Pacijenti su u teškim uvjetima, ponekad su mjesecima u redovima za preglede i beskrajne konzultacije, a za pacijenta na početku bolesti upravo je vrijeme presudan faktor! Mi nemamo ni psihološku podršku za pacijente koji padaju u depresiju. Ja imam samo jednu misiju: uvjeriti oboljele od raka da rak nije neizlječiv. Teška dijagnoza me prisilila da potpuno promijenim svoj način života i prehrane, govori Andrej Pavlenko, jedan od najboljih ruskih onkologa i kirurga.
Četrdesetogodišnji Andrej Pavlenko napravio je oko 2500 operacija prilikom kojih je uklanjao maligne tumore. Ali nedavno je i sam otkrio da ima rak želuca i to trećeg stupnja.
Andrej je radio danonoćno pa mu gusti radni raspored nije dozvolio da sam osjeti znakove koje mu je tijelo slalo.
“Bolest je imala skrivene simptome zbog toga nisam odmah posumnjao. A starost 39 godina. Zbog ova dva faktora nisam ni pomislio da trebam ići na pregled. Bolovi u stomaku su počeli još u studenom/novembru 2017. godine, zatim sam ih zaustavljao lijekovima protiv bolova, a sve sam pripisivao neredovnim obrocima, gustim radnim rasporedom. U travnju/aprilu sam napravio gastroskopiju i histologiju, a potom mi je dijagnosticirana bolest”, priznaje kirurg.
Stručnjaci su mu saopćili: rak želuca trećeg stupnja. Ali sjajni kirurg nije dozvolio da ga ova vijest obeshrabri. Andrej je odlučno ušao u borbu protiv smrtne bolesti. Štoviše, počeo je voditi blog i ljude informira o tijeku liječenja i postepenom poboljšanju svog stanja. Pavlenko je imao samo jednu misiju: uvjeriti oboljele od raka da rak nije neizlječiv.
Izgleda da mu to polazi za rukom. Prema nedavnim pregledima, primarni tumor se smanjio za polovinu. Andrejeva supruga i njegovih troje djece daju sve od sebe da mu pomognu da se izbori s bolešću.
Teška dijagnoza je prisilila Pavlenka da potpuno promijeni svoj način života i prehrane.
“Sada kod kuće jedemo samo kuhanu hranu. Sol i pušenje smo potpuno izbacili (a to smo uvijek voljeli). On je jak čovjek, jači od svih nas. Sada kod njega primjećujemo samo jaku i pozitivnu želju za životom,” rekla je njegova supruga Ana.
Kolege kirurzi i studenti medicine koji surađuju s Andrejem, odlučili su svi obrijati glavu kako bi podržali svog kolegu u borbi protiv bolesti.
“Došavši na posao, vidio sam da svi nose kape. Ali obično u operacijskoj sali stavljamo kirurške kape pa nisam obratio pažnju. Ali kada su momci ustali i svi skinuli kape, pale su teške muške suze,” priznao je Andrej.
Kakva je sada prognoza, znate li?
Moja prognoza poslije uspješne kemoterapije značajno se poboljšala: imam oko 50% šanse za izliječenje, tzv.”petogodišnje preživljavanje.” Ovo se smatra dobrim rezultatom liječenja u onkologiji.
Da ste pregled obavili prije godinu dana, biste li uspjeli sasjeći bolest u korijenu?
Prije dvije godine, prije nego što sam dobio dijagnozu raka želuca, napravio sam gastroskopiju, ali osim gastritisa nisam pronašao ništa. Siguran sam da bi, da sam napravio gastroskopiju prije godinu dana, rezultat bio isti.
Kod nas u Rusiji prevladavaju infiltrirani, takozvani niskodiferencirani oblici, koje je prema podacima endoskopskog pregleda u ranim fazama vrlo teško otkriti. Ako je tumor veličine do jednog centimetra, mi nećemo vidjeti promjene na sluznici, jer sve je to u dubini, čak i najiskusniji liječnik možda ništa neće primijetiti.
Tijekom intervjua, Andrej je objašnjavao da je vrlo bitno da se pacijent i doktor dobro slože oko liječenja. Na pitanje novinarke, kako da znamo liječi li nas dobar doktor, Andrej odgovara: “Dobar doktor mora znati da je pacijent uplašen i da ima razna pitanja. On mora znati odgovor na svako njegovo pitanje.”
Savjetujete li traženje drugog mišljenja?
Da. Savjetujem da se ne stidite, da kopate, tražite, raspitujete se. Ako znate da tamo neka klinika radi takvo i takvo liječenje, slobodno tražite drugo mišljenje.
Kakav ste vi pacijent s obzirom da ste onkolog? Jeste li primijetili neku razliku, jeste li naučili nešto što niste znali sada kao pacijent, kao osoba koja ima tu tešku bolest?
Ja sam ipak bio u prednosti – onkolog sam, imam puno prijatelja. I nisam naišao na birokratsku mašinu koju imamo. Nisam nigdje čekao ni u jednoj fazi liječenja nije bilo gubitka vremena. Ali osobno poznajem pacijente koji ponekad provedu po dva ili dva i pol mjeseca u redovima za beskrajne konzultacije. Taj gubitak vremena za pacijenta koji ima treći ili četvrti stadij raka nije veliki gubitak, ali za pacijenta koji je na početku bolesti je presudan, jer upravo bolest u tim mjesecima može prijeći u drugu fazu.
Saznao sam da su naši pacijenti u teškim uvjetima. Bio sam pogođen, mada sam već znao dosta, ali mi bukvalno nemamo psihološku podršku za pacijente koji padaju u depresiju zbog bolesti. Nikad nisam bio sklon depresiji, ali u tim stadijima života ljudi se teško izvlače iz depresije.
Bilo mi je otkriće da to što si bolestan boli najviše. Postajao sam razdražljiv, osjećao sam sažaljenje prema sebi. Iznerviraju vas sitnice, čak i obitelj vas nervira, čak i djeca. I ponekad morate otići i biti sami negdje.
Međutim, važno je tada da je obitelj u blizini, da su djeca u blizini, da su vam prijatelji tu…
Tog pacijenta u sebi morate ugušiti i živjeti kao normalna osoba, ali eto koja ima neku terapiju.
Kako ste rekli svojoj ženi da imate tumor?
Vozio sam se s posla, pokupio sam je usput jer smo morali kupiti nešto za djecu u trgovini. Rekao sam joj da imam rak.
Rasplakala se. Rekla je da ćemo se boriti, morao sam hrabriti nju, sebe, nije bilo lako…
Je li ona najteže od svih podnijela vijest?
Najteže je reagirala kćer koja ima četrnaest godina. Ona je tinejdžer, prolazi kroz težak period. Ovo je za nju postao težak teret, bila joj je potrebna najveća podrška cijele obitelji da prihvati tu vijest. Supruga je također sve teško podnijela.
Sedam mjeseci mog liječenja svi smo bili u užasnoj napetosti. Stres je kaotičan, dugotrajan, a to utječe na raspoloženje.
Kao da je ratno stanje?
Baš tako. Čini se da vodimo tihi rat, a mirne borbe su od velikog značaja. Globalno gledano, izgleda da smo dobili bitku, ali unutrašnja napetost ne prestaje. I dalje imam problema sa spavanjem i supruga i djeca ne mogu mirno spavati. Ali ovdje samo vrijeme može pomoći.
Mnogi su vam vjerojatno rekli: “Čekaj”?
Da, to je najčešća fraza. Držao sam se dobro, to je istina. Očigledno sam psihički prilično stabilna osoba, jer sam vrlo brzo uspio pobjeći onom paralizirajućem strahu.
Međutim, velika podrška voljenih i obitelji je od presudnog značaja.
Kako nije bilo straha? Riječ je o životu ili smrti? Tu nastupa onaj iskonski strah?
Nije bilo straha. Bilo je prvih nekoliko minuta. A onda sam shvatio da se moram boriti. Uspio sam se izboriti sa strahom.
Zamišljao sam i najgore scenarije i htio sam se pripremiti za najgore. A kada se pripremite za najgore, strah nestaje.
Često kažu: “Ne misli na najgore”…
To je pogrešan stav. Morate razmišljati o lošem, morate shvatiti da je takva opcija moguća. A ako rak dođe, a vi niste spremni, onda će šok biti fatalan. Pitat ćete se: “Kako?”, “Zašto ja?”, “Kako dalje?” Nećete znati kako postupiti u tim situacijama. A liječnik mora pacijenta obavijestiti i o neželjenim stranama liječenja, psihološki ga pripremiti na to.
Za doktora je vrlo važno da bude i psiholog. On mora razumjeti kada pacijentu treba reći cijelu istinu, a kome treba davati dozirane dozirane informacije i to sve tako da se pacijent ne povuče u sebe, izvrši samoubojstvo, jer ja poznajem i takve slučajeve. A da budemo iskreni onkologa nikad ne uče tome kako biti psiholog. Završio sam dvije specijalizacije, iza sebe imam godine iskustva, ali nitko me nikad nije učio kako da pričam s pacijentom, to sam morao savladati sam.
Što želite prenijeti na svoju djecu kao naslijeđe?
Pokušavam naučiti djecu tome da što više budete dobri, to će vam ljudi dobrotom više vratiti. Međutim svijet je cinično mjesto. Suočeni smo s bezizražajnošću, agresijom svaki dan, svaki minut.
Na primjer, zabrinut sam hoće li netko maltretirati moju djecu, ima dosta vršnjačkog nasilja. Išao sam u školu, razgovarao s učiteljicom svoje kćerke. Tada sam učio kćer da mora biti vedra, iskrena, ljubazna, da netko takvoj osobi ništa loše neće učiniti. Ali, izgleda da i takvi ljudi ispaštaju u životu, možda su i najviše su ugroženi. Međutim, smatram da nam samo to može pomoći. Da svi svoju djecu učimo dobroti.
Učim svoju djecu da ovom svijetu daju sve što imaju. Trudim se, ali ne znam kako će to ispasti. Vrijeme će pokazati.
Samo osobnim primjerom možemo djetetu usaditi neke principe ponašanja. Ako izjavite jednu stvar, a napravite drugu, djeca će vidjeti i neće vam više vjerovati.
Roditelji su najupečatljiviji uzori, primjeri kako se ponašati u određenoj situaciji.
Što je smisao ljudskog života?
Svatko ima svoj smisao u životu. Kažu da je ateist onaj tko živi po Božjim zakonima i čini mnogo pravednija djela i od toga ne očekuje nikakvu nagradu.
Smisao života za mene osobno je pokušaj da promijenim nešto na bolje.
Smisao života za mene je pokušaj da se djeci postavi neophodan princip, što vjerujem da mora biti u glavi.
Smisao života je pokušaj testiranja sebe na snagu – koliko ste jaki. Život mi nikad nije bio lak, ali ja sam imao cilj i testirao sam sebe da nikad ne skrenem s pravog puta koji vodi ka tom cilju.
64 RAK – ŠTO SVE MOŽETE UČINITI
ŠTO SVE MOŽETE UČINITI KADA VAM DIJAGNOSTICIRAJU RAK
"Ja imam rak. Rak nema mene." - Moj put u iscjeljenje
Sophie Sabbage bila je sretno udana majka kada joj je u 48. dijagnosticiran rak pluća u zadnjem, terminalnom stadiju. Šokantna dijagnoza bila je početak nevjerojatno putovanja prema iscjeljenju i transformaciji njezinog života – na bolje.
Prekrasno napisana, emotivna i hrabra osobna priča uz mnoštvo praktičnih savjeta opisuje put dubokog, istinskog iscjeljenja. Sophie otvoreno piše o svojim istraživanjima, tretmanima, svojem načinu prehrane i izvorima koji su joj pomogli, ali i o osobnim odnosima, emocijama i duhovnim tehnikama na svom putu.
