Svima nama je dobro poznat onaj čuveni unutarnji dijalog koji nas umije ohrabriti na izvanredne poduhvate i koji nam, već narednog trenutka, može zaključati srce za hranljive razmjene i životne sokove.
Svi imamo barem po tri stvari o kojima nekada jasno i glasno govorimo ili ih pak tajno iščekujemo, a koje su na nekom neodređenom (i uglavnom nepotrebnom) čekanju. Nešto što priželjlkujemo, a što još uvek nismo dopustili sebi – iz ma kog razloga. Nešto o čemu se mašta i čemu se divimo iz prikrajka, kada ga prepoznamo u tuđem iskustvu. Nešto što mislimo, samo mislimo da…: nije za nas, da nam fali još koji korak, viši nivo praktične spremnosti ili životne spretnosti, da nismo na nivou tog (misaono vrlo često predimenzioniranog) zadatka.
Sigurna sam da već znate i osjećate što je to Nešto što golica srce, a što možda na neki šašavi način prkosi lojalnosti obiteljskim navikama, transgeneracijskim uvjerenjima i energetskim okvirima. Što se, drugim riječima, na neki, vjerojatno sasvim iracionalan način, kosi s logikom naših predaka.
I kako vrijeme odmiče, to je više izgovora, to je snažniji otpor; to cijela ideja djeluje (samo djeluje) – veća, udaljenija, nedostižnija.
Svima nama je dobro poznat onaj čuveni unutarnji dijalog koji nas umije ohrabriti na izvanredne poduhvate i koji nam, već narednog trenutka, može zaključati srce za hranljive razmjene i životne sokove.
Pred nama je jedan mali projekt!
Upustimo se zajedno u nešto novo – ne mora biti veliko i dramatično, već tek toliko da prevazilazi granice dosadašnjeg iskustva.
Obrambene odluke i nesvjesne zabrane
Nedavno sam sebe ’uhvatila’ kako plešem cijelim bićem iako sam dobar dio života vjerovala da imam ’dvije lijeve noge’ kada je ples (i još po neke stvari :)) u pitanju. Obično bih sabotirala tu radost igre i zanosa pretjeranim razmišljanjem. Ovog puta sam samo zastala, osvjestila to spontano prepuštanje ritmu i pomislila: Hmmm, zanimljivo..!
Jednostavno sam zaboravila tu neku staru, nesvjesnu zabranu i prepustila se pokretu. (sjetimo se da su naša tijela beskrajno inteligenta)
Vjerujem da nisam sama.
I da ima mnogo različitih životnih polja u kojima uskraćujemo sebi uživanje. Uskraćujemo drugima energiju svog prisustva uvjereni da nešto ne možemo ili čak ne smijemo. Da je iz nekog razloga nemoguće, neozbiljno, neprihvatljivo, nepraktično, ’skupo’… šta god su nam pričali, šta god danas pričamo sebi (i drugima).
(Nije riječ o privremenoj dozi motivacije već nastojanje da iskreno podržimo i nesebično ohrabrimo jedni druge osobnim primjerom. A evo i zašto.)
Značaj zajednice, vrijednost dijeljenja
Do sada već dobro znamo da nema magičnih pilula, čarobnih štapića i brzih rješenja, i da nitko ne može otključati neke unutrašnje brave i proći kroz čitav proces umesto nas.
I to je jedna moćna i osnažujuća činjenica svjesnog života.
Međutim, bez obzira na osobne kapacitete, neosporno je da je svakome od nas bez izuzetka neophodna (makar povremena) podrška i vodstvo.
Pad inicijalnog entuzijazma i oscilacije volje su prirodni i sastavni dio puta, i podrška zajednice je zaista jako važna. Saznanje da nismo sami, da svi prolazimo kroz slične faze u različito vrijeme, da na nekoga možemo računati – daje nam vjetar u leđa kad nam je najpotrebniji i kada ga najmanje očekujemo. Pruža nam oslonac u trenucima sumnje (nije na odmet ponoviti – iskustvo nelagode – pa i u vidu sumnje – neizostavan je komadić ove veličanstvene slagalice) i podstiče da istrajemo. Na taj način se individualni i kolektivni proces prepliću u mrežu međusobne podrške koja je neizostavan sastojak ovog putovanja.
Stari spisi kažu da je podrška sanghe (recimo da je možemo, između ostalog, razumjeti kao duhovnu zajednicu svjesnih i slobodnih ljudi) sudjeluje u osobnoj i kolektivnoj evoluciji s oko 25% ukupnih napora, odnosno ostvarenih rezultata. Složićete se da to dovoljno govori.
Priprema, pozor, sad!
Zatvorimo samo oči i u tišini unutarnjeg bića upitajmo sebe kako se osjećamo, što nam je potrebno i što želimo. I odmah, odlučno i odvažno, ovdje i sada, uzemljeni i višestruko podržani, načinimo taj “ludi” poziv, odluku, pokret i dogovor. Hajmo zajedno.
Ujedinimo plemenite namere i težnje.
I donesimo odluku.
Makar po jednu iskrenu, smirenu, svečanu odluku.
Jednu po jednu.
Ne mora biti o intergalaktičkom putovanju.
Ili o balansiranju na vrhu planete na jednom prstu.
Ali je dobro da bude neka živa i intimna, koja pulsira negdje duboko, duboko u donjem stomaku, gotovo sasvim skrivena.
Vrpolji se i traži glas u gornjim grudima. Da se izrazi, porodi, rodi, da nas preporodi!
Jedan pošteni i ’pravosnažni’ ugovor sa samim sobom. Onaj koji ne zastarjeva, koga se svjesno i nježno pridržavamo.
Iz lojalosti sebi, iz odanosti tananom glasu autentičnog bića.
Iz ljubavi i poštovanja prema čudesnom Životu. Svim njegovim slojevima i ukusima.
Iz posvećenosti Dobroti, iz koje je satkano svako naše istinsko htenje.
Bez cenzure, premišljanja, tuđih zabrana.
Bez straha.
Odlučno i hrabro.
Promišljeno srcem.
Od srca srcu, za najviše Dobro svih nas,
Taša
O autoru:
Taša Nikolić je učiteljica joge i meditacije, sociolog, zaljubljenik u prirodu, istraživačka putovanja i dobru muziku. Posljednjih desetak godina drži satove i edukacije širom Evrope, Tajlanda i Indonezije.
Fascinacija misterijama Univerzuma i ljudske duše, navela ju je na put Energetske medicine koju nastoji pažljivo utkati u podučavanje.
Taša je osnivač Chandra Yoga Holistickog prostora u Nišu, Srbiji.
67 STVORITE NOVO JA
