Često me pitaju što ja to crtam? Teško je reći jer su moji radovi nekad i meni teški i zagonetni. No, moje stvaralaštvo usredotočeno je prvenstveno na čovjeka i njegovu dramu. Ljudska je intima teška – kaže Mila
Kada ukućani odu na počinak, kada utihne klapanje posuđa u kuhinji, a čitav svijet prepusti se miru i tišini noći, Mila Radišić prepusti se svom unutarnjem biću koje je tjera na umjetničko izražavanje, njezin ispušni ventil, njezin svijet pun simbola. Više od dva i pol desetljeća ova diplomirana inženjerka kemijske tehnologije samozatajna je umjetnica, samouka grafičarka i kiparica bez formalnog likovnog obrazovanja, koja je pomno krila svoj veliki talent, to svoje drugo ja. Sada konačno, hrabro i odvažno želi sa svijetom podijeliti svoju umjetnost, te će joj skoro izaći knjiga barkoreza i tuševa simbolično nazvana “Ona koju zovu iz daljine”.
– Valjda je trebalo proći vremena da i ja sazrijem, da ojačam nakon nekih turbulencija u privatnom životu. Kažem da sam se suočila sa svojom sjenom. Izlagala sam samostalno i skupno na mnogo izložbi, ali uglavnom vani, u Americi, Bugarskoj, Italiji, Njemačkoj, Švicarskoj, Egiptu, Rumunjskoj, Litvi… Živjela sam u Švedskoj, Indiji, Italiji… Najteže je bilo pokazati se u vlastitoj sredini. No, meni i nije cilj dokazivanje, niti kakva zarada od svojih djela. Želim samo djelovati u svojoj zemlji, dati nešto od sebe, a prava poruka će nadam se stići do onih koji razumiju. Često me pitaju šta ja to crtam. Teško je reći, a priznajem i moji radovi nekad su i meni teški i zagonetni. No, moje stvaralaštvo usredotočeno je prvenstveno na čovjeka i njegovu dramu. Ilustriram procese koji se odvijaju oko nas i u meni samoj. Zato i jesu tako teški, ali i ljudska intima je teška, kompleksna – objašnjava nam ova 53-godišnja kemičarka, profesorica stručnih predmeta u srednjoj školi “Braća Radić” u Kaštelima ili bolje reći alkemičarka koja kroz umjetnost nastoji oslikati nevidljivo.
Iako se čini da je njezina knjiga zbirka zagonetnih, uznemirujućiih, hipnotizirajućih slika, riječ je zapravo vrlo duhovnim slikama punim simbolike koje je i sama dešifrirala zahvaljujući proučavanju C.G.Junga, Bhaktivinode Thakure te posebice Kanađanina dr. Michaela Newtona, poznatog po svojim tehnikama duhovne regresije koje odvode klijente u trenutak u duhovnom svijetu.
– Godinama sam se osjećala izolirano i nelagodno, gotovo pod teretom svog stvaralaštva. Tražila sam se u raznim tehnikama, a na kraju našla se u bakrorezu. Kažem da sam sebi otkrila novu perspektivu umjetnosti. Newton je rekao da je viša svjesnost našeg uma kao ogromni kompjutor koji sadrži uskladišteno znanje: o našem čitavom postojanju. Sada drukčije gledam na svijet, opuštenija sam. Shvatila sam da je samoća zdrava samo u kreativnosti, ali treba biti među ljudima, slušati ih, komunicirati s njima, olakšati im njihove drame – priča nam Mila koja inače živi u Kaštel Kambelovcu, udana je i majka jednog 13-godišnjaka.
Otkada se, kako kaže, suočila sa svojom sjenom, zauzela je drugi stav prema svojoj okolini, obitelji je posvećenija, a i s djecom u školi nastoji biti što iskrenija i prirodnija.
– Imam privilegiju raditi u školi kojoj je poljoprivreda, odnosno agronomija, prioritet. Cijenim taj povratak zemlji i drago mi je kad vidim da i djeca vole prirodu iako ih mi olako svrstavamo u virtualnu generaciju. U školi imamo plastenike, sadi se, obrađuje, a djeca uživaju i uče. Ona su nam najbolji pokazatelj kako živjeti i djelovati, samo ih i mi odrasli moramo slušati, uostalom kao i jedni druge – poručuje ova neobična nastavnica koja u skladu sa svojom neobičnom prirodom prakticira vegetarijanstvo i sirovu hranu.
– Nekad se osjećam kao da sam došla iz daljine, nekoga drugog svijeta, a onda opet, pogledam oko sebe i iznova shvatim koliko sam sretna. Umjetnost me spasila. – veli ona.
Merien Ilić
Slobodna Dalmacija 30.12.2012.
www.mila.com.hr
[nggallery id=15]
