I nismo mogli drukčije, znajte. Da jesmo, mi ne bismo predstavljali ovo što jesmo sad. Da jesmo, svijet bi bio dosadno utegnuto mjesto gdje se ljudskost od silnog perfekcionizma ne bi cijenila niti bila dobrodošla. A ljudski je biti sve ono što smo bili.

78




Nikad ne idete na put bez prtljage, bilo gdje da se uputite, ponijet ćete barem onaj mali trošni ruksak, vašeg vječitog suputnika. Također, nijedan korak koji u životu napravimo, nismo napravili kompletno sami. Uvijek, šuljajući se iza nas, bile su sjene svih onih prošlih vremena, onih ljudi s kojima smo dijelili sebe nepovratno. Naša prtljaga.

Ono teško, neizostavno, ponekad i odveć ružno. Nešto što svi pokušavaju skriti od drugih, sramežljivo se skrivajući iza novog imena ili nove profesije. Ono od čega zaziremo i kad smo sami sa sobom, jer ne priznajemo sebe kao takve kakvi smo ponekad bili.

Koliko vi prtljage sa sobom nosite? Ne umore li vam se ruke i noge od silnih vucaranja životom, umjesto da ju odložite ondje gdje joj je mjesto, nakon što ju drugima pokažete?

Niste li svjesni, to je onaj dio vas kojega se ne možete riješiti, niti trebate. To je ono što je bilo potrebno da biste danas bili ovo što jeste. I zašto se onda sramiti jer ste nekoć davno bili netko drukčiji, jer niste znali raspoznati svoj put i svoje istine?

Jer ste se možda povremeno priklanjali drugima kao da u ruci drže sveti gral, zato što ste se bojali izraziti svoje ja. Koračali ste možda sasvim nečujno, plašeći se što će drugi vidjeti u vama i donijeti svoj sud.

….

Zar trebamo cijeli život pretvarati se da smo nešto što nismo, da smo savršeni, od samog postanka do kraja? Da se nijednom nismo ogriješili, okrznuli i spotakli o svoje riječi, a činili nešto sasvim deseto?

Mislim da nema onih koji koračaju bez tih upornih sjena, držeći u rukama sve svoje strahove, prtljagu i snove. To nije ono što nas definira, niti bi trebalo biti. Naša prtljaga su sve naše dragocjene lekcije, ono što smo prizvali i pustili svjesno u život, željni života i iskustava. Ono što nam je nekoć tjeralo osmijeh na lice, ili kotrljalo suze niz obraze. Ono što nas je natjeralo da na momente osjećamo nenormalni ushit ili tonemo dublje od Titanica, dok se kompletno lomimo.

Ono što je ostavilo neizbrisiv trag na svima nama, urezalo neke nove crtice oko očiju, usana, na rukama, i dapače, nevidljive ožiljke na srcima. I u redu je koračati tako nesavršen, sa zakrpama na srcu i duši, svjestan vlastitih propusta. U redi je voljeti sve svoje mane i one ružnije stare dane. U redu je prisjetiti se što smo sve morali biti, koga smo se morali odreći, koje snove smo morali odbaciti da bismo ipak zaživjeli ono što nam je bilo namijenjeno.

I vama je bilo tako, i ne možete to zanijekati niti sakriti. Čemu onda silna potreba za uklapanjem u nametnute savršene živote i norme? Čemu onda potreba da drugima prikažemo kako smo bolji, kada i oni ispod iste kože dišu iste strahove i nade, prožeti svim svojim nedoumicama i onim manje dobrim odlukama?

77





Ono je naše, vaše, moje i tvoje. Ono se trebalo dogoditi, da bismo se mi dogodili sebi. Ono ne treba biti kamen spoticanja, nešto što ćemo i dalje skrivati od drugih. Ono treba biti razlog da dijelimo sebe više s drugima, da drugima ukažemo na ona lošija iskustva koja smo imali, kako bismo nekome putem i pomogli, otvorili oči i udijelili nadu. Ono bi se trebalo dijeliti kroz razgovore bez osuđivanja, jer nismo čistih ruku nikada.

Sva prtljaga koju iz godine u godinu nosimo sa sobom, odraz je svih bitki kroz koje smo prošli. I ne, nismo izašli kroz njih neokrznuti. Ostali su ožiljci koji su izazvali kojekakve padove i strahove. Ostali smo na klimavim nogama tad, neko vrijeme, ležali u vlastitim zabludama. I nismo mogli drukčije, znajte.

Da jesmo, mi ne bismo predstavljali ovo što jesmo sad. Da jesmo, svijet bi bio dosadno utegnuto mjesto gdje se ljudskost od silnog perfekcionizma ne bi cijenila niti bila dobrodošla. A ljudski je biti sve ono što smo bili. Nositi svoje bitke na sebi i uz sebe, kako bi nas uvijek podsjećale za što smo sve sposobni, onda kad nada potone.

A možemo mnogo toga još, ukoliko toj prtljazi damo novo ime – pobjeda. Nosite svoje bitke, kao osobne pobjede, neka vam uvijek umjesto suza i tuge izvuku osmijehe na lice. Jer u njima ćete vidjeti svu onu nesigurnost, kako se preobrazila u sigurnost i čvrstu volju. U njima ćete vidjeti drugo lice vas i sreće.

78




Nemojte skrivati sebe, niti svoje rane, nemojte se smatrati manje vrijednima. Vrijedno je života, itekako, sve ono što ste prošli. I ne brinite, neće ti kovčezi ostati sami. Dobit ćemo ih putem još mnogo, toliko da ćemo ih morati dijeliti drugima, kako bi nam pomogli nositi ih jednog dana.

I to je ok. Jedino, nije ok željeti ne biti ljudsko biće, težiti ka savršenstvu i očekivati to od drugih, dok ni sami nismo nikakav poseban uzor i primjer. Nije ok sramiti se onoga što smo bili, jer ono što smo bili ne računa se danas, kad smo vrlo vjerojatno netko kompletno bolji i jači.

Nosite svoju prtljagu s osmijehom na licu, jednom ona će biti pokazatelj vašeg unikatnog puta i vaše osobne pobjede.

Marija Lombarović

https://marijalombarovic.wordpress.com/

https://www.facebook.com/Lombarovic/?modal=admin_todo_tour&_rdc=6&_rdr

83 STONEWASHED JOGI TORBE

AKCIJA - Jogi boho torbe

Unikatne stonewashed torbe iz Nepala

Prekrasne ručno izrađene joga cross body torbe. Kako bi dobile autentičan vintage izgled, korišteno je više tehnika: vezenje, kukičanje, stone wash (ispiranje kamenom), razor cut (tehnika žiletom) i patchwork (spajanje komada). Neujednačene izblijedjele boje dobivene tehnikom ispiranja kamenom jedinstvena su značajka ovih torbi.

Karakteristike: joga stil, boho look, stonewashed, patchwork, razor cut

Duljina remena 100 cm / 1-2 vanjska zatvorena džepa na torbi ili remenu (ovisno o modelu) / Dimenzije: cca 35×40 cm / patentni zatvarač, odvojeni pretinac za mobitel / Pamuk 100%

3 KOMENTARA

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.