Ne čekam te više – Trenutak kad je na ljubav stavljena točka

Ne čekam te više. Zbog svih dana ustajalih u čekanju, zbog sporih kazaljki na satu i propuštenih prilika. Ne čekam te više.

Zbog predalekih iluzija, koje ljubav nije mogla ukrotiti, a koje ti nisi mogao ostvariti. Zbog straha, koji sam imala, od života bez tebe. I zbog toga što je taj strah pobjegao u opsesiju i uvukao me u svoj mrak.

Predugo sam te čekala. U tišini.

Zbog prazne stolice, tanjura, čaše, jastuka, tuš kabine u kojoj smo se gurali samo kako bismo se zajedno tuširali…  I još čuvam tvoju četkicu za zube u kupatilu.

I tvoj ručnik. I potkošulju iz koje ne izlazim. Zbog toga što nemam više na koga vikati kada okrene televizor ka krevetu, kada ne obriše mrvice za sobom, kada me zasmijava dok pričam na telefon s ozbiljnim ljudima.

Zbog tvoje omiljene pjesme, koja odzvanja uzalud, kao da se svakog trena trebaš pojaviti, nasmijati, polako početi mahati glavom s jedne strane na drugu, u ritmu, i razvlačiti mi ruke u plesne pokrete, dok kolutam očima, jer ne podnosim glazbu koju slušaš.

Ne čekam te više.

Jer si zaboravio ljubav koju smo dozirali kako se ne bismo previše predavali, a zatim njenu eksploziju pri kojoj se pomiješalo sve tvoje i moje, te kada je prestalo biti važno što kome pripada, jer – sve smo bili mi i sve je bilo naše.

Zajedničke jecaje i toliko kapi duše koje smo tada ostavili jedno drugom. I, zbog toga što si zaboravio kako mi spokojno spavaš na trbuhu dok putujemo na neko bolje mjesto.

I sve moje brige, nerviranja, osipe na vratu, dekoncentraciju. Zore koje smo dočekivali zajedno. Kako mi sušiš kosu i češljaš me prije spavanja. Kako te, tek probuđena, poslije napornog izleta na moru, tražim očima na palubi broda. Naš kafić na plaži.

Sve zajedničke kupovine i šetnje. Ukusnu hranu koju smo otkrivali jedno drugom. I još bezbroj sitnica kojim si me obilježio.

Zaboravio si – da sam ti bila i prijatelj, i ’’pajdaš’’, i sestra, i majka, i ljubavnica. I da sam svakoj od tih uloga davala sebe čitavu.

Zagrljaj za laku noć. I kako me ujutro gnjaviš još uvijek nerasanjenu. I kako nam je nekad najveća rasprava bila tko će sada otići po ručak.

Zaboravio si. Na život sa mnom. Na život koji je podrazumijevao naše isprepletene dijelove, date bezrezervno, nepromišljeno, potpuno.

Ne čekam te više.

Predugo sam te nalazila u svojim riječima, žargonu, psovkama. Stavovima koje si mi promijenio. Inatu koji si mi izoštrio. Realnijim pogledima na svijet.

Ne čekam te više.

Zbog savjesti koja me je grizla, i za tebe, i za mene, što ostavljamo ljubav napuklu, izrezbarenu, raspadnutu, nemoćnu i samu. Zbog toga što si mi je oduzeo i što je tražim bezuspješno, uzaludno, i predajem se tom mazohizmu u kojem uništavam sebe idući za njenim kricima, osjećajući njene bolove, rane, zarastanja i ponovna skidanja krastica, i tako uvijek iznova, dok ti ne dosadi.

Ne čekam te više.

Zbog dana ispunjenih samoćom, zbog noći u kojima sam gušila svoj jecaj, zaustavljajući dah svaki put kada me suze uhvate nespremnu. Jer su me toliko dugo boljeli trenuci kada si me izdao, kada si ljubio drugu… pa uvrede, omalovažavanje, fotografije na kojima stojiš pored mene kao olovni vojnik, bezobzirnost, odlazak…

I jer sam toliko puta sebe lažno uvjeravala da sam preboljela. Zbog toga što sam se predugo vraćala nazad, uplovljavajući u razgovore, poglede, detalje, gubeći se u tom labirintu, tražeći potencijalne uzroke, pogrešne riječi, postupke, razlog zašto si me ostavio. I zbog toga što ga ni danas ne znam.

I zbog toga što danas imam veći strah od onih koji preko noći prestanu voljeti, nego od onih koji me nikad nisu ni voljeli.

Ne čekam te više.

Jer, predugo sam čekala.

Pričala, mislila, pisala o tebi. I govorila ti: ’’Bit će kasno kad se pokaješ.’’ Nisi vjerovao, a sad si opet tu i kaješ se. Sad kad više ništa nismo mi i ništa nije naše.

Izgubila sam se u nijansama tvoje osobnosti i tvoje ljubavi, koje su se mijenjale iz krajnosti u krajnost. Naša je ljubav potonula u spektru, udavljena u nijansama, raspukla i prelivena iz malih dimenzija kojim si je okovao.

I ne ljubavi, ne čekam te više.

Jer, bilo je ljubavi i bit će je u svim drugim oblicima i bićima, u ljepšim nijansama, u kojim ću sjati i blistati, i koje će me oslobađati.

Izvoru inspiracije, kako bih ponovo počela vjerovati u ljubav, moram prestati vjerovati u tebe. I ja to činim od ovog trenutka.

Jer, ne čekam te više.

I ovo su posljednji redovi koje sam ti posvetila.

besnopile/INSP