Oprost i Kako Oprostiti

Nešto o čemu se ljudi nikako ne mogu složiti je što znači oprostiti.

Oprostiti nekome znači odustati od osjećaja ljutnje, srdžbe, ogorčenosti ili potrebe za osvetom koje imamo prema nekom ili nečemu što mislimo da nas je povrijedilo.

Widget not in any sidebars

Oprost se osjeća kao duboko olakšanje napetosti jer više nismo zaglavljeni u prošlosti i nemoćni da se pokrenemo zbog onoga što se dogodilo. Više ne tražimo osvetu ili naknadu kako bismo se mogli pokrenuti. Ne muče nas bolni osjećaji ljutnje, srdžbe ili otpora prema njima.

Nikada ne zaboravite oprostiti.

To će postaviti temelje za razumijevanje oprosta, a to je da Ne Možemo Prisiliti Oprost.

Ne možemo POKUŠATI oprostiti. Ne možemo prisiliti oproštenje bez obzira na koliko to želimo.

Najveća zabluda vezana uz oprost je da možemo jednostavno izabrati oprostiti.

Ljudi pristupaju opraštanju kao da je to crveni gumb koji pritisnemo, a ako ga još nismo pritisnuli, ili nismo dovoljno intelektualni ili uživamo ​​u tvrdoglavom odbijanju da nešto prebolimo.

Ljudi žele da oprostimo iz dva razloga. Prvi je da je prirodno da se ljudi žele osjećati dobro, a ne loše.

Drugi razlog je da se ljudi osjećaju nelagodno sa našim negativnim osjećajima, osobito ako su ti osjećaji vezani uz određenu osobu. A posebno ako su ti osjećaji vezani za njih same.

Drugim riječima, ljudi žele da promijenimo način na koji se osjećamo jer nisu u stanju osjetiti svoje vlastite negativne emocije.

Savjetovati nekome da ‘Moraju Oprostiti’ je Emocionalno Zlostavljanje.

To je kao da nekome kažemo da se ne bi trebali osjećati kako se osjećaju i da prestanu osjećati to što osjećaju.

Osramotiti ih jer nisu u stanju odlučiti da se osjećaju drugačije.

A kada osobi kažete da oprosti, vi postajete zločitelj oprosta.

Kažete osobi koja je duboko povrijeđena da jednostavno prihvati tu povrijeđenost.

To je gore nego da sve to samo promatrate.

Tom radnjom vi ste još jače aktivirali njihovu povrijeđenost.

Widget not in any sidebars

Mi želimo oprostiti iz dva razloga.

Prvi razlog je taj da je prirodno da se želimo osjećati dobro pa kada se osjećamo da nešto ne možemo preboljeti, kada smo ogorčeni i ljuti i tražimo osvetu, ne osjećamo se dobro.

Drugi je da se opraštanje smatra toliko moralnim i dobrim a ne-opraštanje toliko lošim da ne možemo biti u stanju ne-opraštanja i osjećati se dobrom osobom. Osjećamo da moramo oprostiti kako bismo održali pozitivan imidž.

Osim u situaciji u kojoj je to zrcaljeno kao opraštanje sebi.

Mi podsvjesno osjećamo da nas opraštanje čini lošim.

Da si nikada ne smijemo oprostiti zbog načina na koji smo povrijedili sebe ili druge, jer ako to učinimo, riskiramo ponovno nanošenje štete.

Ovo je naš ukorijenjen osjećaj kazne i ispaštanja.

Glavni razlog zbog kojeg ne smijemo siliti oprost je to što je bol uzrok nedostataka oprosta.

Ne možemo samo, pritiskom gumba, odlučiti da se ne osjećamo kako se osjećamo. Emocije ne funkcioniraju na taj način.

Naši osjećaji nikada ne lažu. Oni nikada ne lažu jer su uvijek savršeno točni odraz naše percepcije.

Da bismo se osjećali drugačije, moramo u potpunosti promijeniti svoju percepciju.

A nažalost, mijenjanje naše percepcije također nije nešto što možemo izabrati pritiskom gumba.

Na primjer, kada pijani vozač udari osobu i ona ostane paralizirana, potrebno je mnogo više od odluke da se to vidi samo kao dobra stvar i blagoslov, a ne kao prokletstvo za tu sada paraliziranu osobu, svaki puta kada ona ulazi i izlazi iz svojih invalidskih kolica.

Ne mogu vam nabrojati koliko sam ljudi do sada srela, koji su mi rekli da su nekome oprostili, što je gotovo uvijek bila totalna i potpuna besmislica.

To je bilo samo zaobilaženje i potiskivanje uslijed fragmentacije.

Duhovno zaobilaženje je rak duhovnog svijeta, bolest koja je raširena u religijskim i nereligijskim krugovima.

Duhovno zaobilaženje je čin korištenja duhovnih uvjerenja kako bi se izbjeglo suočavanje ili iscijeljenje bolnih osjećaja, neriješenih rana i nezadovoljenih potreba. To je stanje izbjegavanja. Budući da je to stanje izbjegavanja, to je stanje otpora. Ja osobno smatram da je duhovno zaobilaženje tamna sjena duhovnosti.

Duhovna uvjerenja bilo koje duhovne tradicije, pa čak i jednostavna društvena uvjerenja pružaju dovoljno opravdanja za život u stanju neautentičnosti.

Ona nam mogu pružiti opravdanje za izbjegavanje neželjenih aspekata vlastitih osjećaja i stanja, u korist onoga što se smatra “prosvijećenijim, čestitim i kreposnim stanjem bivanja”.

U današnjem svijetu imamo malu toleranciju za rad kroz bol.

Mi smo skloniji trenutnim rješenjima koja uključuju otupljivanje boli.

Kada duhovnost koristimo kako bi sakrili svoje probleme i pokušali ih izbjeći, mi koristimo cilj duhovne transcendencije pokušavajući se uzdići iznad obične, neuredne, stvarne strane ljudskog života prije nego što smo se sa njome u potpunosti suočili, i sklopili mir.

Widget not in any sidebars

To je preuranjena i lažna transcendencija. Ona je opasna jer unutar nas uspostavlja veliku podjelu između onoga gdje stvarno jesmo i onoga gdje mislimo da bi mi trebali biti. Omogućuje nam da se lažemo i zavaravamo, da živimo život kroz projekciju lažnog sebe.

Kada smo u prošlosti bili povrjeđivani, naučili smo potiskivati, poricati i odbacivati dio nas koji osjeća te obične neriješene osjećaje i poistovjećivati se sa našim obrambenim mehanizam, dijelom nas koji je “iznad svega”.

Ne možemo se iscijeliti ako nismo spremni priznati gdje smo i tko smo.

Zaobilaženje je kao da slomite nogu, ali to ne želite priznati, stavljajući povez preko svježeg prijeloma noge i nastavljate hodati.

Potrebna je vrlo, vrlo oštra percepcija kako bi se utvrdilo da li netko stvarno oprostio ili su suzbili ostatak sebe i uspostavili lažnu osobnost koja je iznad svega.

Kada netko doista dođe do do oprosta, ta osoba vam nikada neće reći da oprostite.

Isto tako, ako je netko zaobišao oprost i nije zaista oprostio, njihov će svijet biti pun ljudi koji će odražavati dijelove njih koje su potisnuli. Oni će biti okruženi ljudima koji nisu oprostili i koji su na njih ljuti zbog njihovog transcendentnog stava prema oprostu.

Kada se okrenemo od svoje boli ili od toga ‘gdje god se nalazimo’, mi napuštamo sebe.

Odupiremo se upravo onome što pokušavamo izbjeći. Ali najstrašnije od svega ( i ovo bi trebalo biti veliko upozorenje) – zajamčeno je da će se to ponovno pojaviti u našim stvarnostima; samo će se sljedeći put vratiti još jače.

Zbog toga je najbolje da se u ovom trenutku suočimo sa svime sa čime se trebamo suočiti i stvarno integrirati naša bolna emocionalna stanja i doći do percepcije koja mijenja perspektivu naših najtežih aspekata, a ne perspektive koja nam omogućuje  da ih potiskujemo, poričemo i odbacimo.

Istinsko opraštanje događa se kada svi, ne samo neki dijelovi nas, mogu napredovati i dobro se osjećati.

Dakle kako se dolazi do pravog oprosta?

Kada ste vi ili netko drugi u stanju boli zbog osjećaja povrijeđenosti, izbacite ideju oprosta iz glave. Nemojte ga ni spominjati. Radije se zabavite primjenom ideje iscjeljenja.

Opraštanje podrazumijeva duboko iscjeljenje.

I kada koračate putem iscjeljenja, oprost je nešto što vam se često dogodi spontano. Kao da vam opraštanje pada u krilo kao rezultat prethodnih i naizgled nepovezanih koraka na putu iscjeljenja.

Ali što je iscjeljivanje?

Na najosnovnijoj razini, sve je energija. Energija je jednostavno potencijalna energija sve dok se unutar te energije ne pojave različiti obrasci. Ti obrasci diktiraju da li energija u konačnici postaje četkica za zube, emocija ili stablo.

Obrasci su poput preslike naše fizičke egzistencije.

Budući da je sve obrazac, svi oblici bolesti su također specifični obrasci. Iscjeliti nešto znači promijeniti taj obrazac.

Stoga prvo što treba razumjeti o iscjeljenju je da je iscjeljenje promjena obrasca.

To je suprotno ponavljanju i višku.

Sada pogledajmo kako promijeniti obrazac.

Widget not in any sidebars

Kada nešto nije iscjeljeno, ono pokazuje obrazac koji nam se ne sviđa, stanje koje je ne želimo.

Stoga, iscjeljivanje možemo uvelike pojednostaviti, to promjena obrasca koji je neželjen u obrazac koji želimo.

Ovo obično uključuje promjenu u suprotni obrazac.

Slijedeće što trebamo razumjeti o iscjeljenju je da je iscjeljivanje doživljaj i iskustvo nečeg suprotnog.

Ako slomimo nogu, mijenjati taj obrazac sloma noge u njegovu suprotnost je da popravimo / sastavimo nogu.

Ako se osjećamo poniženo, iscjeliti znači osjećati se cijenjeno.

Ako smo zlostavljani, iscjeliti se znači da smo tretirani sa ljubavlju.

Ako se osjećamo nemoćno, iscjeliti ​​se znači da se osjećamo osnaženima.

Ako zapnemo, iscjeliti znači da smo u stanju kretanja.

Shvaćajući iscjeljivanje kao promjenu obrasca u suprotno, pogledajmo u kojoj situaciji osjećamo nedostatak oprosta.

Pogledajte bol koju ste iskusili.

Što bi bio suprotan obrazac?

Neka to bude vaš cilj, a ne oprost.

Ponekad se mijenjanje ovakvog obrasca ( npr. pomak sa nemoći do snage ) događa brzo, promjenom jednog jedinog uvjerenja.

A ponekad je to proces koji uključuje promjenu nekoliko uvjerenja i doživljavanje par stvari i više slojeva sve dok osoba doista ne iskusi suprotno i stoga se iscjeli.

Ako pogledate ljude koji su doista oprostili, otkrit ćete da su to ljudi koji već žive iscjeljeno.

Na primjer, ako su vam veze kao odrasloj osobi još uvijek vrlo bolne kao rezultat vaših odnosa sa mamom i tatom u djetinjstvu, najvjerojatnije još niste oprostili mami i tati.

Svaki put kada se veza pokaže kao ponavljanje prvobitnog programiranja odnosa, vi mrzite svoje roditelje jer se osjećate povrijeđeni i osjećate da ne možete krenuti naprijed, jer da nije bilo njih, vi danas ne biste patili sa tim bolnim obrascima.

Kada se nađete u zaista dobroj vezi kao odrasla osoba, to je kao da ste transformirali obrazac koji je uzrokovan tim prvobitnim povredama i tako više od roditelja ne trebate nikakvu kompenzaciju. Vi već imate ono što vam je potrebno. Još i više od toga, možete vidjeti kako je prvobitna povreda bila ključni dio da bi do toga došla. I tako, vi ste oprostili mami i tati.

Ja sam stvorila Proces Kompletiranja koji može pomoći u iscjeljivanju ovih povreda.

Da biste saznali više o tom procesu i počeli ga primjenjivati ​​još danas, predlažem da pročitate moju knjigu ‘Proces Kompletiranja’.

Prestanimo pružati otpor prema tome gdje se nalazimo, prestanimo očekivati ​​da ćemo se osjećati bolje i očekivati ​​da ćemo oprostiti.

Widget not in any sidebars

Umjesto toga, jednostavno priznajmo gdje smo.

Prihvatimo da je mjesto gdje se trenutno nalazimo, naša stvarnost.

To ne znači da moramo odobriti gdje se nalazimo.

Riječ je o prihvaćanju stvarnosti gdje se nalazimo i kako se osjećamo.

I umjesto da trčimo od tih vrlo bolnih osjećaja i dijelova sebe koji ih osjećaju, budimo potpuno i bezuvjetno prisutni sa njima. Slušajmo važne osobne istine koje nam prenosi svaka emocija. Sa svakom emocijom koja se pojavi, pokušajmo:

# 1. Postati svjestan te emocije

# 2. Brinuti se o svojim emocijama videći ih kao važne i ispravne

# 3. Slušati sa empatijom svoje emocije kako bi ih razumjeli kako se osjećamo. To će nam omogućiti da se osjećamo sigurno i kada smo ranjivi, bez straha od osude. Nastojmo samo razumjeti, jer se ne radi o tome slažemo li se ili ne.

# 4 Priznati i dati potvrdu svojim osjećajima. To može uključiti ​​pronalaženje riječi za opisivanje naših emocija. Da bismo prepoznali i dali potvrdu svojim osjećajima, ne moramo potvrditi da su misli koje imamo o našim emocijama ispravne, nego se samo trebamo podsjetiti da je ispravno osjetiti način na koji se osjećamo.

Na primjer, ako je misao iza naše emocije: “Osjećam se beskorisnim”, ne dajemo si potvrdu govoreći: “U pravu sam, beskoristan sam”

Bolje bi bilo reći: “Mogu u potpunosti vidjeti kako bih se zbog ovog mogao osjećati beskorisno i svatko bi se u mojoj situaciji osjećao isto kao i ja”.

# 5. Dopustiti si da osjećamo što osjećamo i da u potpunosti doživimo svoju emociju prije nego što krenemo prema bilo kakvom poboljšanju tog osjećaja. Trebamo si dati dopuštenje da odredimo kada smo spremni za pomicanje vibracijske ljestvice i za drugu emociju.

To je korak u kojem vježbamo bezuvjetnu prisutnost i bezuvjetnu ljubav.

Mi smo tu i sada sa našim emocijama bez pokušaja da ih “popravimo”.

# 6. Tek nakon što su naši osjećaji potvrđeni i priznati i potpuno doživljeni, možemo početi planirati načine za prelazak u bolje emotivno stanje. Ovo je korak u kojem možemo pronaći nove načine gledanja na situaciju koja može poboljšati kako se osjećamo.

Često, kada prihvatimo stvarnost onoga što nas je povrijedilo, osjećamo žalost. Žalost je proces kojem moramo dopustiti da ga u potpunosti doživimo, a ne da od njega pokušamo pobjeći.

Često kod povrede postoji percepcija gubitka. Primjerice, kada shvatimo  da smo izgubili svoje cijelo djetinjstvo i da ga nikada nećemo vratiti zbog zlostavljača iz djetinjstva.

U tom slučaju, da bih se iscjelili, moramo najprije odžalovati zbog svog izgubljenog djetinjstva.

Razlog zbog kojeg se osjećamo ljutito i osvetnički je zato što je to poboljšanje nemoći koju osjećamo kad nas netko povrijedi.

Ako živimo svoj život opirući se onome što se dogodilo, a to radimo kada ne možemo prihvatiti stvarnost onoga što se dogodilo, mi živimo svoj život boreći se protiv onoga što je, umjesto da našu energiju usmjerimo prema onome što želimo stvoriti.

Do oprosta dolazi kada pronađemo perspektivu koja istinski mijenja način na koji najoštriji dio nas promatra situaciju.

Na primjer, recimo da vas je majka povrijedila.

Ako netko kaže: “Njezino je djetinjstvo bilo još gore od tvojeg, učinila je najbolje što je mogla”, ova perspektiva neće učiniti ništa u smislu stvaranja oprosta, zapravo samo ćete se samo gore osjećati zbog značenja te perspektive, zbog koje ne bismo trebali imati svoju, drugačiju perspektivu.

Ono što trebamo učiniti je da potražimo novu perspektivu bez poništivanja naše postojeće perspektive, tako da promijenimo način na koji gledamo situaciju i osjetimo istinsko olakšanje, a ne ljutnju, ogorčenost i želju za osvetom.

Perspektiva koja će funkcionirati biti će jedinstvena za svaku osobu i za svaku situaciju.

Widget not in any sidebars

Suosjećanje i sućut. Ovaj korak ne smije biti preuranjen.

Ako pokušate navesti nekoga tko je povrijeđen da pronađe suosjećanje za osobu za koju povrijeđeni osjeća da ih je povrijedio, to je zlostavljanje. Tražimo osobu da otvori svoje srce prema osobi koja ga zlostavlja.

Osoba to sama treba doista željeti, ne zbog toga da bi se osjećala kao dobra osoba ili da čini “ispravnu stvar”, nego zato što su spremni zaustaviti taj užasan osjećaj napetosti koju stvara ljutnja i osveta.

Suosjećanje je oblik povezanosti jer se javlja kada osjećamo duboko razumijevanje sa drugom osobom.

Drugim riječima, doživljavamo ( osjećamo ) zajedničko iskustvo boli. Postoji sklad i harmonija koji su svojstveni zajedničkim osjećajima, kao i zajedničkom razumijevanju.

Kada osjetimo suosjećanje, mi osjećamo tugu, razumijevanje i brigu za nečiju patnju.

Dijeleći tu zajedničku bol, tugu i brigu za njih, to nas prisiljava da promijenimo našu perspektivu, osjećaje i postupke prema njima.

Sjetite se filma ili predstave u kojoj je lik iskusio nešto bolno i vi ste odmah dobili fiziološki osjećaj povezanosti sa tim likom.

Vi ste se odmah povezali sa tom osobom i razumjeli ih, kao i njezine potrebe. To je suosjećanje.

Do suosjećanja dolazi automatski, kada netko osjeća našu bol.

Suosjećanje je prirodna posljedica povezanosti sa nečijim patnjama.

Stoga, sve što trebamo kako bismo osjetili suosjećanje prema nekome i znali što trebamo učiniti je DOBRO RAZMISLITI I POTRAŽITI NA KOJI NAČIN SE MOŽEMO OSJETITI POVEZANI SA NJIHOVOM BOLI.

Zahvalnost ili uvažavanje (cijenjenje).

Kao i sa korakom suosjećanja, ni ovaj korak ne bi smio biti poduzet prerano.

Ako pokušamo osobu koja je ozlijeđena navesti da pronađe zahvalnost za ozlijedu, to je zlostavljanje. To je kao da zatražimo nekoga da poljubi ruku koja ih udara. Često se to događa prirodno, kao rezultat životnog iscjeljivanja. To je korak u kojem je osoba spremna otvoriti se perspektivi koja sadrži dar iskustva. Tako možemo vidjeti kako je bolno iskustvo ili osoba na neki način pozitivno pridonijela našem životu.

Suočite se s korakom praštanja koji se naziva odbijanje opraštanja.

Ljutnja je ogroman dio praštanja. Ne možemo biti potpuno svjesni ogorčenosti a da nismo svjesni podsvjesne pozitivne namjere koja se krije iza nje. To je odbijanje opraštanja.

Otpuštanje ili opraštanje daje većini ljudi osjećaj da se moraju odreći svoje nezadovoljne potrebe da se s njima postupa pravedno i na pošten način, na način koji ulijeva povjerenje. To se osjeća kao samoizdaja.

I zbog toga, da bi se poštivala njihova bol i njihova potreba da budu tretirani pravedno i pošteno, ljudi ne žele oprostiti.

Ljutnja i ogorčenost su u stvari zid koji osoba koristi kako bi se zaštitila i pokušala zadovoljiti svoje potrebe.

Osoba može zadržati ogorčenost kao granicu i svoj osobni podsjetnik: “Nitko mi to više nikada neće učiniti”.

Također, osjećaj sebstva nazvan ego, osjeća samoga sebe kao ispravnog i dobrog kada je u ulozi žrtve (dobro i pravo) nasuprot nekog tko je u ulozi počinitelja (loše i krivo). Često, pogotovo u bliskim odnosima, onaj koji je bio povrijeđen stavlja drugu osobu u ulogu u kojoj joj ta osoba mora nešto “nadoknaditi”.

Ovo nije toliko nemoćna uloga koja ima više jamstva za pravedno postupanje, pa ovo može biti način korištenja prošlog pogrešnog tretmana kao oruđa za dobivanje onoga što želite od nekoga i / ili da se osjećate sigurno.

Ako nemate povjerenja u ljude zbog toga što ste bili nepravedno tretirani, prilično je primamljivo kontrolirati ljude krivnjom na taj način.

Zato može biti vrlo korisno zapitati se iskreno: Čega se bojim, što će se loše dogoditi ako oprostim osobi prema kojoj osjećam ogorčenje ili ako sebi oprostim zbog uloge koju sam igrao u toj situaciji?

Na primjer, možda bi moj odgovor bio, da ako im oprostim, ja time odobravam ono što su mi učinili, a to nije bilo u redu.

Ili ako im oprostim, oni nikada neće spoznati koliko su me povrijedili, pa će mi to opet učiniti.

Ili ako im oprostim, ja sam kao neki otirač, a to je patetično.

Ili ako im oprostim, ja nikada neću dobiti pravdu i pošteno postupanje sa mnom koji su mi toliko potrebni.

Sada preispitujte tu perspektivu.

Ljutnja, ogorčenje i očekivanje kompenzacije koju osjećate su prirodni. Imate potpuno pravo da se tako osjećate.

Ali to ne mijenja činjenicu da je to otrov koji vas izjeda iznutra. Razmišljanje da će to utjecati na osobu koja vas je povrijedila je kao da pijete otrov, misleći da će taj otrov naštetiti drugoj osobi.

Widget not in any sidebars

Sjetimo se da su svi ljudi suštinski okrenuti u smjeru poboljšanja i iscjeljivanja. Ne moramo ih prisiliti da se iscjeljuju.

Ljudi se ne osjećaju dobro kada su ljuti, ogorčeni i kada traže osvetu.

Tako da su svi ljudi zapravo usmjereni prema oprostu.

Ali možemo se zapitati: “Što je potrebno kako bih se ovog oslobodio ili što mi treba kako bih u ovoj situaciji oprostio?”

Što mogu učiniti ovdje gdje sam, s onim što imam?

Kad nekome oprostimo, to je kao da osuđenika pustimo na slobodu i tek tada otkrijemo da smo mi sve vrijeme bili ti zatvorenici.

Naša sreća i unutarnja sloboda nalaze se u promjeni našeg gledišta.

Ako se udaljimo dovoljno daleko od naše ograničene bolne točke glediša, spoznati ćemo da smo mi svi zapravo samo žrtve žrtava.

Ali ne možemo prisiliti oprost kao što ne možemo prisiliti proces iscjeljenja.

Oprost nije zaborav.

Ne možemo si zauvijek lagati da smo tamo gdje nismo.

Ne možemo se gurnuti u oprost samo zato što znamo da bi to bilo bolje.

Oprost iscjeljuje našu bol.

Nismo u potpunosti oprostili dok ne uspijemo pronaći istinsko odobrenje da se sve dogodilo baš kako je trebalo i da se više ništa nema za oprostiti.

Svaki čovjek ima sposobnost da dopre do takve perspektive, samo ako u nama bude dovoljno ljubavi da dopustimo putovanje do te perspektive.

https://tealswan.com/resources/articles/forgiveness-and-how-to-forgive-someone-r331/

Sa engleskog jezika prevela i prilagodila Angelica Horvatic (www.angelicahorvatic.com)

O ANGELICI:

Angelica Horvatic ( www.angelicahorvatic.com ) je praktičarka iscijeljivanja trauma, praktičarka Procesa Kompletiranja, Rada sa Sjenom, Iscijeljenja Unutarnjeg Djeteta, hipnoterapeutica i coacherica. Rođena i odrasla u Hrvatskoj. u posljednjih 19 godina, za vrijeme studija i rada u Velikoj Britaniji, Bliskom Istoku, Europi i Australiji, Angelica je radila sa tisućama ljudi iz cijeloga svijeta.

Pošto su gotovo sva prva iskustva u njenom životu bila vrlo traumatična, Angelica je, kroz svoju “borbu za život”, rano shvatila da nije svim dušama data takva brzina, snaga i radost za ŽIVOT i da je njoj to dato u tolikoj mjeri upravo zato da bi mogla pomoći drugima.

Sa studija prava ona se baca na učenje engleskog, pa zatim na nutricionizam, fitness, a onda na poslovni, korporativni, wellness i life coaching.

Gladna za dubljim znanjem o ljudskim interakcijama i našim bolnim obrascima, za svim zašto i kako pitanjima, kako bismo se mogli iscijeliti, Angelica je dekadama prikupljala mnoštvo informacija, studije i prakse, istovremeno prolazeći kroz intenzivnu terapiju kognitivnog ponašanja (CBT) sa svojim kliničkim psihologom i terapeutom.

Početkom svibnja 2016. svjetski poznata američka spiritualna učiteljica, spisateljica i pokretačica Procesa Kompletiranja – Teal Swan – osobno je odabrala i istrenirala Angelicu za svoju prvu ambasadoricu i prakticarku iscijeljenja trauma za Balkan i Bliski Istok kako bi na tim domaćim prostorima, ona mogla “pomoći ljudima da razbiju stare paradigme i da se – ‘oslobode’ ”.

MISIJA Angelice je pomoći ljudima da se ‘podignu’ i pokrenu u smjeru kojim žele ići u životu, osjećajući se manje osamljeni, izolirani i sami, a više u Obilju, Voljeni, Mirni, Sretni, Zdravi, Iscijeljeni i Duboko Povezani sa sobom i ljudima oko sebe, gradecći jake, zdrave i dugotrajne odnose.

“Osvoji svoju planinu” je njen moto – Budite, Posjedujte i Napravite SVE ono što želite u životu!

Nakon radionica u Australiji, Angelica se ovog proljeća vraća sa vikend radionicama Unutarnje dijete: ‘Pronađi radost u sebi!’

Zagreb 4.-5.05.

https://angelicahorvatic.com/events/radionica-sa-unutarnjim-djetetom-pronadi-radost-u-sebi-2/

Rijeka 17.-18.05.

https://angelicahorvatic.com/events/radionica-sa-unutarnjim-djetetom-pronadi-radost-u-sebi-3/

Beograd 25.-26.05

https://angelicahorvatic.com/events/radionica-sa-unutarnjim-djetetom-pronadi-radost-u-sebi/