajedničkog neprijatelja – čovjeka. Kakav bi to rat i pokolj bio kad bi se sve životinje okrenule protiv ljudi!
Što se to dogodilo s rasističkom uzurpacijom prava koja su ljudi sebi prisvojili – da na zemlji proglase svoju apsolutnu prevlast nad životinjama? Oni su od njih učinili svoje robove. Konju čovječanstvo ima da zahvali za sav napredak. Kravi za prehranu. A ipak ih to nije spasilo pokolja.
Čovjek je samovoljno odredio da ima prava hraniti se životinjskim mesom i čitava jedna vrsta je osuđena na pogibiju i na žalostan život po milosti ljudskoj. Samo zato što životinje nemaju snage da se suprotstave, što ne mogu uložiti protest, što se nisu sposobne udružiti i krenuti protiv zajedničkog neprijatelja – čovjeka. Kakav bi to rat i pokolj bio kad bi se sve životinje okrenule protiv ljudi!
Sve životinje! Mačke, psi, konji, krave, volovi, ovce, divlje zvijeri, ptice, vodozemci, bube, gušteri, zmije! Nikakav svjetski rat, nikakva svjetska kataklizma ne bi bili ravni tom pokolju ljudskog roda. I nitko ne bi imao pravo dignuti glas pobune, jer bi to bila osveta za tisuće godina vlasti čovjekove nad potpuno obespravljenim životinjama.
Čak su ta prirodna prava toliko obezvrijeđena da bi bio prezrivo ismijan svako tko bi samo upitao ljude: s kojim pravom osuđujete na smrt i poniženje čitavu jednu vrstu? Zar zato što ne pripada ljudskoj rasi? Zar zato što živi s drugačijim oblicima svijesti? Zar zato što ne govori kao mi? U stvari ogriješivši se tako o pravdu u cjelini, ljudi nikad neće biti u mogućnosti ostvariti svoj dugo žuđeni humanitet, jer je on cjelovit: svaka nepravda ga ruši u potpunosti.
A eto ovdje, na nekoj zaturenoj i nepoznatoj planini lijepog imena, ostvaruje se to čudo postojanja pravde za sva živa bića. Onda će je biti i za sve ljude.
Trebalo bi sačuvati tu ma čiju slobodu, stvoriti od nje instituciju, u interesu samih ljudi, njihovog morala i njihove ljudske cjelovitosti.
Jer, ono što nigdje više ne postoji, sačuvalo se ovdje kao čudo, kao mogućnost, kao opća nada, primjer za ugled, utjeha ljudskom beznađu i samozaturenosti, radosna zora velikog očekivanja. SLOBODA.
Sad je oaza; postat će kontinent.
Sad je bizaran izuzetak; postat će pravilo.
Sad je čudo; postat će čudo sve što nije to.
Ovo krdo slobodnih konja, koji žive o travi i rosi, koji udišu slani zrak s pučine, koji ne žive u omeđenim rezervatima, već u potpunoj slobodi pod otvorenim nebom, sami sebi udes i sudbina, jednaki pod suncem i kišom, jednako predani na milost obilja trave i nemilost suše, bez zavisti i mržnje, upućeni jedni na druge, moglo bi biti zametak velike slobode svemira.
Odlomak iz romana “Ostrvo” Meše Selimovića
